Nasilje u naslijeđe: Gospodine, tko vam čuva djecu?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nina Babić, likovna i vizualna umjetnica, profesorica umjetničkih predmeta u jednoj banjalučkoj školi, školovala se u BiH i Grčkoj, izlagala u brojnim europskim zemljama, ovih je dana predstavila novu izložbu ‘Nasilje u naslijeđe?’ koja tematizira rodno, obiteljsko i nasilje nad ženama.

Njena će izložba iz Banja Luke uskoro ‘putovati’ po brojnim bh. gradovima. U razgovoru za Bljesak.info, Babić je govorila o angažiranoj i aktivističkoj umjetnosti, položaju žene na Balkanu, traumama koje se prenose ‘s koljena na koljeno’ i tome zašto smatra da su edukacija i obrazovanje jedini načini koji nam mogu pomoći da se borimo protiv kulture nasilja u kojoj živimo.

Nasilje u naslijeđe: Vezovi, Whatsapp prijepiske i portreti žena

Izložba ‘Nasilje u naslijeđe?’ sastoji se od četiri cjeline – vezovi sa ‘istkanim’ uvredama kojim je svaka žena u životu, barem jednom, ‘počašćena’ poput kurvo, droljo, fukso, nemajko, potom privatne poruke i fragmenti prijepskih između žrtve nasilja i zlostavljača u velikim, zlatnim okvirima, te slikama, potretima štićenica Sigurne kuće i potretima autoričine ženske generacijske linije – majke i bake.

Promišljanje o konceptu izložbe, ali i istraživanje, trajalo je, govori Babić za Bljesak.info, gotovo dvije godine. Ovom se temom htjela i ranije baviti, ali intenzivan rad počeo je za vrijeme prvog lockdowna i pojavom pandemije.

“Zatvoreni u našim domovima, okrenuti samima sebi, nasilje u porodici postaje statistički veće, ne samo na lokalnom, nego i globalnom nivou. Koncept izložbe je vrlo jasan i čitljiv, a to je suočvanje posmatrača, publike, sa realnim oblikom nasilja”, izjavila je Nina Babić za Bljesak.info.

Tijekom istraživanja teme obiteljskog, rodnog i nasilja nad žena, uočila je, objašnjava, faktor naslijeđa.

“Bavila sam se obascima koje sam i sama preuzela u svojoj porodici, i u naslijeđe. Fokusirala sam se na podneblje gdje mi živimo. Ako razmišljamo i postavljamo pitanje, da li je nasilje faktor koji naslijeđujemo, moramo da pokušavamo shvatti kako funkcioniše zajednica u kojoj je nasilje prisutno”, objašnjava.

Zanemarujemo, naglašava, važan faktor.

“Nasilje se ne dešava samo jednoj osobi, nego i promatračima, postoji indirektna primjena nasilja nad njima”, rekla je.

Dječaci nesvjesno uče da je nasilje prihvatljivo, a djevojčice da je ‘normalno’

Ako zamislimo, dodaje, u toksičnoj vezi prisustvo jednog dječaka koji promatra takav odnos, on usvaja obrasce koji za njega postaju ‘normalni’, a to su nasilni odnosi koje on primjenjuje u svojim odnosima kasnije.

''Žensku djecu se uči, s druge strane, da je primanje nasilja normalno, može to doživjeti kao oblik ljubavi i nesvjesno odrasta u potencijalnu žrtvu nasilja. To su obrasci koje mi usvajamo, prenosimo ih na generacije koje dolaze'', izjavila je.

Ključno pitanje koje si je postavila tijekom rada, nastavlja Babić, je zašto društvo cenzurira nasilje, pakira ga, krije, plašeći se da napusti famoznu zonu komfora.

Jesmo li svjesni svih oblika nasilja?

“Vjerujem da je izložba već doprinijela osvjetašavanju pojedinca i publike koja se upoznala s njome. Postavljala sam si pitanje i jesmo li upoznati sa različitim vrstama nasilja. Mi kao društvo jedino vidimo i priznajemo vidljivo fizičko nasilje, a ne shvatamo, jer ne želimo da vidimo, šta dovodi do najgorih posledica'', rekla je.

Kada se, dodaje Babić, dogodi fizičko nasilje, već je kasno, zato trebamo reagirati ranije, upoznati različite obrasce nasilja i nasilnika.

''Negdje smo usvojili da su toksični odnosi normalni, verbalno nasilje nam je postala normalna komunikacija, a psihološko nasilje koje je i najopasnije, duboko zanemarujemo. To je bio cilj izložbe, u jednu ruku i edukatorisci. Posmatrači suočeni sa nasiljem u različitim oblicima mogu naučiti puno o tom”, smatra.

Žene na Balkanu žive u tiraniji

Jako su važno, objašnjava Babić, različiti pristupi rješavanju obrazaca koji su uzroci tiranije u kojoj žene žive.

“Naše je podneblje vrlo specifično, pogotovo kada je riječ o položaju žena. Oslanjamo se na tradiciju i ne radimo mnogo toga da bi to promijenili. Ne mislim da je tradicija nužno loša stvar, svaki narod kod nas ima potrebu za tradicionalnim vrijednostima, ali je vrijeme je da ih počnemo drugačije iščitavati'', izjavila je.

Još uvijek, primjerice, dodaje Babić, narodi u BiH vjeruju da kad žena dobije dijete, ne bi trebala prati kosu nakon poroda.

''U modernom dobu, žene se, oslanjajući na tradiciju, vode time. Mi ne razumijemo da to datira još iz vremena kada nije bilo struje, grijanja, pa su se porodilje plašeći prehlade, time vodile'', dodaje.

U 21. stoljeću potpuno pogrešno iščitavamo i pogrešno primjenjujemo tradicionalna uvjerenja.

''Zato se i dalje odnos prema ženema ne mijenja, zato i dalje svjedočimo nasilju u porodici, ćutnji žena, nemogućnosti da se izbore s time, i prije svega – velikom strahu od osude društva. Potreban je analitički pristup ovoj problematici, a ne banalizovanje, da bi se stvari mijenjali”, dodaje.

Položaj žena na Balkanu, tvrdi Babić, tek se prividno mijenja, jer ako zagrebemo ispod površine, vidjet ćemo da su stvari na istom mjestu.

''Čini nam se da žene imaju veća prava, rade, slobodnije su, ali samo im se dodaju prava i obveze, a ne oprašta im se odbacivanje ‘starih’ obrazaca. Još uvijek žene imaju obvezu preuzeti sve oko porodice, doma, djece, a moraju, još k tomu i privređivati, voditi računa o fizičkom izgledu, imati socijalni život'', rekla je.

''Gospodine, tko vam djecu čuva?''

Sve dok se, objašnjava Babić, postavlja pitanje o položaju žene u društvu, stvari se ne mijenjaju i ne idu na bolje.

''Najgore pitanje koje mi se i dan danas postavi, i ne samo meni, nego bilo kojoj ženi koja pokušava profesionalno napredovati je ono ‘ko ti djecu čuva?’, što je nametanje krivice, jer bi se, eto, trebalo znati šta su prioriteti'', dodaje.

Zanimljivo je i da se muškarcima, profesionalno ostvarenim, takvo pitanje nikada ne postavlja.

Iz tog patrijarhalnog obrasca, smata Babić, ide i teorija da je žena ženi vuk.

''Možda nam se čini da najgore osude polaze od žena, ali osude idu od neosviještenih osoba, bez obzira na njihov spol. Činjenica da ne vjerujemo žrtvama nasilja govori o neosviještenosti našeg društva u tom smislu. Mislimo da se to nama ne može dogoditi, osuđujemo ono čega se plašimo, a možda i više osuđemo ono što ne želimo sebi priznati da proživljavamo”, rekla je.

Lijek su osvještavanje i edukacija, dodaje, pronalazak obrasca koji je doveo do toga, a to trebamo sasjeći u korijenu.

''Svatko od nas nosi izvjesnu trauma, pogotovo na našim prostorima, nesvjesno ih prenosimo na naše potomke, oni na svoje i tako u nedogled. Dobro bi nam došlo poraditi na opštem mentalnom zdravlju, da se svi suočima sa vlastitim traumama, pokušavamo ih zaliječiti, prihvatiti. Tek onda možemo ugledati svjetlo na kraju tunela, naznaku rješavanja ovih problema”, tvrdi Babić.

Umjetnost u našim vremenima mora biti društveno angažirana

Uvijek je, objašnjava, kroz vlastito stvaralaštvo osjećala odgovornost da ukaže na određene društvene probleme, problem vremena u kojem živimo.

''Zato je važno, čak i neophodno, da umjetnost bude društveno angažirana. Nudi posebne alate kojima može doprinijeti određenim promjenama, makar osvještavanju. Možda zvučim idealistično, romantičarski, ali vjerujem da umjetnost može promijeniti mnogo toga'', izjavila je.

Zadatak je, smatra Babić, svakog umjetnika da se bavi i društveno angažiranom umjetnošću, da vlastitim djelima ukazuje na probleme, tjera društvo na promišljanje i nudi potencijalna rješenje.

Umjetnosti, sama po sebi, smatra Babić, nosi plemenitost i kao takva vjekovima dopier do ljudi.

''Trebamo naučiti konzumirati umjetnost, prestati je gledati kao nešto lijepo, estetski prihvatljivo. Trebamo naučiti, gledati i slušati, a kada vidimo i čujemo, tada spoznajemo prave poruke kakve nam umjetnost šalje i nudi'', zaključila je Nina Babić, likovna umjetnica u razgovoru za Bljesak.info.