Nobelovac
Na današnji dan rođen Ivo Andrić, književnik bez rođendana
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Dana 9. listopada 1892. godine rođen je, ili barem tako vjerujemo, Ivo Andrić. Idućih 80-ak godina živio je burnim životom o kojemu su, s jedne strane, svi sve znali, a koji je, s druge strane, zauvijek ostao obavijen velom tajni.
Čovjek o čijem se životu toliko nagađa
Nobelovac, diplomat, političar, a nadasve veliki umjetnik čije će riječi živjeti vječno – sve je to bio Ivo Andrić, čovjek o čijem se životu toliko nagađa da čak ni u njegovo pravo ime nismo sigurni. Iako mu je život bio obilježen bolešću, diplomatskim misijama, političkim progonima, tamnovanjima i samo jednom ljubavlju, sve to nije uspjelo potisnuti slavu njegova književnoga imena koja je već godinama nepromjenjiva, čvrsta i veličanstvena kao na Drini ćuprija.
Ivo Andrić cijeli je život gradio enigmatsku sliku o sebi te je postojao velik raskorak između njegova ja za sebe i ja za druge, što je i glavni razlog brojnim zasjenjenim mjestima njegova života. Iako se službenim mjestom rođenja smatra Dolac, malo selo nedaleko od Travnika u kojem je obitelj Andrić živjela, postoje nagađanja kako je Andrić zapravo rođen u Travniku, dok je njegova majka u visokoj trudnoći boravila kod rođakinje u posjetu. Također, službenim datumom rođenja smatra se 9. listopada, no nije sigurno je li već bio nastupio i 10. listopada. Osim toga, u školskim svjedodžbama, krsnom listu, na dvama nadgrobnim spomenicima te na naslovnici knjige Put Alije Đerzeleza potpisan je Ivan Andrić, no zanimljivo je da se sam autor pobunio protiv tog imena na naslovnici spomenute knjige. Pretpostavlja se da je ime Ivan preferirao u privatnoj uporabi.
Sabrana djela u 18 svezaka
Otac je obitelj napustio kada je Ivo imao dvije godine te su on i majka živjeli siromašno, na društvenom dnu, što je i razlog njegova preseljenja tetki i tetku u Višegrad, gdje završava osnovnu školu. Na gimnazijsko školovanje odlazi u Sarajevo, a potom, zahvaljujući stipendiji za deficitarnu grupu predmeta, upisuje prirodoslovlje na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. Ubrzo odustaje te odlazi studirati slavistiku u Beč, a potom u Krakov.
Još tijekom gimnazijskih dana uključio se u političke vode, postavši članom Hrvatske napredne omladine, čiji je cilj bio stvaranje Jugoslavije. Budući da je bio u vezi i s Mladom Bosnom, nakon Principova atentata uhićen je i zatvoren u zloglasnu mariborsku tamnicu koja postaje centralni motiv njegovih budućih djela. Nakon stvaranja Kraljevine SHS vraća se u Zagreb, gdje živi loše, umoren bolešću i pod paskom svog srednjoškolskog profesora Tugomira Alaupovića koji je i prepoznao njegov talent. Imao je bogat diplomatski život: diplomatsku službu započeo je kao tajnik u Vatikanu, a potom je službovao u mnogim europskim glavnim gradovima. Navodi se i kao jedan od potpisnika Trojnoga pakta te je zanimljiva njegova sudbina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Iako je stvorio srednje velik opus (Sabrana djela u 18 svezaka), njegova je vrijednost bok uz bok opusima nekih od najvećih književnika svijeta. Cijeli život tražio je optimalan, lapidarni izraz te se vodio poetikom oduzimanja suvišnoga, iz čega proizlazi aforističnost mnogih njegovih izraza. Iščitavanjem Andrićeva opusa uočava se veza između mosta i priče kao sredstava za premošćivanjem jaza od puta u nepoznato dok su sve naše nade s druge strane. Osim mosta i već spomenute tamnice, važan dio opusa zauzima i njegova voljena Bosna, predstavljena kao zemlja na povijesnoj granici Istoka i Zapada te konglomerat vjera, nacija i identiteta u kojem ne postoji objedinjujući nazivnik, a svi sreću vide u drugim stranama. Važne su njegove teme zlo, ženska ljepota, poroci, a posebno se ističe i takozvani franjevački ciklus s Prokletom avlijom kao vrhuncem.
Trojna pripadnost
Andrićeva književna djelatnost veže se uz hrvatsku i srpsku književnost pa se u novije vrijeme označava odrednicom trojne pripadnosti. U gimnazijskim danima piše poeziju te su njegove pjesme uvrštene u antologiju Hrvatska mlada lirika. Međutim, veliku slavu stekao je tek proznim djelima. 1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književno djelo o povijesti jednoga naroda s romanom Na Drini ćuprija kao vrhuncem te je na dodjeli u Stockholmu održao govor O priči i pripovijedanju koji je ušao u povijest i ostao zabilježen kao dio njegova opusa. Govor je zapravo poetička rasprava u kojoj on, prvi u svijetu, ističe etičku dimenziju naracije:
– Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno.
U ostavštini Ive Andrića nisu pronađena ljubavna pisma, ali su zato njegova pisma pronađena kod brojnih žena, od kojih se ističu imena prijateljice iz mladosti Evgenije Gojmerac te Vere Stojić koja ga je cijeli život nesebično voljela. Međutim, u njegovom srcu bilo je mjesta samo za Milicu Babić, srpsku kostimografkinju udanu za Nenada Jovanovića, piše portal Studenski.hr. Prijateljstvo koje je započelo tijekom njenog braka razbuktalo se u pravu ljubav te je idućih dvadeset godina, sve do smrti supruga Nenada, Milica bila njegova žena koje nema. Ona je cijeli život ostala njegova jedina ljubav, a vjenčali su se kada je napunio 66 godina, potvrdivši time svoj poznati izraz Ništa ne biva prije nego što treba biti.
Andrić je svoj govor u jednoj od najvažnijih večeri života završio dubokom i iskrenom zahvalnošću. Prepuni zahvalnosti za još jedno veliko ime koje će živjeti vječno i čija slava natkriljuje i samog autora, završavamo i priču o njegovu životu.
