Najveći uz Shakespearea
Prije 350 godina umro je John Milton, autor "Izgubljenog raja"
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 350 godina, 8. studenog 1674. u Londonu je umro znameniti engleski književnik John Milton.
Podrijetlom iz imućne, darovite i slobodoumne obitelji, ovaj esejist, pjesnik i dramatičar i rođen je u Londonu, 9. posinca 1608. godine. Njegov religiozni ep "Izgubljeni raj" smatra se jednim od najboljih djela napisanih na engleskom jeziku.
Milton je rano stekao humanističku naobrazbu: studirao je u Cambridgeu, gdje je zbog buntovne naravi došao u sukob s odgojiteljem. Ne želeći se zarediti, nakon završetka studija (1632) povukao se na očevo imanje i šest godina proučavao znanosti i umjetnosti.
Protestant i puritanac, mnogobrojnim se pamfletima borio za vjerske i građanske slobode, braneći istodobno izvorna načela puritanizma.
Isprva umjeren rojalist, sve je više skretao u lijevo braneći građansku revoluciju i zagovarajući najvišu vlast naroda i smaknuće vladara koji zlorabi svoj položaj.
Postao (1649) tajnik za strane jezike u Cromwellovu državnom savjetu, a 1651. cenzor državnih novina Mercurius Politicus. No postupno mu je stradavao vid pa je u 43. god. života posve oslijepio.
Povratkom monarhije kraće je vrijeme bio u rojalističkom zatvoru, zatim živio u oskudnim prilikama, posljednje godine života proveo je u neimaštini, bolesti i obiteljskim sukobima (ženio se tri puta).
Po nekima najveći engleski pjesnik uz Shakespearea, Milton je osoba puna protuslovlja: renesansni duh i puritanac, pjesnik i političar, kontemplativac i bezobziran pamfletist, privrženik kršćanstva i čovjek koji se nije u poznim godinama pridržavao ni jednoga kršćanskog obreda.
Miltonov pjesnički instrumentarij sve je više sazrijevao, krećući se prema punoći i eleganciji njegova dvojnoga spjeva L’Allegro i Il Penseroso (oko 1631/32), od kojih prvi simbolizira radost, drugi kontemplaciju, zapravo su dvije značajke pjesnikove naravi; kompozicijski su zasnovani na izmjeni paralela i kontrasta, uz dojmljivu izmjenu ritma.
Napisao je obilje tekstova na engleskom i latinskome (znanstvene, polemičke i diplomatske naravi), strastveno se zalažući za slobodu tiska. U borbi između puritanaca i rojalista, koja je bila i politička i vjerska, gorljivo je branio pravo naroda i opovrgavao ideju božanskoga prava kraljeva (Pravo kraljeva i sudaca – The Tenure of Kings and Magistrates, 1649; Obrana engleskoga naroda – Defensio pro populo Anglicano, 1651).
Kada je revolucija propala i vratila se monarhija, Milton se, u očaju, osami i bolesti, konačno predao ostvarenju svojega pjesničkoga sna. Njegovi su ideali reducirani, golemo životno iskustvo skupo plaćeno, tematska lepeza sužena, pa je svu svoju pozornost usmjerio na biblijski motiv izgubljenoga raja. Tako je nastalo Miltonovo najbolje djelo i najveći ep engleskoga jezika Izgubljeni raj (Paradise Lost, 1667).
Vjerojatno je najbiografskije Miltonovo djelo Samson borac (Samson Agonistes, 1671), pjesnička drama po uzoru na Eshila: poražen politički i osobno, Milton se identificirao sa Samsonovim posljednjim činom. Prema nekim kritičarima to je najpotpunije pjesnikovo djelo, a svakako najuspjelija engleska drama rađena prema grčkom obrascu.
