Velikan pjesništva rođen je prije 105 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Proslavljeni pjesnik Mak (Mehmedalija) Dizdar rođen je na današnji dan prije 105 godina, 17. listopada 1917. u Stocu, gdje je završio osnovnu školu.

Početkom tridesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Sarajevo putevima svog starijeg brata Hamida, koji ga je uveo u kulturne krugove. U Sarajevu se druži sa lijevo orijentiranim intelektualcima, a postaje i prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu.

U početku stvara pod utjecajem socijalne lirike, pa kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936), pod utjecajem A. B. Šimića, T. Ujevića i H. Hume.

Nakon toga radi kao novinar, poštanski službenik, pa potom i novinski urednik.

Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući Narodna prosvjeta.

Od 1952. godine profesionalni je književnik. U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971).

Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik Života od 1963. sve do smrti, 1971. godine.

Umjetnički vrhunac dosegnuo je u Kamenom spavaču. Baladičnim tonom mitskoga pjevača Dizdar govori o srednjovjekovnoj patarenskoj Bosni, o tragičnoj sudbini njezina čovjeka (Zapis o zemlji, Gorčin), o svevremenskoj ljubavi (Kosara), vjeri i sumnji.

Poruke sa stećaka pjesniku su samo povod za umjetničko razjašnjavanje nekih bitnih pitanja čovjekova opstanka te poprimaju opća značenja, a emblematski Kameni spavač sveopću simboliku. Pjesma Modra rijeka simbolički označava Dizdarovo uvijek prisutno shvaćanje etičkog smisla pjesničkoga čina.

Dizdarov govor temelji se na arhaizmima i tradicionalnim oblicima ponavljanja. Stih mu je eliptičan a stil narativan i gnomičan s odrazima usmenoga i adžamijskog pjesništva.

Koristio se jezičnim blagom pučkih molitva, tužbalica, bugaršćica, pitalica, bajalica, brojalica, legendi i predaja te bio opčinjen igrivošću i magijom anonimnoga pučkog pjevača, njegovim govornim formulama, motivima i likovima iz pučkih priča, a koristio se i biblijskim motivima.

Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.

Umro je u Sarajevu 14. srpnja 1971. godine.