"Smrt je netko o kome ne možeš sve doznati u 'gradu rodnome'"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Emily Dickinson, jedna je od najvećih pjesnikinja svih vremena, preminula je na današnji dan prije 135 godina, 15. svibnja 1886. u Amherstu, Massachusetts.

Emily Elizabeth Dickinson rođena je u Amherstu 10. prosinca 1830., gdje kao djevojka zbog zdravstvenih problema veći dio vremena provodi u kući neprestano čitajući knjige i pišući pjesme.

Za svoga života (nepunih 56 godina) objavila je samo sedam pjesama (prema nekim izvodima samo deset), za što je uvelike zaslužan i njezin povučeni način života. Naime, Dickinson je svoje pjesme slala samo najbližim prijateljima.

Međutim, nakon njezine smrti među privatnim stvarima pronađena je kolekcija od preko tisuću pjesama od kojih mnoge nisu bile završene.

Njene pjesme odlikuju se prepoznatljivim, unikatnim stilom, sa nevjerojatnim darom za riječi, objedinjujući profinjeni osjećaj i vrhunski intelekt. Nadahnuće za svoja djela pronalazila je u Bibliji, Shakespearovim djelima i klasičnoj mitologiji.

Tek je 1955. godine objavljena zbirka Pjesme Emily Dickinson (The Poems of Emily Dickinson) u tri sveska, koja sadrži pjesme u izvornom obliku - s nestandardnim korištenjem velikih slova, interpunkcije, i brojnim crtama i elipsama.

Jer ne stigoh   

Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutnom Smrti
On ljubazno preda mnom je zast’o
U kočiji uz nas još samo-
Besmrtnost zauze mjesto.   

Polako odmicasmo-on žurbe ne poznavaše
A ja odložih posao svoj
I odmor također,
Te se prepustih susretljivosti njegovoj   

Ostavismo školu gdje djeca iščekivahu
Na igralište izlazak-
Ostavismo polja zablenuta žita-
Ostavismo sunčev zalazak

U pjesništvo unijela moderne elemente

U onodobno pjesništvo unijela je moderne elemente i time zaslužila epitet jedne od najoriginalnijih autorica uopće.

Autorica je modernih odlika, dotad nepoznatih u 19. stoljeću, čime je zadužila mnoge nove generacije pjesnika/inja.

Dickinson je pjesnikinja  stvarnoga, dubokoga i iskrenoga, a svojim je načinom pisanja utrla put pjesništvu modernizma.

Njezine se pjesme često dotiču tema osamljenosti i napuštanja, što svakako možemo povezati s njezinim načinom života i činjenicom da je s prijateljima uglavnom komunicirala putem pismama.

U svome je životu imala i misterioznu mušku osobu, a aluzije na takvu pojavu pojavljuju se u mnogim pjesmama koje se osvrću na udaljenu i neuzvraćenu ljubav.

Osim toga, dio je njenih stihova posvećeno ženskom, a ne muškom subjektu (she, a ne he) zbog čega su neke od recentnih analiza njenog pjesništva otvorile prostor za njihovu interpretaciju u lezbijskom ključu.

Kažu „vrijeme blaži“   

Kažu „vrijeme blaži“,-
Ne čini vrijeme to;
Kroz vrijeme pravo zlo
Ko i tetiva snaži,   

Vrijeme je kušnja tek
Za bol, a nije lijek.
Drugačije kad se zbilo,
Ni boli nije bilo.  

O ženskoj podčinjenosti

"No, možda najzanimljiviji dio njezina rada krije se u pjesmama o ženskoj podčinjenosti, o čemu je hrabro pisala u 19. stoljeću te je pritom pokušala odrediti što točno znači biti druga ili podređena. Devetnaesto je stoljeće u Americi bilo prožeto buđenjem svijesti, pa su mnogi autori i autorice pisale o sličnim temama, poput Kate Chopin ili Ralpha Walda Emersona", navodi Tea Schmidichen.

Svojom je pojavom u kasnijim danima Dickinson postala i svojevrsna urbana legenda jer je u tolikoj mjeri izbjegavala izlazak iz kuće da su je nazivali Žena u bijelom. Naime, susjedi su je rijetko viđali, a kada bi je vidjeli, bila bi odjevena u bijelu haljinu.

Unatoč specifičnosti svog privatnog života, ostavština Emily Dickinson su njezine pjesme, a ne mitovi. Moderna već u 19. stoljeću, unijela je novine u pjesništvo te je danas poznata kao jedna od najintrigantnijih predstavnica američke književnosti.

182

Ako ne budem živa
Kad dođu Crvendaći –
Daj onom sa Crvenom
Kravatom Mrvu s Daće –

Ako ne mognem reći hvala
Uzeta čvrstim snom,
Znat ćeš – to pokušavam
Svojom Granitnom usnom!

Uz rame Walta Whitmana

Emily Dickinson je, uz Walta Whitmana, najveća američka pjesnikinja 19. stoljeća. Odbacivala je pjesničke norme te je u doba koje je u Europi bilo obilježeno kasnim romantizmom ili ranim realizmom, prkosila standardima i u poeziju uvela nešto novo.

Agramatičnost, opkoračenje, nepravilna rima ili čak njezin potpuni izostanak, te (prekomjerno) korištenje interpunkcijskih znakova odlike su njezina pjesništva koje je svojom formom ali i sadržajem bilo daleko ispred svog vremena.

"Često je izbjegavala svoje pjesme obilježavati naslovima i imenima te su prvi stihovi pjesme danas nerijetko i naslovi ili se objavljuju u svom originalnom obliku, obilježeni jedino brojem kako bi se čitatelji lakše snašli među mnoštvom pjesama", piše T. Schmidichen.

Emily Dickinson je, unatoč svim problemima, svoju pjesničku slavu dostigla kako je i živjela – skromno i tiho.

Zatvorili su me u Prozu –

Kao malu djevojčicu

Što su me u Ostavu –

Jer su me voljeli „Mirnu” –

Mirnu! Da su mogli proviriti –

I vidjeti moj Mozak – kako se okreće –

Mogli su isto zadržati Pticu –

Zbog Izdaje – u Toru –


On ima samo volju

I lako poput Zvijezde

Ukine svoje zatočeništvo

I smije se – Isto kao Ja –

(prepjev: Asja Bakić)