Tomaš: Mostar se ne može nipošto uzimati ozbiljno osim kao rasadnik ljudi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U prvim godinama ovog milenija postojao je jedan književni natječaj za kratku priču pod nazivom "Super Cyber Story". Brzina Interneta tada se mjerila Kbps-ovima (kilobitima u sekundi), a "Super Cyber Story" bio je prvi ozbiljniji književni natječaj u našem okruženju koji se odvijao isključivo online.

"Super Cyber Story" organizirao je i financirao jedan od pionira IT scene u BiH, legendarni mostarski Pincom, a već je prva godina natječaja pokazala kako ozbiljni književnici odavno ne koriste pisaće mašine - naprotiv, pohrlili su svoje radove masovno slati uz pomoć PC-ja.

Trajalo je to samo nekoliko godina, ali je Super Cyber Story 'iznjedrio' nekoliko nagrađenih autora koji su kasnije dokazali da je stručni ocjenjivački sud natječaja imao puno pravo njihovim izborom. Jedan od pobjednika tog književnog natječaja bio je i Marko Tomaš.

Na večeri proglašenja pobjednika te godine sam i upoznao Marka Tomaša. Kasnije sam, kao što to pisci i novinari najčešće međusobno i rade, pratio njegov književni put u stilu 'koliko se moglo'. Danas vidim koliko je u pravu bio jedan kolega iz "Super Cyber Story" okruženja, koji mi je tada kazao - Za njega će se tek čuti, vidjet ćeš...

Bljesak.info: Vaš književni put započeo je na razmeđu dva milenija. Zastupljeni ste u zajedničkim knjigama s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom... Gledano s vremenske razlike od 20-tak godina, jeste li u ovim zrelim godinama tamo gdje ste željeli biti?

TOMAŠ: Nikada nisam imao jasnu predstavu o tome gdje želim biti u nekom „karijernom“ smislu. Uopće, mnogi i za veliku manu uzimaju apsolutni izostanak ambicije. Ono što mene tjera da radim jeste sklonost ka obećavanju da ću uraditi nešto pa me poslije savjest, preciznije osjećaj odgovornosti spram drugih tjera da radim.

Trenutno jesam gdje želim biti u ovakvoj kišnoj noći. Žena spava u drugoj sobi, ja sjedim za radnim stolom ispred prozora koji gleda na rijeku, slušam Chopina i pišem. To čak zvuči kao nešto što sam maštao kao klinac.

Bljesak.info: Osim što ste rođeni u Ljubljani, kasnije kao da s tim gradom niste imali puno zajedničkoga, ali se navodi niz drugih gradova u kojima ste živjeli. Gdje danas živi i čime se (sve) bavi Marko Tomaš?

TOMAŠ: Tamo sam proveo samo prve dvije godine svog života. Ali moja slovenska rodbina je iz Maribora i Ptuja pa sam puno više vremena provodio tamo. A zadnjih godina sve češće putujem u Ljubljanu, ponovno se upoznajemo moj rodni grad i ja.

Dok nije krenulo ovo pandemijsko vrijeme navodio sam da živim na relaciji Mostar, Ljubljana, Zagreb, Beograd. Sad se to svelo na relaciju Mostar i Zagreb. Život je posao sam po sebi, ne stignem ništa drugo pored njega osim katkad zapisati neka zapažanja o tome što pretenciozno nazivamo životom.

Bljesak.info: Mostar je nakon rata dobio i Urbani pokret, neku vrstu inicijative za ujedinjenje ljudi koji su ostali živjeti u podijeljenom gradu. Čini se kako je iz tog pokreta do danas u gradu ostao jedino brončani Bruce Lee. Iz Vaše perspektive, može li se ovakav Mostar, kao što je ovaj današnji, i dalje voljeti i uzimati ozbiljno?

TOMAŠ: Bilo je iza rata i drugih neformalnih kolektiva koji su radili ozbiljne stvari. Moja ekipa je pokrenula časopis Kolaps i glazbeni festival Beton. S još gomilom drugih ljudi smo vratili u funkciju Abrašević. Sada su sve te stvari na nekoj drugoj mladosti. Ove koje navodimo sada ispadaju kao neki spomenik našoj.

Mostar se ne može nipošto uzimati  ozbiljno izuzev kao rasadnik ljudi koji imaju nekakav utjecaj na širem kulturnom prostoru. A ima u gradu ljudi koji pokušavaju napraviti ozbiljne stvari i od te nakupine kuća i zgrada ponovno stvoriti grad. Golem je to posao i uzaludna rabota u ovakvoj situaciji, ali bitno je održati vatru.

Sigurno je da nikada naši gradovi nisu onakvi kakve bismo ih voljeli vidjeti. Naprosto, ne sanjamo svi u istom smjeru.

Bljesak.info: „Nemoj me buditi“ je Vaš prvi roman, a okušali ste se u raznim formama pisanja. Je li to sad smjer u kojem želite književno koračati, odnosno posvetiti se pisanju romana?

TOMAŠ: Mislim da ću i dalje svaštariti. Ali sigurno ću ponovno pokušati napisati roman. Imam neku ideju koju polako razvijam, ne žurim s tim nigdje, nema potrebe. Uskoro izlazi zbirka mojih kolumni/eseja koje objavljujem u mariborskoj Večeri jednom mjesečno protekle tri godine.

Na proljeće će i nova zbirka pjesama, a vjerojatno ću se naredne godine posvetiti i pisanju jedne knjige koja će biti o tome kako se sjećam i kako danas sanjam o Mostaru.

U planu je i rad na jednom dramskom tekstu ali o tome ću moći govoriti više kada dođe vrijeme i ako uopće bude moguće raditi kazalište s obzirom na pandemiju kojoj se ne vidi kraja.

Bljesak.info: „‘Nemoj me buditi’“ se doima kao bastard hardboiled krimića i egzistencijalističke proze obilježene alkoholnim košmarom“ zapisao je o Vašoj knjizi Jerko Bakotin (PortalNovosti). Zasigurno taj noir stil nije slučajno odabran kako biste se okušali u određenom žanru?

TOMAŠ: To je jednim dijelom omaž toj literaturi i starom, većem od života, Holivudu. S druge strane je moj dogovor na povratak tog žanra u modu, u književnosti i na filmu. Ujedno je i pitanje: kakav je to svijet u kojem živimo ako je to forma kojom ga se da najbolje opisati?

Bljesak.info: Korištenjem kratkih rečenica („Opet sam ih počeo dozivati. Mama! Tata! Sestro! Ali nitko nije podigao pogled. Sve smeđe kao mokra zemlja. Njihove oči. Kava. Kauč. Zrak se tamnio.“), koje dobuju poput iznenadnog zvona, kao da povremeno budite čitatelja. Međutim, čini se kako većina rečenica u romanu dolazi/izlazi iz pjesnika u Vama?

TOMAŠ: A ne znam, iskreno, kakva je to pjesnička, a kakva prozna rečenica. Možda tekst pati od moje pjesničke potrebe za stilskim figurama, moguće da sam cijelu stvar prezasitio time, a proza bi u tom smislu valjda trebala biti rasterećenija, ali mene je baš vodila želja da ispitam do koje granice se u proznom tekstu može tjerati tako a da cijela konstrukcija ne pukne. 

Bljesak.info: Danas je teško živjeti od literature, osim možda od prigodničarske u nekim slučajevima, što opet uključuje apsolutnu pripadnost i odanost nekome, nečemu... Koliko je danas teško ostati svoj, pisati literaturu, a ipak nekako preživjeti u ovim siromašnim društvima?

TOMAŠ: Načelno sam veliki protivnik teškog rada, ali ako odaberete neki zanat sličan ovome kojim se ja bavim onda vam nema druge nego raditi puno, svaštariti, ponašati se odgovorno i profesionalno. To je jedini način da se živi od pisanja.

Naravno, ne isključivo od pisanja literature. Mjesečno pišem pet do šest kolumni i još toliko komentara i drugih novinarskih tekstova.

Bljesak.info: U BiH u novije vrijeme postoji iznimno naglašen fenomen etiketiranja zlokobnim izrazom "fašist(i)". Prije deset godina Vi ste objavili knjigu pjesama "Zbogom fašisti". Tko je uopće kompetentan (kakav profil osobe), tko može imati 'licenciju', za određivanje tko je 'fašist', a tko 'antifašist'?

TOMAŠ: Ja sam se davno oprostio od toga. Nisam pozvan definirati tko je tko. Znam da nikakav politički radikalizam nije zdrav. Pati od viška sebe. A to ni kod pojedinca nije dobro niti pristojno. Ne volim isključivost. Mene zanimaju ljudi koji žele stvarati inkluzivna društva. Trebamo prostor u kojemu se, unatoč razlikama, slušamo i pokušavamo razumijevati.

Jedinstvo svijeta, kozmos kao cjelina, to je velika stvar, naša povezanost sa svime što nas okružuje je fascinantna i divna. Ali to, naravno, nije politika. Politika su partikularni, uvijek vrlo osobni interesi koji se prikrivaju ideološkim floskulama. Mene plaše ti ljudi koji imaju konačna rješenja. Znamo vrlo dobro tko je u povijesti imao konačna rješenja i kuda su nas ona vodila.

Mržnja prema neprijatelju vodi k tome da počneš ličiti na njega dok na koncu ne postanete isti, bliznad, jaje i jaje. Nije samo cilj bitan, dapače, po meni je bitniji put ka cilju i metode kojima se koristiš na tom putu.

Ali ja sam religiozno biće a ne politikant, samim tim sam politički naivan što me ne sprječava da primjećujem devijacije i kritiziram vladavinu ljudske zlobe i gluposti.

Bljesak.info: Kakva je književna scena u regiji koja se obično poklapa s granicama nekadašnje Jugoslavije, odnosno gdje smo u odnosu na europske i svjetske trendove?

TOMAŠ: Teško je to procijeniti. Ne mogu pratiti baš sve. Nema tu jasnih trendova rekao bih, pogotovu u granicama jezika koji razumijemo. Teme kod nas su, naravno, određene povijesnim trenutkom u kojemu živimo.

Znači adekvatne su 19. stoljeću na dobrom dijelu tog teritorija. A nije ni svijet daleko. S obzirom da živimo u ovaploćenje distopijskih romana iz prošlog stoljeća, u kriznim vremenima velikih lomova, čini se da ljude sve više interesira onaj prijelaz iz nekog feudalnog u kapitalističko društvo jer sada, na neki način, živimo prijelaz iz kapitalističkog u neki novodobni feudalizam.

Ta tranzicija je uvijek period barbarizma, rekao bih to tako a procjenjujući situaciju svojim skromnim znanjem. Doba tehnološkog barbarizma, naše doba, jako je nalik distopijskim fantazmama iz prošlog stoljeća.

Bljesak.info: Uobičajeno je u ovom serijalu intervjua na kraju razgovora pitati gosta što slijedi, kakvi su planovi, što se priprema, što možemo očekivati od književnika Marka Tomaša?

TOMAŠ: Teška je riječ književnik. To mi zvuči kao da sam neki akademik. A nisam niti imam takvih ambicija. Samo se trudim raditi svoj posao najbolje što znam i širiti granice svojih mogućnosti što više, napredovati, učiti kroz rad, razvijati se jer mi to jedino barem malo liči na nešto što ima smisla u ljudskom životu. Već sam odgovorio na to pitanje o poslovnim planovima.

Slijedi novo, dopunjeno izdanje zbirke kolumni „Pisma s juga“. Knjigu će objaviti zagrebački V.B.Z., a na proljeće će izaći zbirka pjesama „Skratimo priču za glavu“ u izdanju V.B.Z. – a i beogradskog LOM – a.

Pisat ću i tu intimnu monografiju Mostara po narudžbi Muamera Spahića iz nakladničke kuće Vrijeme iz Zenice. Zanimljiv je to i bitan čovjek, svojim izdanjima on zapravo sanja i pokušava otjelotvoriti Bosnu i Hercegovinu u njenom najboljem mogućem izdanju. Radi to onako kako svatko od nas mašta i sanja svoje gradove. A bilo bi lijepo kada bi naše zemlje ličile na svoje najbolje ljude, one koji su svojim radom pokušavali stvoriti ideju o tome tko smo, što smo, koje su nam kvalitete i kako da od njih stvorimo najbolju moguću verziju sebe i društva u kojemu živimo.

Muamer pretpostavlja da će moj Mostar biti nekakva utopijska slika grada, ali vjerujem da upravo na to gleda kao na predložak, neki poželjni scenarij kako je, vjerujem, vidio i knjigu o Zenici, knjigu „Moja fabrika“ Selvedina Avdića.

Maštarije i snove nam ne može oduzeti nikakva politička glupost niti duhovna bijeda koju ista kreira.