Mostar: Pisanje na zidu kao oglas sudbine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grafiti i priča o Balšazarovoj gozbi iz Biblije naizgled dolaze iz različitih svjetova – jedan predstavlja suvremeni urbani fenomen, dok drugi potječe iz drevnih svetih tekstova.

Međutim, oba nose u sebi sličnu poruku: izraz prkosa, opomenu i neumitnost promjene.

Glas ulice

Grafiti su postali sastavni dio urbanih pejzaža širom svijeta. Iako ih mnogi doživljavaju kao vandalizam, grafiti su zapravo često sredstvo izražavanja osjećaja, političkih stavova, kulturnih identiteta i umjetničkih vizija. Oni su glas marginaliziranih, onih koji osjećaju potrebu da se izraze u svijetu koji ih često zanemaruje. U svojoj srži, grafiti predstavljaju neposredan, hrabar izraz individualne i kolektivne svijesti.

Grafiti umjetnici često koriste zidove kao platno za svoje poruke, stvarajući upečatljive slike i riječi koje komuniciraju s prolaznicima. Ove poruke su ponekad političke, ponekad osobne, ali uvijek nose pečat autentičnosti i hitnosti. Zidovi, koji su često simbol ograničenja i granica, postaju mjesto oslobađanja misli i kreativnosti.

Balšazarova gozba: Pisanje na zidu

Priča o Balšazarovoj gozbi dolazi iz Biblije, točnije iz Knjige proroka Daniela. U ovoj priči, Balšazar, babilonski kralj, priređuje raskošnu gozbu koristeći posude iz jeruzalemskog hrama, svetogrdeći i slaveći bogove od zlata, srebra, bronce, željeza, drva i kamena.

Usred njegove proslave, misteriozna ruka pojavljuje se i piše na zidu tri riječi: *Mene, Tekel, Parsin*. Ove riječi nose strašnu poruku: „Izmjeren si na vagi i nađen si lak. Tvoje kraljevstvo je podijeljeno i dano Medima i Perzijancima.“ To je bio trenutak preokreta, kada je Balšazar shvatio da je njegovo vrijeme isteklo.

Ova scena predstavlja upozorenje i neizbježnost pravde. Pisanje na zidu simbolizira dolazak promjena i sudbine koje nitko ne može izbjeći.

Kraljevstvo koje je izgledalo moćno i nepobjedivo suočilo se sa svojom neminovnom propašću.

Zidovi kao platno sudbine

Ako povučemo paralelu između ovih fenomena, vidimo da i grafiti i priča o Balšazaru koriste zid kao mjesto komunikacije sudbine.

U oba slučaja, zidovi nisu samo fizičke barijere već i površine na kojima se ispisuju ključne poruke.

Umjetnici grafita i nevidljiva ruka koja je pisala na Balšazarovom zidu zapravo dijele isti impuls – izraziti neizrecivo, upozoriti na neizbježno i ostaviti trag koji će izazvati promjenu.

Grafiti često nose poruke društvene pravde, kritizirajući korumpirane sustave i pozivajući na promjene.

Na isti način, pisanje na zidu kod Balšazara nosi poruku o kraju korupcije i prkosu božanskog zakona. U oba slučaja, zid postaje simbol neminovne transformacije i opomene.

Moderna Babilonska kula

U ovom kontekstu, vrijedi spomenuti Mostar i njegovu Staklenu banku – monumentalnu građevinu koja stoji kao svjedok prošlih sukoba i tranzicija. Ovaj objekt, nekoć simbol moći i ekonomske snage, danas je najveća zatvorena galerija grafita u gradu.

Zidovi Staklene banke, ispunjeni raznobojnim slikama i porukama, podsjećaju na babilonsku zbrku jezika, na simboliku i kompleksnost komunikacije koja se odvija u prostoru koji je nekoć bio sinonim za stabilnost i sigurnost.

Baš kao i Balšazarov Babilon, Staklena banka nosi u sebi dualitet – između prošlosti ispunjene moći i sadašnjosti preplavljene kreativnošću i društvenim komentarom.

Grafiti na zidovima banke danas pričaju priče o sukobu, identitetu i nadi, baš kao što je pisanje na zidu Balšazarove palače nosilo poruku neizbježne promjene.

U zaključku, iako potječu iz različitih epoha i konteksta, grafiti, priča o Balšazaru i Staklena banka u Mostaru nude sličnu refleksiju o ulozi umjetnosti i simbola u društvu.

Svi oni koriste zidove kao medij za prenošenje poruka koje nadilaze trenutak u kojem su nastale, podsjećajući nas na prolaznost moći, važnost pravednosti i moć kreativnosti da izazove promjenu.