Član Udruženja umjetnika "Zemlja"
Na današnji dan rođen je Omer Mujadžić, znameniti hrvatski slikar bh. podrijetla
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 120 godina, 1. veljače 1903. godine u Bosanskoj Gradišci je rođen Omer Mujadžić, znameniti hrvatski slikar i profesor bh. podrijetla.
Diplomirao je 1924. u klasi Ljube Babića na ALU-u u Zagrebu. Kao stipendist francuske vlade usavršavao se 1925–26. u Parizu na Académie des Arts Décoratifs, potom École des Beaux Arts te u Louvreu.
Ondje je u okviru magično-realističkog i neoklasicističkog izraza izgradio osebujan figurativni izričaj, potaknut Picassovom figuracijom, Derainovim preispitivanjima klasičnih slikarskih načela i Lhoteovom postkubističkom manirom.
Isprva slika intimne portrete i autoportrete, kompozicije prigušenih smeđih tonova, monumentalne likove ispred kubistički stilizirane pozadine (Autoportret u kubističkom prostoru, 1926; Autoportret, 1926., i Portret sestre, 1927., NMMU), no i naručene reprezentativne portrete u konvencionalnijim pozama u duhu starih majstora (Josip Brunšmid, oko 1927., Arheološki muzej u Zagrebu).
Istodobno u kubizirani prostor smješta i voluminozna, čvrsto oblikovana tijela ženskih aktova (Akt, oko 1925; Groteskna scena, 1928), nerijetko prikazujući stereotipni egzotični prizor erotičnosti i mistike Orijenta (U haremu, oko 1926., NMMU; Harem, 1927).
Potkraj 1920-ih donosi osobit neoklasicistički prinos trećemu razdoblju Proljetnoga salona (izlaže 1927–28), no ubrzo se, kao jedan od osnivača i kratko član Udruženja umjetnika Zemlja (izlaže na prvoj izložbi 1929), okreće angažiranoj umjetnosti. Interes usmjerava na prikaz dječjega rada (Kolporter, oko 1929., NMMU) ili prizore seljaka i radnika, koje uzdiže do simbola (Radnik na cesti i Pralje, 1930; Radnik, 1930–32), a u prizorima urbane svakidašnjice, noćnoga života s periferije (U kavani, 1928), kao i industrijskih postrojenja (Tvornički pejsaž, 1932; Zagreb – Savska cesta, 1932., MMSU) više je zaokupljen oblikovnim problemima i realističkim prikazom.
Izrazu zemljaša najviše se približio antologijskom slikom Nogometna utakmica (1929., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek), dinamičnom prikazu hipertrofiranih figura u pokretu i njihovoj međusobnoj interakciji.
Od 1931. do umirovljenja 1973. radio je kao profesor na ALU-u u Zagrebu (rektor 1958–60., 1966–67) te se posve odmiče od angažirane umjetnosti. Postupnim omekšavanjem oblika, oslobađanjem poteza, naglašenijim svjetlom i intenzivnijim bojama, 1930-ih približava se kolorizmu.
Uz idealizirane prizore sa sela i ženske likove u svakodnevnom okruženju (Kopačica, oko 1933; Odmaranje, 1933; Žene na izvoru, 1938–39; Velike žetelice, oko 1939), nostalgične interijere vezane uz djetinjstvo (Vezilje, 1938; Muslimanke u interijeru i Bosanski interijer – Prvi koraci, 1939), posebna su serija krupni ženski aktovi izražene plastičnosti (Sjedeći akt s leđa, oko 1930; Akt u prirodi, 1932–33; Akt u krznu, oko 1935; Ležeći akt, 1937–38).
Slikao je i kromatski bogate portrete (Portret dr. Rafaela Dolinšeka, oko 1931., NMMU), krajolike, marine i vedute (Bosanski krajolik, 1930; Crkva sv. Blaža, 1933., NMMU; More pred Baškom, Narodni muzej, Beograd) te mrtve prirode (Interijer sa skulpturom, 1937–38; Cvijeće u vazi, 1938., NMMU).