Počela slikati u pedesetim godinama, a iz njenog kista izlazi čarolija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Staza ne slika da bi bila bolja od nekoga, niti da slikama uzdiže sebe – slika jer voli!'', napisala je o slikarstvu Staze Rebac, akademska slikarica Mišela Boras.

Inače, Staza Rebac iz Trebižata je u četvrtak u Mostaru u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača otvorila svoju treću izložbu slika.

Veći dio radnog vijeka Staza je radila u tvornici vafla i keksa, a u pedesetim godinama se odlučila vratiti svojoj ljubavi, slikanju.

''Slikanje je bilo moja želja od djetinjstva, još uvijek se sjećam trenutka kada sam kao mala uvukla prste u paletu s bojama. No životne obveze su me udaljile od toga i dugi niz godina nisam mogla pomisliti da se bavim slikanjem. Naravno nikad nisam odustala i pomislila da se neću baviti slikarstvom, a kada sam krenula nisam se mogla zaustaviti'', rekla je za Bljesak.info Staza Rebac.

Kada je počela slikati, krenula je s intenzivnim radom, te slika zadnjih šest – sedam godina, a već je ostvarila nekoliko skupnih izložbi, dvije samostalne izložbe u Čapljini te treću u Mostaru.

''Ta moja želja za radom je jednostavno dar koji Bog da, sve je došlo samo od sebe. Nisam ni planirala izložbe, same su se dogodile. Sve ide svojim tijekom, a ja radim koliko mogu'', rekla je Rebac, dodajući da nakon svih obveza, kada dođe doma smiri svoju ruku i jednostavno slika.

''Izložbe mi se nekako događaju kao i radovi, motiva imam beskrajno i on mi nikad ne nedostaje. Volim vidjeti lijepe stvari, jedan mali detalj i eto meni sreće, a Bogu hvala puno ih je oko nas'', kaže Rebac, otkrivajući kako na njenim slikama ima i motiva iz Hercegovačkih krajeva.

''Ima motiva iz našeg kralja, Trebižat bi slikala do besvijesti. Pa malo na Stari most, pejzaži… još mi fale slike jutra i zore. Još nisam imala vremena slikati ih, ali želim. Gdje god odem nastane slika odatle'', kaže Rebac, govoreći nam kako je fascinira i japanska umjetnost, koja je za nju umirujuća i 'leži' njezinom srcu.

Pastel, akrilne, uljane boje, olovka najčešći su izbor materijala s kojim Staza slika.

''Prekrasno mi je raditi s uljem, ali ne bi mogla stalno. Nekako sam znatiželjan tiPočela slikati u pedesetim godinama, a iz njenog kista izlazi ljubavp istražujem. Primjerice tehnika akrilom mi je draga i brzo nastaju slike. Pastel i akril zahtijevaju ogroman rad može se puno raditi i postići na slikama, to je za mene prekrasno'', kaže Staza, govoreći da uvijek nađe vremena za slikanje bez obzira koliko je terete ostali poslovi.

''Dok je umjetnik živ treba raditi i izlagati, nalazim u tom nagradu i zadovoljstvo. A volim vidjeti ozareno lice ispod slike i nitko sretniji od mene'', kaže Staza.

Sloboda Stazinih djela, obradovala je sve prisutne, a njena mentorica Mišela u predgovoru je kazala ''ne robojući stilu Staza, polako ali sigurno ide k formiranju osobnog traga duše na slikarskoj podlozi''.

Doista, riječ je o neuobičajenoj amaterki, snenih i čarobnih motiva, neobičnih pogleda na pejzaže, na portrete, šarolikog spektra... u neku ruku, sve što je čitav život čučalo u jednom umjetniku izbija na površinu sada, u zreloj dobi.