Pjesnikovo stoljeće
Stoljeće i Šantić – Mogao je Mostar, ali nije
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Mogao je Mostar, ali nije, 2024. godinu proglasiti godinom poezije, osmisliti program 100 dana poezije, privući kakav književni svijet u grad i tako obilježiti stotu obljetnicu smrti Alekse Šantića, pjesnika kojim se povremeno diči. Mogao je, ali nije.
Ovako je velika obljetnica vezana uz veliko pero, koje bi neki drugi maštovitiji i nadahnutiji gradovi iskoristili za promociju sebe i svojih vrijednosti, svedena na ''obično'' obilježavanje puno skromnije od onoga što Šantić zaslužuje.
Nacionalisti koje književnost uopće ne zanima
Maštovitom gradu vrhunac štovanja pjesnika sveo se samo na vraćanje ulice, odnosno na razvlačenje poete u političke ''stihove''.
Književnik Srđan Gavrilović, odgovarajući na pitanje je li Šantić dovoljno zastupljen u našim poezijama, kaže kako je Šantić danas, nažalost, ''više politički instrument nego zastupljen pjesnik''.
''Jednaku sudbinu dijeli Petar Kočić. Njima se pretežno bave nacionalisti koje književnost uopće ne zanima. Dvije 'Šantićeve večeri poezije' u Mostaru su dugo bile primjer takve politike i ogledalo podjele unutar zajednice'', kaže Gavrilović za Bljesak.info.
Sveučilišni profesor i književnik Nedžad Ibrahimović kaže pak kako je ''Šantića i previše u ovim društvima - jer ga onakvoga ova i ovakva kultura ne zaslužuje''.
Važan i vrstan
''Povremeni jubileji su više dio očuvanja kulturno-nacionalne tradicije, nego što su očuvanje i aktivacija jednog važnog pjesničkog i kulturnog koncepta, pokazuju se tako dovoljnima. Da nije pokojeg portala i šačice aktivista, danas nitko za njega ne bi ni znao'', smatra Ibrahimović.
Tuzlanski književnik i profesor smatra kako je Šantić ''važan i vrstan pjesnik i da bi njegovo djelo bi moralo biti neizostavan dio našeg književnog i općekulturnog naslijeđa, dakle, suvremenog književnog i kulturnog prostora''.
''Svakako bi ga se moralo i više i temeljitije čitati'', navodi Ibrahimović.
Pjesnik Adnan Žetica kaže kako Šantić nesumnjivo predstavlja jednu od najvažnijih ličnosti koje su utkane u kulturni identitet Mostara.
Najgore što se može desiti pjesniku
''Šantić se danas, najčešće koristi za dnevno-političke potrebe. Šantića, danas velika većina prepoznaje po nekoliko popularnih, lektirskih pjesama. Najgore što se može desiti pjesniku jest da o njegovu poeziji svi govore, parafraziram rečenicu koju sam pročitao u studentskim danima a sa Šantićem mi postaje jasnija. Dešava se da tumačimo njegov poetski opus kroz nekoliko pjesama, a u sjeni ostaje nedovoljno valorizirano cjelokupno pjesničko stvaralaštvo te kulturni angažman, mislim prije svega na književni časopis Zora. Pjesništvo Alekse Šantića zaslužuje jedan drugačiji, ozbiljniji i književniji odnos'', kaže za Bljesak.info Žetica.
Gavrilović pak ističe kako, kad je o Šantiću riječ, ima i pozitivnih primjera.
''Šantićev festival djece pjesnika, koji jednom godišnje pravim svjetlom ozrači pjesnikovu ostavštinu, primarno jer su u pitanju djeca iz svih republika bivše Jugoslavije. Time se nadilazi stereotipna slika da je on neodvojiv od Mostara i njegovih simbola. Vrijednost Šantićevog lika i djela važi za kulturni i simbolički kapital, ali i poveznicu s prošlošću. Što se tiče njegove zastupljenosti u poeziji, ona je minorna jer je ograničena na cirkulaciju vrlo malog broja mainstream i patriotskih pjesama'', smatra Gavrilović.
Kao sunce tuđeg neba
Mogao je, dakle, Mostar, a nije, iskoristiti stoljeće od smrti svoga pjesnika pa od grada napraviti grad poezije s programom koji bi pokazao kako veličine na obalama Neretve nisu glumljene i da postoje važnije stvari od ispraznih svojatanja koja završe čim netko pomisli da je ostvario svoj plitki, politički cilj.
Pisao je Šantić kako ga je nakon povratka iz Italije u Mostaru zateklo ''neobično mrtvilo''. Stoljeće nakon toga, nije se puno toga promijenilo.
U mrtvilu tek tu i tamo bljesne kakvo poetsko okupljanje, nekad i bez pjesnika, i zasja nekakvo sunce obilježavanja kao s tuđeg neba koje ne grije one što su vrijedili i vrijede.
