Prije 135 godina rođen je Isak Samokovlija, jedan od najboljih bh. pripovjedača

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije 135 godina, 3. prosinca (u nekim izvorima 3. rujna) 1889. u Goraždu je rođen poznati bh. književnik židovskog podrijetla Isak Samokovlija, jedan od najboljih pripovjedača s ovih prostora.

Rođen je u obitelji sefardskih Židova. Njegova obitelj se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija. Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava gimnaziju, te studira medicinu u Beču.

Nakon studija, radio je kao liječnik u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovijetku "Rafina avlija" objavljuje 1927. a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki "Od proljeća do proljeća" u izdanju Grupe sarajevskih književnika.

Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobiva otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Židove.

Nakon proglašenja NDH, zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu.

U proljeće 1945. uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do završetka rata.

Po završetku Drugog svjetskog rata drži razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis "Brazda" od 1948. do 1951., a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom poduzeću "Svjetlost".

Na njegovo književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.

Njegove lirski intonirane pripovijetke o životu sunarodnjaka, sefardskih Židova, odlikuju se izraženim suosjećanjem za patnje siromašnih i obespravljenih (Rafina avlija, 1927; Od proljeća do proljeća, 1929; Pripovijetke, 1936; Nosač Samuel, 1946; Tragom života, 1948; Đerdan, 1952; Priča o radostima, 1953; Nemiri, 1956).

Pisao je i dramske tekstove (Hanka, 1931; Plava Jevrejka, 1932; On je lud, 1935; Fuzija, 1939).

Umro je 15. siječnja 1955. u Sarajevu. Sahranjen je na starom židovskom groblju na strmoj padini Trebevića.