Tina Primorac za Bljesak.info: Za djelovanje je nužno dobiti nutarnju bitku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hercegovka po ocu i majci, rođena Zagrepčanka i širokobriješka nevjesta Tina Primorac objavila je drugi dio svog fantasy romana 'Velika tajna Pona' pod nazivom „Prilika“. Nakon prvog dijela romana „Velika tajna Pona“ pod nazivom „Spoznaja“, u kojem autorica upoznaje čitatelje sa znatiželjnom djevojčicom Nevom, u drugom dijelu romana koji će izaći kao roman u pet nastavka glavna protagonistica Neva upada u nove nevolje i upoznaje svijet izvan njezinog plemena Pono.

Kao majka četvero male djece, porodiljni je dopust, pored brige za djecu, iskoristila kako bi se mogla posvetiti pisanju za koje ranije, kako je otkrila u razgovoru za Bljesak.info, nije toliko marila iako je pisanje nešto čime se bavila cijeli život.

Ova diplomirana novinarka prvi je dio romana objavila u srpnju 2016., a drugi u ožujku ove godine. Prije toga je vodila amatersku dramsku skupinu, pisala i režirala predstave o to joj je iskustvo uvelike utjecalo na želju da se nastavi baviti pisanjem.

Bljesak.info: Iako bi se za korištenje magije i fantastike u hrvatskoj književnosti moglo reći kako je tek u povojima, Vi svojim romanom „Velika tajna Pona“ pravite iznimku. Zato bi ovaj naš razgovor valjalo otvoriti pitanjem, kako se Tina Primorac odlučila za fantasy žanr?

Tina Primorac: Nisam sigurna koliko je u povojima. Kada sam napisala prvi roman, pokušala sam se informirati pa sam naišla na razgovore s ljudima koji vole i promiču ovaj žanr i prema njihovim riječima ponuda postoji, ali, kako sam shvatila, iako je fantasy izvan Hrvatske vrlo popularan, kod nas ne postoji tolika potražnja.

Ispočetka nisam bila sigurna pišem li fantasy jer u romanu ne postoje neobična bića i čarolija, ali su mi rekli kako se ipak radi o fantasyju zbog činjenice da je radnja smještena u izmišljeni svijet. Dakle, u njemu je sve više-manje obično, ali sam je svijet nadnaravan pa se tako progurao u fantasy.

Žanr nisam birala, niti sam razmišljala kako će se priča koju namjeravam ispričati smjestiti u jedno bajkovito okruženje. Dogodilo se nekako samo od sebe. Dugo sam vremena u glavi imala ideju koju želim raspisati, a za to mi je bio potreban svijet kojim se neću opterećivati. Nadnaravnost svijeta mi je ponudila mogućnost da se usmjerim na bit i ideju, a zanemarim posvećivanje detaljima koje bi nalagala logika, da sam odlučila priču uklopiti u jedno nama poznato okruženje.

Bljesak.info: „Velika tajna Pona“ je priča ispočetka zamišljena kao trilogija, koja će na koncu biti proširena na pet nastavaka. Otkriva li nam ta promjena prvotne zamisli kako se u biti radi o plodonosnoj književnici?

Tina Primorac: Prvi dio, „Spoznaja“, donio je uvid u svijet skučenosti, iste misli, svijet koji ne nudi širinu. U takvom se okruženju, sasvim slučajno, oformila skupina ljudi koji su otkrili stvari koje nisu smjele biti otkrivene. I tako je sve počelo. Iskopali su dovoljno duboko da shvate kako je njihov svijet jedna velika laž, a onda se pred njima, u drugom nastavku, „Prilici“, otkrila veličina te laži, a tako se i priča proširila. Pred njihovim su se očima otkrili novi svjetovi i nove činjenice koje su mi se svidjele i onda sam odlučila kako bi bilo zanimljivo upasti još dublje u priču i svima kojima će se romani svidjeti, ponuditi mogućnost da se potpuno prepuste maštanju, dobiju puno više detalja i uživaju u jednoj velikoj avanturi.

Bljesak.info: Već prvi nastavak romana, „Spoznaja“, nam otkriva osnovnu poruku Vaših romana. No, pored mogućnosti prepuštanja maštanju, koji bi to konačni cilj mogao biti do kojeg će nas dovesti čitanje Vašeg romana?

Tina Primorac: Pisanje nije započelo s nekakvim određenim ciljem. Želja mi je bila prekopati ljudsku nutrinu, a ona se počinje otkrivati kad se čovjek nađe na prekretnici, pred ponorom, tamo gdje život zahtjeva da skočimo, pokažemo hrabrost ili priznamo vlastiti kukavičluk. Tako da ne postoji jedinstveni cilj, više se radi o putovanju, a ono će svakog čitatelja odvesti na put koji on sam odabere jednako kako i pisanje mene odvodi na moje putovanje. U romanima su opisani različiti likovi i svi se možemo pronaći u nekom od njih. Tako da je možda najspretnije reći kako je cilj krenutina put, a ne stići na njegov kraj jer već samo kretanje na put u čovjeku budi promjenu, a kamo će ga ta promjena odvesti to će samo on znati.

Bljesak.info: Vaš je roman, kako volite reći, plod višegodišnjeg rada s ljudima i praćenja međuljudskih odnosa. Što Vas je točno iz stvarnog života ponukalo da se upustite u ovu priču?

Tina Primorac: Cijeli život me privlače odnosi koje ljudi tijekom života sklapaju. Ljepota kojom smo sposobni ispreplitati svoje živote sa životima drugih ljudi u meni budi jedno posebno strahopoštovanje. Čovjek je sposoban za let, ali je sposoban i za grozne stvari, a sve će to proživjeti u odnosu s drugim ljudima. Neki su nam, kao obitelj, dani otpočetka, a neke smo sklapali po svom životnom putu. Odnosi nas mogu podignuti u visine, a mogu nas povrijediti, na smrt raniti, učiniti nas osvetoljubivima ili iznjedriti iz nas veliku plemenitost.

Budući da sam, posebno kroz jednu amatersku dramsku skupinu, blisko surađivala s ljudima predamnom su se otvorili novi vidici. Rodila se spoznaja koliko su ljudi kompleksni, zanimljivi, duboki, prepuni potencijala. Tu se, u meni, rodila želja da stvari ne gledam površno, da tražim pozadinu, da je čovjek jednostavno čovjek, jedan dan loše raspoložen, drugi dan sretan i sposoban usrećiti druge. Da se ne obazirem na trenutno stanje, nego da uvijek tražim razloge zbog kojih se nešto događa i te sam zaključke mogla prenijeti i u svoje romane. Likovi u njima su ljudski, od krvi i mesa, nema crnih i bijelih, nego su punokrvni, sposobni za sve i svašta, ali sposobni i za promjene, a to je ono što me najviše zanimalo. Tako da nisam opisivala nikakve događaje ili ljude koje ja poznajem, već samu tu spoznaju da je čovjek neograničeno vrelo svega i svačega i pružimo li mu priliku, otkrit ćemo stvari o kojima nismo mogli ni sanjati da postoje.

Bljesak.info: Glavna protagonistica Vašeg romana Neva završava u kuli, u koju šalju ljude koji propituju sustav, kako bi „došla k sebi“. Razlog je samo što se usudila upitati. Čini nam se kako ovakvih događaja imamo i u stvarnom životu. Veoma često je poželjno šutjeti i ne pitati. Nije li ova priča upravo Vaš odgovor i podrška svima onima koji ne žele šutjeti, nego uvijek propitivati i tragati za istinom?

Tina Primorac: Mislim da je svima nama lakše ako se nitko ništa ne zapita. Pitanja znaju biti opasna i ne povlače posljedice samo za one koji ih postavljaju, već se, zbog jedne osobe koja je postavila prava pitanja, svi mi moramo zapitati. Ako netko digne glas i kaže kako stvari uistinu stoje, to od nas traži opredjeljenje, udara na savjest. Tada moramo samima sebi priznati kako nam je draže živjeti u sigurnosti i na površini ili se moramo izložiti, reći drugima da se slažemo s borbom koju neka osoba vodi. Jednostavno ne možemo ostati po strani, zato možda priželjkujemo da se ništa ne događa. Upravo se takva jedna situacija dogodila u romanu. Mlada se djevojka zapitala i izmaknula tlo pod nogama svima oko sebe. Dogodio se trenutak odluke: pomoći joj i sebe dovesti u opasnost ili gledati kako još jednom laž dobiva bitku u svijetu.

Sve se to sa te jedne velike razine može spustiti i na pojedinca. U romanu se ne radi samo o svijetu, samo o društvu koje podržava laž i prevaru, radi se o nutrini svake osobe. Kako bi se djelovalo, svaki je pojedinac prvo morao krenuti u svoju privatnu, nutarnju bitku, tek je nakon nje došla odluka što učiniti s postavljenim pitanjima.