Raffaello Santi
Rafael - Genijalni slikar koji je rođen i umro istoga datuma
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Rafael (pravo ime Raffaello Santi ili Sanzio), genijalni talijanski slikar i graditelj, rođen je, ali i umro na današnji dan.
Rođen je 6. travnja 1483. godine u Urbinu, a preminuo istoga datuma 1520. u Rimu.
Rafael je uz Leonarda da Vincija i Michelangela najznačajniji predstavnik visoke renesanse.
Prve slikarske poduke dobio od svojega oca zlatara i kipara Giovannija Santija u Urbinu. Između 1498. i 1500. radio u radionici umbrijskoga slikara Perugina u Perugi.
U prvom razdoblju stvaralaštva radio je u duhu Peruginova slikarstva pretežito kompozicije iz života Bl. Djevice Marije.
Likove smirene ljepote smještao je u prostore s dubokim perspektivnim rješenjima (Krunidba Majke Božje; Madonna Conestabile; Zaruke Blažene Djevice Marije).
U drugom razdoblju stvaranja, kada je od 1504. djelovao u Firenci, na njegov su razvoj utjecala djela toskanskih majstora Donatella, Leonarda da Vincija i Bartolomea della Porta, kompozicija je postala čvršća, a likovi življi.
Radio je velike oltarne slike (Madona pod baldahinom; Polaganje u grob), veći broj madona s djetetom, djelomice u krajoliku (Madonna del Granduca; Madona sa češljugarom; Madonna Tempi; Madonna Colonna; Lijepa vrtlarica, tzv. La Belle Jardinière), nekoliko prikaza sv. Obitelji i portreta (Angiolo Doni) te mnogobrojne crteže, os. studije akta.
Od 1508. trajno se nastanio u Rimu i u tom trećem razdoblju u službi dvojice papa ostvario je svoja ponajbolja djela. Po narudžbi pape Julija II. oslikao je u Vatikanu tri odaje (Stanze) freskama povijesne, mitološke, alegorijske i biblijske tematike (Teologija ili Disputa o sakramentu; Poezija [Parnas]; Filozofija [Atenska škola]; Pravo; Izgon Heliodora iz hrama; Misa u Bolseni; Susret Leona I. s Atilom; Oslobođenje sv. Petra; Požar Borga).
Pri izvođenju tih velikih kompozicija, uklopljenih u iluzionističke okvire, pomagali su mu učenici i suradnici Sebastiano del Piombo i Giulio Romano. Za freske u vatikanskim loggiama izradio je nacrte (52 stropne slike s biblijskim prikazima i ukrasima, pretežito groteskama), a realizirali su ih Giovanni Franceso Penni, Giovanni da Udine i Perino del Vaga.
Za Vatikan je izradio kartone za ciklus tapiserija Djela apostolska, što ih je Pieter van Aelst istkao u Bruxellesu (1516–19); kartoni se čuvaju u Londonu (Victoria and Albert Museum), a tapiserije u vatikanskoj Pinakoteci.
Za boravka u Rimu izradio je više portreta visoke umjetničke vrijednosti (Baldassare Castiglione; Kardinal Tommaso Inghirami; Žena s velom; Julije II.; Leon X. s kardinalom Giulijem de’ Medici i Luigijem de’ Rossi) te nekoliko madona, u kojima je dosegnuo vrhunac svojega izraza (Madonna di Foligno; Madonna della sedia; Sikstinska Madona i poznata okrugla slika – tondo Madonna della seggiola).
Posljednje su mu velike kompozicije Sv. Cecilija sa svecima i Preobraženje Kristovo što su ih dovršili Giulio Romano i Giovan Francesco Penni. Povremeno se ogledao i u scenografiji (Ludovico Ariosto, Zamjena osoba, 1519). Osim smisla za sklad i uravnoteženost kompozicije (česte duboke ili piramidalne perspektive), jasnoće crteža i produhovljena izraza likova, majstorski je primjenjivao harmonične kolorističke skale u vrsnoj povezanosti zasićenih i prozračnih boja.
U njegovu je slikarstvu došao do punog izražaja duh visoke renesanse sa svojom opčinjenošću klasičnom harmonijom i idealnom ljepotom. Rafael je imao golem utjecaj na mnogobrojne učenike i suradnike; njegov crtež i kompozicija bili su uzor bolonjskoj Akademiji obitelji Carracci i velikomu broju njihovih sljedbenika; sredinom XIX. st. engleski prerafaeliti ugledali su se na njegova djela iz ranog umbrijskog i firentinskoga razdoblja kao u vrhunske uzore umjetnosti.
Njegova graditeljska djelatnost također je vrlo vrijedna. Papa Leon X. imenovao ga je upraviteljem gradnje bazilike sv. Petra i glavnim konzervatorom antičkih spomenikâ. Kao graditelj sljedbenik je Bramanteova stila visoke renesanse i klasicizma Andree Palladija.
Projektirao je veći broj građevina: vilu Madama, palače della Valle i Vidoni-Caffarelli te grobnu kapelu Chigi u crkvi Sta Maria del Popolo u Rimu. Nakon smrti Donata Bramantea (1514) postao je glavni graditelj bazilike sv. Petra. Izmijenivši prvotni tlocrt centralne građevine u obliku grčkoga križa produžio je uzdužni brod i tlocrtu dao oblik latinskoga križa. Njegova rodna kuća u Urbinu pretvorena je u muzej. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)