Rimbaud, Jelinek, Nušić i Ibrišimović rođeni su na današnji dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pogledamo li u kalendare i kronologije, zapažamo da je na dan 20. listopada rođeno nekoliko poznati osoba iz svijeta umjetnosti, sporta, znanosti, politike i drugih područja.

Među njima je i četvoro europskih pisaca koji su ostavili značajan trag u književnosti. Rođeni su u različitim epohama, a većina više nije među živima.

Elfriede Jelinek (20. listopada 1946.)

Austrijska književnica, nobelovka Elfriede Jelinek, rođena je na današnji dan prije 75 godina, 20. listopada 1946. u štajerskom mjestu Mürzzuschlag.

Glasi kao "Enfant terrible" njemačke književne scene u posljednjih dvadeset godina zbog provokativne kritike svagdašnjice kapitalističkoga, potrošačkoga društva.

U romanima i dramama prikazuje svijet austrijskih malograđana, pa ju spominju zajedno s Ingeborg Bachmann i Thomasom Bernhardom.

Nakon prekida studija na umjetničkoj akademiji, 1970. objavila je roman mi smo mamac baby! (wir sind lockvögel baby!), u kojem simultano povezuje elemente supkulture, animiranih filmova i reklama te miješa obrasce trivijalne književnosti i filmova strave, kao i u sljedećem romanu Michael. Dječja knjiga za djetinjasto društvo (Michael. Ein Jugendbuch für die Infantilgesellschaft, 1972), kolažnome nizu reklamnih slogana.

U romane Ljubavnice (Die Liebhaberinnen, 1975) i Pijanistica (Die Klavierspielerin, 1983) unosi autobiografske elemente, a njezin najprovokativniji roman Naslada (Lust, 1989) tematizira blizinu određene seksualne prakse i fašizma; tematski mu je srodan roman Požuda (Gier, 2000).

Najigranija autorica njemačke pozornice, u dramama se bavi manipulacijama potrošačkoga društva: Što se dogodilo otkako je Nora napustila muža? (Was geschah, nachdem Nora ihren Mann verlassen hatte? 1979), Burgtheater (1985), Bolest (Krankheit, 1987), trilogija U Alpama (In den Alpen, 2002), Zimsko putovanje (Winterreise, 2011) i dr.

Godine 2004. dobila je Nobelovu nagradu za književnost.

Nedžad Ibrišimović (20. X. 1940. – 15. IX. 2011.)

Bosanskohercegovački književnik Nedžad Ibrišimović rođen je također na današnji dan, 20. listopada 1940. godine u Sarajevu.

U trećoj godini života je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče, gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, smijer kiparstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine.

Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.

Član je Udruge likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost "Život".

Istaknuo se knjigama priča Kuća zatvorenih vrata (1964), Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Nakaza i vila (1986), Kuća bez vrata i druge priče (1989), Bio jednom jedan (2000) i romanima Ugursuz (1968), Karabeg (1971), Braća i veziri (1989), Vječnik (2005), El-Hidrova knjiga (2011). Autor je osebujnih proza Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Dva dana u Al-Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992).

Prevođen je na albanski, češki, engleski, turski, francuski, španjolski, njemački i talijanski jezik.

Nakon izlaska iz tiska remek djela Vječnik (2005.), Društvo pisaca Bosne i Hercegovine ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu.

Branislav Nušić (20. X. 1864. – 19. I. 1938.)

Branislav Nušić, jedan od najizvođenijih dramskih pisaca Jugoslavije, rođen je na današnji dan, 20. listopada 1864. godine u Beogradu.

Studij prava završio na Velikoj školi u Beogradu (1887). Sudjelovao u Srpsko-bugarskom ratu. Zbog satirične pjesme protiv obrenovićevskoga režima (Dva raba, 1887) bio je osuđen na dvije godine zatvora.

Nakon pomilovanja, službovao u konzulatima Kraljevine Srbije; od 1900. bio je ravnatelj kazališta u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju i Sarajevu.

Nastavljajući se na tradiciju Jovana Sterije Popovića, pisao je satirične komedije (Narodni poslanik, 1883; Sumnjivo lice, 1888; Protekcija, 1889), u kojima je prikazao srpsko građansko društvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Scenskoga uspjeha imale su i povijesno te romantično obilježene drame (Knez Ivo od Semberije, 1900; Hadži Loja, 1908). Proturatna raspoloženja izrazio je u zbirci Pripovetke jednog kaplara (1886), drami Velika nedelja (1920) i memoarskoj knjizi Devetsto petnaesta (1921).

Objavio je humoristični roman Opštinsko dete (1902), roman za djecu Hajduci (1934) te humorističnu Autobiografiju (1924). Potkraj života vratio se komediji (Gospođa ministarka, 1929; Ožalošćena porodica, 1934; Pokojnik, 1937; Vlast, nedovršena); spontanim šalama i duhovitim dijalozima te satiričnim portretiranjem karaktera, oštrom kritikom društvenih deformacija i vještim građenjem zapleta stekao je široku i trajnu popularnost u kazališnoj publici.

Arthur Rimbaud (20. X. 1854 – 10. XI. 1891.)

Veliki francuski pjesnik Arthur Rimbaud rođen je 20. listopada 1854. godine u Charlevilleu.

Prve je pjesme objavio u školskim novinama 1869. te 1870. u časopisu La Revue pour tous. Neko vrijeme bio je član pjesničke skupine zutista (zutistes). Rane pjesme ispunjene su ironijom i destrukcijom, ali formalno su uglavnom oslonjene na romantičarsku i parnasovsku doktrinu.

Novu, promišljenu poetiku artikulirao je u pismu svojemu profesoru književnosti Georgesu Izambardu u svibnju 1871., tzv. Pismu vidovnjaka (Lettre du voyant), u kojem je osudio sentimentalnu i subjektivnu poeziju i proglasio potrebu za objektivnim pjesništvom ("Ja, to je netko drugi").

Odraz te poetike vidljiv je u pjesmama druge faze, od kojih je najreprezentativnija glasovita poema Pijani brod (Le Bateau ivre). Ona razvija simbol pjesnika preuzet iz parnasovskoga rekvizitarija što se rastvara u gradaciji jarkih slika oniričkog egzotizma.

Poznat je i senzualističko-ontološki sonet Samoglasnici (Voyelles), u kojem razvija temu "obojenoga sluha" izloženu u Baudelaireovim Suglasjima. Nakon burne veze s pjesnikom P. Verlaineom, koja je kulminirala dramatičnim sukobom u Bruxellesu 1873., napisao je zbirku pjesama u prozi Sezona u paklu (Une saison en enfer, 1873), koji sadrži autobiografske i poetološke elemente.

Zbirka je sarkastična pohvala svetogrđu, bijesu, požudi, egoizmu i lijenosti, što nije samo odraz mladenačke pobune, nego i postromantički projekt obnavljanja duhovne i pjesničke tradicije. Sezona u paklu istodobno je ispovijest devetnaestogodišnjega pjesnika i povijest njegova stvaralaštva.

Sljedeća, posljednja zbirka Iluminacije (Les Illuminations), nastala 1872–74., a objavljena bez Rimbaudova znanja 1886. s popratnom bilješkom P. Verlainea, također se sastoji od lirsko-proznih fragmenata. Još je hermetičnija od prethodne, ali u znaku djelomičnoga prihvaćanja pjesničke i ljudske sudbine. OPŠIRNIJE