Maja Rubinić: Teško je i odgovorno znati što sa slobodom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Kad imam jednu boju  slikam jednom, kad imam više boja, slikam šareno'', skromno kaže akademska slikarica Maja Rubinić govoreći  o svoje novom ciklusu 'Fragmenti šarenog svijeta' kojeg će publici predstaviti u ponedjeljak u Centru za kulturu Mostar.

Rubinić kaže kako su boje ''uglavnom posljedica trenutne okolnosti, ali i povoda'' te da u svojem likovnom izričaju, koji nije samo na slikarskom platnu nego pronalazi i druge plohe da nas očara, pokušava da ne bude fiksirana samo na određene tehničke uvjete.

''Naravno da je umjetnička tehnologija poseban svemir, ali ja vjerujem da nas to ne treba određivati. Odnosno, da možemo odabrati da nas to ne određuje'', kaže Rubinić u intervjuu za portal Bljesak.info.

Bljesak.info: Pred mostarsku publiku novom izložbom stavljaš fragmente šarenog svijeta. Gdje pronalaziš to šarenilo?

RUBINIĆ: Ne mislim da je to šarenilo, u smislu uobičajene asocijacije koje šarenilo ima. Pretpostavljam da je moguće sve što čovjek može zamisliti. To 'šarenilo' je tu kao i sve ostalo.

Likovne imaginacije su samo različite prizme gledanja, odnosno doživljaja ili mišljenja, pa bih to prije nazvala mojom trenutnom vezanosti za takvu vrstu gledanja.

Bljesak.info: Miljenko Jergović, pišući o tvojim slikama kaže kako su to boje djetinjstva, pune čežnje, te da na tvojim slikama svatko može vidjeti ono što mu nedostaje. Kako bi ti opisala svoje boje i o kakvim nedostajanjima govore tvoje slike?

RUBINIĆ: Moguće je, da mi zapravo i tako izmaštavamo i dorađujemo stvarnost. Na neki način i procesuiramo iskustva.

Osobno, samo sam se u jednom trenutku  prestala baviti dokazivanjem naučenih 'vještina' i prikazivanjem onoga što znam ili mislim, odnosno što treba da znam. Barem u ovom dijelu slikarskog rada, gdje nemaš pred sobom format zadatka.

U mom slučaju boje su uglavnom posljedica trenutne okolnosti, ali i povoda, pošto pokušavam da ne budem fiksirana samo na određene tehničke uvjete. Naravno da je umjetnička tehnologija poseban svemir, ali ja vjerujem da nas to ne treba određivati. Odnosno, da možemo odabrati da nas to ne određuje.

Kad imam jednu boju slikam jednom, kad imam više boja, slikam šareno.

Bljesak.info: Jergović spominje i da se na tvojim slikama mogu iščitati pisma iščezle civilizacije. Što je to iščezlo u nama?

RUBINIĆ: U današnjoj i trenutnoj Bosni i Hercegovini, možemo pričati o iščeznućima, to sigurno. Ali, svijet oduvijek nestaje i nastaje. I to je, valjda, ugrađeno u našu strukturu koja uvijek pronalazi nove načine. I kroz razvoj i kroz propadanje. Procesi u kojima nešto opstane, nešto ne.

Mi koji se bavimo likovnošću često imamo više vremena i motiva da se bavimo tom vrstom razmišljanja, koju zovu unutarnji dijalog. Imate umjetnike koji uvijek polaze iz neke teorije, imate one koji uvijek pričaju o emocijama, imate one koji uvijek kalkuliraju u odnosu na prijem publike, imate one koji su potpuno nesvjesni svoje genijalnosti, kao i one prosječne koji trudom i radom nadoknade vrijeme. Isto kao i u svim ostalim zanimanjima.

Stvoriti novu vrijednost je nešto drugo. A to tek možemo znati nakon vremenske distance, bez obzira koliko što potentno izgleda u ovom trenutku.

Meni se jako svidio tekst, zapravo sam i počašćena što je netko proveo vrijeme i artikulirao nešto o mom radu. Pogotovo kad je taj netko osoba koja ima što reći.

Bljesak.info: Mostar se nekada hvalio svojim slikarima. Bio je to neki poseban, drugačiji svijet. Postojale su družine slikara čija su druženja ušla u legende baš kao i njihova djela. Kakav je danas odnos grada prema slikarima i umjetnosti uopće?

RUBINIĆ: Ući ću u patetiku svake vrste, ako krenem uspoređivati ta dva svijeta.

Slikari kao izolirane pojave postoje. Jer, na kraju krajeva, sve ono što donesemo sa sobom na svijet, nije u potpunosti naša zasluga i vlasništvo.

Autori, naravno, jesu dio konteksta i okruženja. Neki se autori više bave sobom, a drugi okolinom. To su samo polazne točke rada. No ipak, negdje u tom razgovoru, najčešće završimo na sporazumu da su stvari isprepletene i da su koktel sastojaka. Nešto što je jednom prepreka, drugome je izazov i motiv.

Kada me pitaš kakav je odnos grada, mogu ti odgovoriti samo subjektivno i reći ti kako se ja osjećam kroz moja iskustva.

Ako pričamo o umjetnosti kao disciplini i profesiji na nekom marketu, u društvu koje se bori s toliko drugih stvari koje unazađuju vrijednosti, ljudska i radna prava, onda je moj odgovor da umjetnost, odnosno institucionalna investicija u društvo, umjetnost, kulturu, štagod, nije opravdala svoju odgovornost i mandat.

Svima je već odavno vidljivo kako su politike i nametnute politike trajno oblikovale razne sfere ovog društva. To nije nikakvo iznenađenje, a ni rijetkost.

Koliko su kompetentne i u stanju ugraditi neko poboljšanje,  pored i vlastitog dometa koji je ograničen, u neku projekciju koja će utjecati na kvalitetu u budućnosti, to pitaj nekog drugog.

Pro forme rasporediti budžetska sredstva, nije investicija u društvo. I konačno, nemam namjeru da budem nezadovoljni umjetnik. Ne mislim da je umjetnost ovdje u puno nezavidnijoj poziciji u odnosu na sva ostala zanimanja. Mostar, kao grad, voli umjetnost. A znamo i da umjetnici vole Mostar.

Drugim riječima, postoje društva u kojima se valjda u nekom kontinuitetu desila dovoljna akumulacija materijalnog i nematerijalnog kapitala, pa se nešto što zovemo umjetnička scena, može baviti svojim zanimanjem. Ne zato što su puno bolji i pametniji, nego naprosto zato što imaju razvijeniji društveni i ekonomski metabolizam u kojem je interes - da svi segmenti društva barem donekle ostvare svoj potencijal - spretnije postavljen.

Naravno da postoje i gora okruženja od ovoga, ali ako ne pričamo o usporedbi s totalnom katastrofom, nadam se da će jednostavno biološki nastati generacija koja će možda početi svjesnije i savjesnije čuvati i vrednovati ono što ima.

Bljesak.info: Možemo li reći da je Mostar nekada nadahnjivao a da danas na neki način guši izričaj onih koji ne spadaju u određene krugove?

RUBINIĆ: Možemo, ali u jednom trenutku ili prevaziđeš okolnosti i samoga sebe ili ne.

Bljesak.info: Surađuješ i susrećeš se preko Street Art Festivala s brojim kolegama. Kakvo je njihovo viđenje naše umjetnosti i naše stvarnosti? Vide li oni nešto što mi ne vidimo?

RUBINIĆ: Vide. To je valjda tako u prirodi čovjeka. Da svoju svakodnevicu prestane vidjeti jasno. To je donekle i fiziološki uvjetovano. Meni zaista pomaže takva vrsta susreta s nekim stranim svijetom, jer je to prvenstveno neprocjenjivo lijepo; biti kraj nekoga tko stvara neku novu ljepotu, maltene iz čista mira.

Vidjeti i sebe iz druge perspektive, jednako tako, svima nama u timu, postaje jedan novi zajednički prostor.

Možda na kraju to nekome zvuči i naivno. Ali biti dio nečega, što je nastalo i naraslo iz ničega, stvorilo toliko prijateljstava i iskustava, označilo ovaj grad na potpuno pozitivan način, te na kraju i promijenilo neke naše periferne slike i svakodnevne kadrove, meni ovakvoj naivnoj, vrijedi.

Stvoriti konačno pozitivan primjer, ima toliko drugih aspekata koji nisu samo sebična svrha. Umjetnici koji dolaze kod nas, naravno, dolaze sa svojim iskustvima zemalja, rada, gradova. Oni isto tako imaju svoje misije i borbe.

Gotovo neizostavno ostaju očarani Mostarom. Kontinuirano i organizirano ponavljati proces u kom otvarate prostor za slobodu umjetnika, gdje iste te tuđe 'slike' pomažu nama da se bolje vidimo, je ipak 'nešto'.  

Bljesak.info: Nedavno si boravila u Istri na jednom zanimljivom susretu. Kako si se našla tamo i što kažu kolege iz regije ima li kod njih kultura problema s institucionalnim razumijevanjem?

RUBINIĆ: Jesam, i evo još se čudim kako se sve tako poklopilo. Biti u nestvarno lijepom okruženju s, ne pretjerujem, stvarno iznimnim pojedincima.

Jedina sam došla samo kao slikarica, ovi ostali su multitalenti. Svrha i cilj su nešto što bi se tek trebalo desiti, pa neću ništa pričati unaprijed.

Institucionalno? A što si navalio na institucije? Malo su ipak elegantniji. 

Bljesak.info: Nisi samo slikarica platna. Svojim kistom, bojama i idejama isplovila si i u druge forme. U čemu se najbolje snalaziš i što je ono što ti daje najviše mogućnosti da se izraziš?

RUBINIĆ: Ako misliš na murale, ne znam ni ja. Meni je oduvijek bio fenomen, kako onolišni ljudi, naprave onolike slike na zidu. Nemam ni približno prosječno iskustvo, ali ovo što imam je još uvijek interes i uzbuđenje.

Sve ostalo čime se bavim, su samo različite discipline i tehnike. Dosta ilustracija, knjiga i slikovnica u zadnje vrijeme.

Ako me pitaš za umjetničku slobodu u okviru zadatka, to jeste jedna vrsta izazova, preispitivanja i na kraju krajeva i uvjerljivog argumenta, koji podržava ili ne  vlastiti integritet. Zadaci su često nepravedno optuženi. Puno je teže i odgovornije znati što sa slobodom.