'Radost' Manuela Vilasa: Depresija je istovremeno i blagoslov i prokletstvo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je Andres Iniesta, legenda europskog nogometa i svojedobno kapetan španjolske Barcelone, u dokumentarnom filmu priznao da je patio od depresije i jedva čekao da mu dan završi, medijski i sportski svijet, bili su šokirani.

Malo tko je, usuđujem se reći, povjerovao Iniesti u njegovom izlaganju, u svakom smislu te riječi, kada je govorio da mu je jedan od najtužnijih i najbesmislenijih dana u životu, bio onaj kada je Barcelona postala prvakom Europe.

Depresivan dok živi ''san''

O depresiji, tjeskobi, anksioznosti, o svim tim stanjima duše, kod nas se govori malo i rijetko, a i kad se govori, uglavnom se govori duboko pogrešno i govore oni koji, negdje na dnu srca, misle da su iznimno inteligentni i priznati članovi društvene zajednice ako kažu da ih je 'takvo nešto spopalo'. Valjda jer je to 'popularnije' nego visok krvni tlak, dijabetes, srčani problemi.

Manuel Vilas španjolski je pisac koji je do romana „Ordesa“ (Fraktura, 2020. prevoditeljica Ela Varošanec Krsnik) bio uglavnom – nepoznat i nepriznat. Radio je kao srednjoškolski profesor, liječio se od alkoholizma, preživio razvod braka i smrti oca i majke i o svemu tome pisao u „Ordesi“.

O prošlosti, sjećanjima, o „obitelji kao žamoru nikad razjašnjenih bolesti“. Nakon tog velikog uspjeha, Vilas putuje po europskim zemljama kao priznat i popularan pisac, knjige mu se prodaju u stotinama tisuća primjeraka,  mijenja hotelske sobe i gradove u kojima nastupa, alkohol mu ne pada na pamet jer se izliječio, a i financijska situacija mu je, nakon dugo godina, konačno dobra, stabilna, gotovo pa obećavajuća. Ipak, Vilas je nesretan, tjeskoban, depresivan dok živi život koji je mnogima „san“.  

Izlizana radost

U romanu „Radost“ koji je sredinom kolovoza objavila Fraktura u odličnom prijevodu Ele Varošanec Krsnik, upoznajemo Vilasa, u ovoj autobiografskoj fikciji, u neobičnoj potrazi i putovanju –  za radosti. Sama riječ 'radost' postala je tako staromodna, prevaziđena, gotovo pa izlizana. Ne mogu se ni  sama sjetiti kada sam čula da mi je netko rekao da je „radostan“, ili da mu nešto donosi „radost“, ili da sam sama bila 'radosna'. 

Radosti, i kao riječi i osjećaja, u našim je  životima sve manje, ali je konačni poraz u tome da je više gotovo nitko i ne traži, nitko joj se više ni ne da. Nadati se nekakvoj, pa čak i ničim izazvanoj radosti, radovati se sitnicama, postali su klišeji kojima nas svakodnevno zatrpavaju nazovi stručnjaci za mentalno zdravlje, a čak ni ne koriste riječ radost, nego – sreća što ni iz bliza ne znači isto.

Vilas je tog svjestan; on radost ne mistificira, nego je samo strastveno traži i traga za njom, želi je vidjeti u svemu što ga okružuje, pa taman to bile i trivijalnosti. I nije njegov stav takav tek tako, nego je rezultat činjenice da ga prati, kako sam piše, „duboki mračni bas Arnolda Schöneberga, njegova anđela depresije“.

Vilasova Radost nije klasičan roman o čovjeku i piscu koji se suočava i bori protiv depresije; u njemu nema općih mjesta poput Zolofta i Xanaxa, ničega što ste čuli o depresiji u ovoj knjizi nema, jer nije klišejska. Vilasova Radost, slojevit je i toliko iznijansiran roman, u kojem se riječi poput depresija, tjeskoba, anksioznosti, gotovo i ne spominju, ali na svakoj stranici duboko osjećaju i proživljavaju.

Velika knjiga o malim stvarima

Radost je zapravo velika knjiga o malim stvarima, potraga za smislom života njenog autora/glavnog lika, potraga za nečim pozitivnim što bi se moglo dogoditi, izroditi, pojaviti se, pa onda pokrenuti lavinu, ne dobrih događaja, nego dobrog, stabilnog raspoloženja, potragu za nekim čarobnim štapićem koji bi mogao odagnati tjeskobu – onu tjeskobu koju Vilas ponosno nosi kao generali ratno ordenje. Tjeskobu s kojom se šeće po aerodromima i kolodvorima premda ne podnosi gužvu i buku, tjeskobu s kojom se suočava svake noći kada pokušava zaspati, tjeskobu ako mu se anksiolitik ne nađe pri ruci. Tjeskobu koju mu, kako piše na jednom mjestu, uzrokuje i kapitalizam.

Vilas je ozbiljan, ma kako ovo morbidno zvučalo, prekaljeni 'depresivac', onaj s iskustvom prave i velike depresije i ovo naglašavam zato što danas mnogi koji se samo nekoliko dana osjećaju loše, vole reći da su u „depri“ i tako jedno potencijalno smrtonosno stanje s kojim ljudi žive boreći se sami protiv sebe i sami protiv svih, banaliziraju. Jer samo onaj koji danas živi, poput Vilasa, sa stanjem funkcionalne depresije, morao je nekada prije proći sve njene mijene i oblike. Samo onaj tko je živio u kući depresije, tko je gorio u ognju te boli u srcu i pritiska na prsima, zna cijeniti radost – najsvetiji element svakog života, kako piše Vilas.

Vilasova Radost snažna je i moćna knjiga, potvrda i same autorove hrabrosti da svoja stanja i iskustva tjeskobe izloži pred tolikima na svijetu, ali nije klasično ispovjedno djelo, niti to čini na uštrb književnosti. Između autobiografije i fikcije, Vilas zapravo iskazuje zahvalnost svom Arnoldu – mračnom basu depresije – jer da nema njegove neprestane pratnje, njegovog podstanarstva u Vilasovom duhu, pravo je pitanje: bi li bilo potrage za radosti, bi li postojala sama radost? Mračni bas depresije danas prati i živi u tolikim ljudima oko nas, i to najviše među onima za koje bismo ruku u vatru dali da ne poznaju takva stanja.

Depresija je mučno i očajno stanje

Depresiju je teško definirati, a još teže objasniti: je li to stanje u kojem tako često mislimo o vlastitoj smrti, onako kako to Vilas čini dok u hotelskoj sobi zamišlja pištolj kojeg nema, dok se brinemo o sili obveza koja će pasti po našim obiteljima dok organiziraju sahranu? Depresija je mučno i očajno stanje jer svaka misao o vlastitoj smrtnosti i smrti istovremeno i donosi olakšanje, ali i nesnosnu bol, fizičku bol.

Svaki napad tjeskobe jedna je mala smrt. Iskusiti depresiju, onako kako je Vilas iskusio, istovremeno je i prokletstvo i blagoslov: ova je knjiga svojevrsna posveta ljudima koji se bore protiv depresije, njegovim velikim unutarnjim borbama. Posveta očaju jer nas, u ovim vremenima i na ovakvom svijetu, samo želja da ga pobijedimo, može natjerati da krenemo tražiti radost. Radost u sebi, radost u drugima.

Radost u sadašnjosti jer prošlost blijedi, a budućnost je neumoljiva i neizvjesna. Radost je, svjestan je tog Manuel Vilas, utihnuti Arnolda, pa makar i na sat vremena. Eh, kolika je to i kakva radost.