Kratke priče
Pročitajte nagrađene priče WHFesta
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Priče ''Izlet'' autorice Marte Glowatsky Novosel te ''Kratka priča o umiranju'' Renate Srečić podijelile su prvo mjesto ovogodišnjeg književnog natječaja West Herzegowina Festa. Žiri, kojeg su činili Josip Mlakić, Emir Imamović Pirke i Marijo Glavaš odlučile su da obje priče budu jednako nagrađene dok je treću nagradu odnijela priča ''Zastava'' Almina Kaplana.
Pročitajte nagrađene priče
Izlet - Marta GLOWATSKY NOVOSEL
Vozimo se u autu. Vani je užasno vruće. U glavi, rastopljena bljuzga. Od vrućine, suše nam se usta, stišću misli, oštre osjetila. Ona je u fazi, kad ništa nije dobro, kad ne moraš ni započinjati rečenicu da bi znao da je pogrešna, kad riječi ostaju zaglavljene, kad zamuckujem i ne znam joj prići, a želim to toliko da me boli cijelo tijelo. Možda bih joj trebala reći. Surovo kako je. Ali ja ne želim da ona zna. Želim sve uvijek ovako kao sada. Bez prvog puta, pa možda drugog, bez proba, zalupljenih vrata, davanja i zadržavanja sebe, spajanja komadića duše. Je li to moj glavni zadatak? Da joj kažem sve? Ili da pustim, da dio po dio otkriva sama, da još malo, još samo malo, oko mene leti anđeo s ledeno plavim očima i intuicijom dubokom do mjere da zastrašuje. Odvest ću je na izlet. Ona i ja same. Treba nam to. Prespavat ćemo u hotelu, provesti dva dana zajedno. Osjeća moju želju, inatljivo započinje teme pa staje, a o svakom njezinom pitanju ja razmišljam danima. Što toliko krivo radim? Je li ovo samo jedan od prijelaznih perioda ili tu nema nazad? Žvače žvakaču pa ju razvlači među prstima, vraća ju u usta, napuhuje ogromne ružičaste balone koje gledam u retrovizoru umjesto nje. Od svega toga, živci su mi napeti. Svaki put kad balon pukne, stresem se. Rekla bih joj da prestane. Da me plaši i balon, i ona sama. Ne govorim ništa. Vruće je i ljubazno pita može li dobiti sladoled. Stajemo kod prvog manjeg dućana. Zrak je gust i kao da se u slojevima omata oko nas, približava nas i udaljava istovremeno.
Pročitajte još
U malom seoskom dućanu su dvije žene i djevojčica. Mlađa žena, prodavačica, lijepa je, ali gruba i hladna. Starija žena djeluje istrošeno, s duboko usječenim borama i maramom na glavi. Djevojčica sjedi straga u kutu, nasuprot blagajne, maše nogama i šuti. Ne trepće. Ostavlja dojam gluhonijemog djeteta. Ona me drži za ruku, dlan joj je vlažan, pogledom tražimo škrinju sa sladoledom. Prodavačica, koja svakom svojom kretnjom otkriva onoga tko je glavni, izlazi ispred pulta i staje pred nas. Ne dozvoljava nam da prođemo. Okrećem se na drugu stranu, gledam proizvode na policama.
- Što tražite?
- Sladoled.
- Nema sladoleda.
- Ali vidjeli smo izvana...Pa evo tu je…? - napokon ugledam zamrzivač. Otvaram ga, ali vidim samo neobična pakiranja obiteljskih sladoleda. Bijele pločice kao zamrznute kore za savijače.
- Uzet ćemo ovaj. Mama, je li to sladoled?
- Kako hoćete.
- Došli smo samo po sladoled - govorim ženi i pružam joj karticu. Pokušavam smanjiti napetost.
Prodavačica ju izvježbano gura u uređaj, pa izvlači van i odgovara:
- Kartica je odbijena.
- U redu, onda ćemo ga vratiti.
- Ne možete ga vratiti, sad je rastopljen.
Gleda me ravno u oči.
- Došle smo samo po sladoled… ali sada ga više ne želimo.
Žena me čvrsto hvata za nadlakticu. Izvlačim ruku, očito je da netko ovdje nije normalan. Gleda me prijeteći.
- Rastopljen je. Morate ga uzeti. Djevojčica u kutu smije se. Smije se ustima, ne očima. U dobi je, kad mliječni zubi ispadaju. Kad raširi usta u osmijeh, iznutra zjapi velika, crna rupa. U jednoj ruci držim sladoled, u drugoj njezinu slijepljenu ruku. Osjećam nabijanje njezinog pulsa na zapešću. Gleda u svoju vršnjakinju. U sebi joj govorim, to su samo zubi. Ali osjeća. Znam da sve osjeća. Stišće svoju ruku u mojoj, pokušava ju cijelu ugurati, i prste i šaku u moj dlan. Kopam po torbi. Pronalazim dovoljno sitniša i stavljam ga na blagajnu. Zgrabim paket i ne dižući glavu izjurim van, ne puštajući njezinu ruku.
Pročitajte još
Stižemo u hotelsku sobu. Odmatamo pakiranje. Nema sladoleda. U bijelom paketu su video kazete. Mama, zašto video kazete drže u zamrzivaču? Ne znam. Neki to tako valjda rade. Zalede sve pa misle da toga nema, odmrzavaju po potrebi. Otvaram dalje. Na omotima su prikazi filmova, grozni do granice da ih ne mogu gledati. Mahnito skupljam sve, stavljam ih u vrećicu. Samo da ne vidi. Samo da nije vidjela. Je li vidjela? Kakve su to šarene sličice? Kako da joj sve objasnim u dvije rečenice? I prizore i slike, i sladoled i kazete? Ne znam. Ne znam. Ne znam! Nekih odgovora u životu jednostavno nema! Mama, gdje je sladoled? Ljuti se. Što se događa? Kakvo je ovo mjesto?
Odlučimo izaći na svježi zrak. Na zraku, na svjetlu sve izgleda bolje. Želimo što dalje odavde. Sjest ćemo u auto i odvesti se u prirodu. Možda odemo na kupanje, na bazen. Ovdje je vruće i osjećaj je neobjašnjivo čudan. Izlazimo iz sobe i ulazimo u lift koji vodi u garažu. Unutra stoji žena u bijelom. Okrenuta nam je leđima. Lift kreće i ona se okreće prema nama. Lice joj je nalik jednom od likova s video kazeta. Zubi su joj mali, ušiljeni kao čavli, oči upaljene, ćelava je i prljava. Ne govori ništa, samo klima glavom gore-dolje, kao da misli, da-da, tako je to, prije ili kasnije progledaš. Pritišćem njezino nježno lice i kosu uz svoje noge. U očima mi se skupljaju suze. Ne želim da gleda. Samo da žmiri. Molim te Bože, da žmiri. Zašto nam se ovo događa?
Lift napokon staje. Tražimo auto. Uporno ga ne pronalazimo. Ima li ova prokleta garaža kraja? Vrtimo se cirkularno, u hipnotičkim krugovima, ali ne stižemo nigdje. Nema auta. Gdje je auto? Gdje je naš auto, mama? Garaža je puna ljudi u bijelom, nalik ženi iz lifta, izlaze iz automobila, šeću oko nas. Počinjemo trčati. Uspuhane smo, ne može me više pratiti. Napokon s druge strane ugledamo crveni auto. Trčimo prema njemu. Zašto moramo toliko žuriti? Posustajemo. Odjednom, kamion iz suprotnog smjera svom silinom kreće prema autu. Dovoljno smo udaljene da vidimo sve. Namjerava se zaletjeti u njega. U punom je gasu, ubrzava. Stisnuta je uz mene, trese se. Ja stojim sasvim bespomoćno. Ukopale smo se. Kamion u dva udarca, naprijed-nazad-naprijed gnječi auto u zid. Iz kamiona izlazi čovjek i brzim potezima prikvači ostatke auta za kamion i odlazi. Ona počinje plakati. Stojim i ne mogu ništa. Ništa! U garaži nema više nikoga. Same smo i prestrašene. Okrećem se oko sebe.
Parkiran je još samo jedan auto plave boje. Nagonski pokušavam svojim ključem otvoriti vrata. Otvaraju se. Zašto se otvaraju? Kako? Mama, gdje je sad naš auto? Ne znam. Ulazimo u auto: Veži se – vičem - Mama nema vremena, veži se! Jako je važno da se sad sama vežeš! Zašto je naš auto plavi, mamice? Šmrca, ali smiruje se. Ja ne znam za sebe. Ruke mi se tresu. Možda ona to ne vidi. Možda će uskoro auto stati? Provjeravam na ploči: pun rezervoar. Komande rade. Klima radi. Sve radi. Ovo je trik. Usrani trik, nemoj nasjesti!
Samo da nestanemo odavde. Izlazimo iz garaže. Cesta se čini jako duga. Preduga. Hvala Bogu da klima radi. Kamo da uopće krenemo? Smirila se. Kaže da joj je ugodno. Sviđa joj se novi auto. Samo što je u njemu nekako hladno i vruće istovremeno. Sad je opet strašno vruće. Zašto je tako jako vruće? Pojačavam klimu na osamnaest stupnjeva. Još uvijek joj je vruće.
Vičem na nju. Dosta je! Sad je dosta. Ušuti malo, ne čujem vlastite misli! Prestani postavljati tolika pitanja! Moramo otići odavde! Je li to tebi jasno?! Vruće joj je. Jako joj je vruće. Guši se od tolike sparine. Okrećem se u vožnji i vidim sve u dimu. Kočim naglo i istovremeno vičem otkopčaj se! Brzo se otkopčaj! Moramo hitno izaći! Ali vidim samo stražnji dio automobila koji leti u zrak, u ogromnom plamenu nalik gljivi atomske bombe, zašto ja ostajem, zašto ne odlazim s njom? Nema više ničega, samo dim, dok ja u usporenom kadru razvlačim usta u očaj, u krik, vičem, pružam ruke prema njoj, i bespomoćno sjedim na svojoj strani, za upravljačem nepoznatog automobila, usta su mi širom otvorena, ne razaznajem riječi, i kao da sam već negdje vidjela to svoje lice, možda u prošlosti, možda u snu, možda na jednoj od šarenih sličica...
Vozimo se u autu. Vani je užasno vruće. Od vrućine, suše nam se usta, stišću misli, oštre osjetila. Cesta je jako duga, preduga.
Ljubazno pita može li dobiti sladoled.
***Marta Glowatzky Novosel, rođena u Čakovcu, prof. flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik, diplomirala je na glazbenoj akademiji u Münchenu (Hochschule für Musik und Theater München), nakon čega završava Interdisciplinarni poslijediplomski studij konferencijskog prevođenja. Kratka priča „Munjara“ pohvaljena je na natječaju „Moje drago srce 2016.“, a pričom „Mimara Express“ ulazi u širi izbor natječaja Prozak. Kratke priče objavljuje u Večernjem listu, Hrvatskom slovu, na književnim portalima i u zbornicima (Kultipraktik, GKS Samobor, Kritična masa, West Herzegowina Festival, Hrvatski sabor kulture, Oksimoron...).
Kratka priča o umiranju - Renata SREČIĆ
„cogitatione, verbo, opere et omissione“
-Confiteor-
Otići ću doktoru. Reći ću da ne mogu spavati, da sam uznemirena, da mi se tresu ruke, da me hvata panika svaki put kad trebam izaći iz kuće. Lagat ću. Doktor će mi prepisat Xanax. Svaki mjesec uzet ću jednu kutiju tableta u ljekarni. Neću ih popiti. Spremat ću ih na dno ladice u kojoj držim pribor za šivanje, one koju on nikada ne otvara. Dok ne sakupim dovoljno. Tada ću ih izmrviti i umiješati mu u čaj. On će ga popiti, zaspat će i više se neće probuditi. Ali... možda mu čaj bude gorak od tableta, pa ga ne popije...
- Jel ima pive u frižideru? – pita me on.
- Ima. – odgovaram.
- Daj donesi.
Donesem mu. Gledam ga, leži na kauču pred televizorom, u potkošulji koja mu jedva doseže do malo ispod pupka, dok mu ostatak golog trbuha visi preko hlača.
Otići ću u šumu. Jesen je, ima puno gljiva. Nabrat ću sunčanice. On voli pohane sunčanice. Ja dobro poznajem gljive. Ubrat ću i dvije-tri zelene pupavke. Spremit ću ih za večeru. Ali... možda će on povraćati, shvatiti da se otrovao, pozvati hitnu, oni će ga odvesti u bolnicu, ispumpati mu želudac... Možda ih onako pečene više ni sama neću moći razlikovati na tanjuru, pa i ja pojedem koju krivu...
Sutra moram skuhati sarmu. Njemu je imendan, a za imendan uvijek želi jesti sarmu. Mrzim raditi sarmu. Onaj miris kiseloga zelja koji ostaje na rukama, zarije se duboko u kožu, u svaku pukotinu na već ionako ispucalim prstima i poslije se više danima ne da isprati.
Otići ću na tavan. Začepit ću odvod od bojlera, nagurati stare krpe u cijev. On će se ići okupati, uvijek se kupa u isto vrijeme, subotom navečer iza Dnevnika. Napunit će kadu toplom vodom, leći u nju. Polako će udisati ugljični monoksid. Najprije će izgubiti svijest, a zatim će mu prestati kucati srce. Ali... možda će otvoriti prozor. Često otvara prozor u kupaonici, kaže da mu je vruće...
***
Eto ga na, opet me gleda! Bulji, probada pogledom! Opet sam joj nešto kriv, a niti sam što rekao, niti napravio. Nervira me, užasno. Otpijem gutljaj piva, uzvratim joj pogled, na što se ona okrene i šuteći ode u kuhinju.
Zamišljam ju kako leži mrtva u lijesu. Na sebi ima onaj plišani crni kostim i bluzu s čipkastom kragnom, koje već ima pripremljene u ormaru da joj se obuku kad umre. Oko ruku joj je omotana krunica. Ja sjedim pored odra, ljudi mi prilaze, izražavaju sućut.
„Shvatio sam da nešto nije u redu kad ujutro nije ustala pripremiti doručak. Umrla je u snu.“, objašnjavam ožalošćenima.
Ili: „Samo se srušila u kuhinji. Moždani udar. Dok je stigla hitna više nije bila živa.“
Istina bi bila da je još disala kad sam ju pronašao. Pričekao bih dok ne bi prestala, pa tek onda pozvao hitnu.
Imam rak. Na plućima. Od pušenja, veli doktor. Ostavio sam se cigareta ima već godinu dana, ali prokletnik je i dalje rastao, ždere me iznutra, svakim danom sve dublje. Nije za operaciju, veli doktor, previše se raširio, a na kemoterapiju neću, vidio sam što je napravila starom Lovri iz firme. Doktor nije inzistirao, možda ne bi ni pomogla, veli. I sad čekam. Ne znam koliko dugo će trajati borba, ali jasno mi je tko će na kraju biti pobjednik.
Njoj nisam rekao. Otišla bi odmah u crkvu, zapalila debelu svijeću Svetome Antunu. Ne za moje ozdravljenje, nego kao zahvalu što joj je uslišao molitve.
***
- Želim razvod. – velim mu.
On me pogleda onim svojim pogledom.
- Eto ga na! Opet ti s tim tvojim glupostima! – odgovori mi.
- Želim razvod! – izgovaram ponovno, glasnije i odlučnije, kao da će snaga mojega glasa nešto pokrenuti. Poput glasno izgovorene riječi koja u snježnim planinama pokreće lavinu. No izdajničke suze nemoći istovremeno mi pune oči.
- Dobro onda: ti se razvodi, a ja idem spat´! – on mi odbrusi nervozno, ustane s kauča i ode u svoju sobu.
Više ne spavamo zajedno. On je ostao u našoj spavaćoj sobi, a ja sam, nakon što nam se sin oženio i otišao od kuće, preselila u njegovu.
***
Eto ga na, opet cmizdri. „Razvodimo“ se tako već 15 godina. U početku sam mislio da je ozbiljna u toj namjeri, no ubrzo sam shvatio da to govori samo kako bi me razjedila i da neće otići nikuda.
***
Ponekad poželim da me udari. Da barem tako osjetim njegov dodir, da me barem nešto trgne i podsjeti da sam još uvijek tu.
***
Slušam kako hoda po kuhinji, zvuk iznošenih papuča koje sitnim koracima vuče po napuklim pločicama, mlaz vode dok pere suđe, zveckanje šalicama za kavu dok ih posprema u ormarić.
***
Odlazim u svoju sobu, oblačim spavaćicu. On hrče u svom krevetu, čujem ga preko zida. Legnem u krevet. Njegovo jednolično hrkanje stapa se sa zvukom kucanja sata u ritmičnu uspavanku uz koju, kao i svake večeri, utonem u san.
***
Prokletnik je došao po svoje. Guši me, ostajem bez daha, očima kolutam oko sebe. U sobi je mrkli mrak, daleko je još do svitanja. Pokušavam ju dozvati, „Snježana, Snježana!“, odzvanja mi u glavi, ali riječi ne izlaze iz usta. Želim nekog pored sebe, užasavam se od pomisli da ću otići ovako sam.
***
Probudila sam se uznemirena. Nešto nije u redu, pokušavam odgonetnuti što. Oko mene je tišina. Tišina! Skačem iz kreveta, žurim prema vratima, uvjeravam se kako ipak čujem ono hrapavo disanje s druge strane zida.
***
Ona ulijeće u sobu, pali svijetlo.
- Mato! Mato, šta ti je! – viče.
Dolazi do mene, trese me, gladi po obrazu.
- Zvat ću doktora... – krene prema telefonu, no ja joj čvrsto stegnem ruke. Prekasno je. Gledamo se u oči. Njoj naviru suze. Iz tog pogleda oboje shvatimo zašto nikada nije otišla. Osjećam kako me preplavljuje spokoj, čini mi da su mi se i usne razvukle u osmijeh.
***
Na štednjaku krčka sarma. Sin će doći kasnije sa snahom i unukama, pa ćemo nakon ručka svi zajedno do groblja. Prošla je godina dana otkako ga nema.
Odlazim do ormara, vadim plišani crni kostim. Četkom skidam nakupljenu prašinu. Željno iščekujem dan kada ću ga nositi.
Priča je nadahnuta filmovima iz serije „Dekalog“ Krzysztofa Kieślowskog
****Rođena je 1973. godine u Zagrebu. Završila je studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te European Film College u Danskoj. Najveći dio dosadašnjeg radnog vijeka radila je u medijima, najviše kao TV novinarka i urednica. Autorica je brojnih reportaža s temama iz područja civilnog društva i nekoliko kratkih dokumentarnih i promotivnih filmova u produkciji studija Fade in, također je radila za HTV, RTL te druge televizijske kuće i producentske studije.
Piše kratke priče, koje su objavljivane u Večernjem listu među izabranima na Natječaju „Ranko Marinković“, Karlovačkom tjedniku među finalistima Natječaja „Zlatko Tomičić“ te drugim medijima. S pričom „Raskrižja“ osvojila je 2. nagradu na Natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2017., dok je priča „Ružičasti raj“ uvrštena u zbirku „Iskopane priče 4“ na istoimenom Natječaju 2018.
Zastava - Almin KAPLAN
Kad je Remzo Hasanov na cesti koja prolazi kroz Risovaču, kako su zvali šumu u kojoj je navodno bilo risa, autom udario u drugo auto i usmrtio vozača, meni je bilo šest godina. Dok sam u Ibrinoj štali čekao da mi majstor za kolac pričvrsti zastavu sa mjesecom i zvijezdom, došao je Azer, dječak iz sela, te rekao šta se desilo.
Vani je padala kiša i u trenutku dok nam prepričava šta je i kako čuo, u blizini snažno zagrmi.
„Ešheduenlajilaheilalah...“, reče Ibro pa iz džepa izvadi kutiju s duhanom.
„Nema od mercedesa ništa...“, nastavi Azer.
„Pa kako udri?“, upita ga Ibro dok mota cigaretu.
„Ponjelo ga... Ko kad mu je auto jako... A asvalt masan...“
Azer je pokušavao prikriti ushićenost dok izgovara riječi ali mu nije polazilo za rukom. Na momente mu je nestajalo zraka i izgledao je kao da se davi riječima.
„A ko je čojek?“
„Nije naš“, ko s nokta će Azer.
„Hrvat!?“, Ibro podiže glavu.
„Ja'.“
Tad u štali zavlada tišina. Čulo se samo kako Ibrin konj Zekan zubima melje zob i potkovicama stupće o betonski pod.
Azer izvadi kutiju s cigaretama pa i sam zapali.
„Ti ne pušiš“, pogleda u mene i osmjehnu se.
„Okani se đeteta...“, na nj oči iskolači majstor. „Je li odmah na mjestu bio mrtav?“
„Ko? Hrvat?“
„Kenjac! Jako!?“
„E to ti ne znam...“, reče Azer, povuče dim, otpuhnu, malo odšuti, pa nastavi: „Ali znam da su morali pilat krov da ga izvade i da mu je glava bila smrskana.“
Na te riječi majstor ništa ne uzvrati već nastavi rajslinge ubadati – kroz platno zastave – u kolac. Na ćehri mu se vidjelo da je zbog udesa zabrinut i da to nije zabrinutost kakvu imamo priliku viđati svakodnevno, već ona teška i sumorna od koje omlitave mišići na licu pa čovjek izgleda kao da stalno gleda u pod.
„Kažu, desna mu noga bila zgnječena a kost ispod koljena virila na izvan koda nije kost, već koda je ustvari nož u nju zaboden...“, dok po štali pravi krugove priča Azer.
„A đe je Remzo sad?“, prekide ga Ibro.
„Ja mislim da je kući došo...“
„Pa kako nisi čuo ko je čojek...?“
„Koji čojek?“, trznu se dječak, ali kako se prisjeti na koga Ibro misli, brže bolje, da preduhitri starčev prijekor, nastavi: „Ma nisam... Niko nije spominjo ime... Samo da nije naš...“
„I Remzo kriv?“
„Ja'!“
U štali opet nastupi tišina. Ibro odloži kolac sa zastavom koja je s njega visila kao rašivena haljina, pa poče motati novu cigaretu. Vani nekoliko puta sjevnu i on reče: „Eselatuveselamu“. Ubrzo, nakon što je odgrmilo, poče novi pljusak. Zekan, vidno uznemiren stade stupćati i hrzati. Ibro tad ustade pa ruku, s kojom prethodno cigaretu prinese ustima, spusti na Zekanove sapi. „Eeeha...“, reče i potapša konja koji se odmah umiri.
„Kažu, majki mu još nisu rekli...“, ponovo tišinu prekide Azerov glas.
„Remzinoj? Munti?“, upita majstor ne gledajući u njega.
„Aha...“, nakon što zapali novu cigaretu, potvrdno odvrati Azer. „Kažu, zatvora ga može spasiti jedino rat.“
Tu se Ibro trznu, pa otresito, ne gledajući u dječaka, reče:
„Ko ti to kaza!?“
„Svi pričaju... Za ovo se u zatvor ide!“
„Ne pitam za zatvor, vego za rat!?“, sad majstor izdreči oči prema Azeru.
„Ma tako kažu... Šta ja znam... Pričaju...“, Azeru ne bi drago što ga majstor prostrijeli pogledom pa da bi sa sebe skinuo krivicu, pokuša preusmjeriti razgovor:
„A jes onaj mercedes bio makinja...“, reče okrećući se prema meni.
„Čuj rat da ga spasi...! Kako će ga rat spasiti!?“
„Fino...“, pobježe Azeru.
„Kako!?“, Ibro sad sjede, skoro pričvršćenu zastavu položi u krilo, pa pogled usmjeri na Azera koji je sjedio odmah do mene.
„Bećir kaže“, poče Azer, „ako nema države, nema ni zakona. A ako nema zakona, onda nema ni zatvora...“
„Bećir to da priča... Tpu...“, Ibro sad otpljunu u stranu pa se ponovo dohvati kutije s duhanom.
„Jest, Bećir i Nuhan pričali u nas...“, sad puno hrabriji, Azer pogleda u majstora.
Kiša je vani bila stala i kroz prljava stakla na jedinom prozoru poče promaljati slabašna, ali jasna, žuta svjetlost.
Nakon što je zamišljen odšutio, majstor se, prikrivajući interesovanje, ponovo obrati dječaku:
„Samo nek oni zazivlju šejtana... Pa ko ko bi to po njim trebo ratovati?“
„E to nisu rekli... Samo kažu da svi puške kupuju.“
Tu Ibro otpuhnu, pa zadnju rajslingu zabode kroz platno zastave i reče: „Eto ga“. Onda uze blanju pa s dva mjesta na kocu skide jelovinu što je stršila.
„Evo ti ovo i nemoj šnjom među Hrvatske kuće – da jadan nisi!“, priprjeti mi majstor.
„A ti ne pričaj svašta!“, nastavi, obraćajući se dječaku. „Kakav rat, kakvi bakrači... Bećiru vjerovati – to more samo lud čojek.“
Ali Azer više nije gledao u starca koji je po štali spremao alat već u zastavu koju sam bio iznio ispred i stao je razvijati. Kako su se oblaci razmakli, sa sredine neba je zasjalo proljetno sunce. Okolo se čuo zvuk vode što kapa s listova biljaka kao i pjev pokislih ptica. Zastavu sam razvio, ali kako nije bilo vjetra, na njoj se nisu vidjeli ni mjesec ni zvjezda.
„Potrči“, reče mi Azer i prst gurnu u nos. „Potrči da vidimo radi li...“
I ja ga poslušah.
Dok sam trčao, on se bio popeo na zid ispred Ibrine štale, izvadio kitu, počeo pišati, i stao skandirati: Radi! Radi! Radi! Onda sam ga čuo kako govori: „Paziiiii Hrvaaatiii...“, i vidio Ibru kako iz štale trči prema njemu, vitla rukama, hvata se kamenja...
***Almin Kaplan je rođen 1985. Piše poeziju i prozu. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane.
Dobitnik je četiri nagrade za poeziju među kojima su i nagrade „Mak Dizdar“ i „Risto Ratković“ (prva nagrada za mlade pjesnike).
Do sad je objavio: Biberove kćeri (poezija), Čekajući koncert roga (poezija), Ospice (roman u stihovima), Mostarska zbirka (poezija), Bukara (poezija), Trganje (roman).
Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.