Sergej Jesenjin: 'Tražio sam u toj ženi sreću, a propast sam našao slučajno'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Esenin), slavni ruski pjesnik, rođen je u Konstantinovu, Rjazanjska gubernija, 3. listopada 1895. Otac mu se zvao Aleksandar Jesenjin, a majka Tatjana Fiodorovna Titova.

U rodnom mjestu završio je osnovnu školu 1909. godine i srednju školu 1912. godine. Sa devet godina napisao je i svoje prve pjesme.

Jesenjin je obrazovanje stekao na Pučkome sveučilištu u Moskvi (na sveučilištu „Šanjavski“). U Moskvu odlazi poslije završene srednje škole, ali nikad nije zaboravio svoje selo. Zavičaju je posvetio mnogobrojne stihove.

U Petrogradu je 2015. godine upoznao ruske simboliste i »seoske« pjesnike (N. Kljujev), a 1919. u Moskvi postao utemeljiteljem imažinizma (imagizam). Vodio je bohemski život te izazvao niz skandala koje su popratila svjetska glasila.

Susreo se i vjenčao s američkom plesačicom Isadorom Duncan, a život završio samoubojstvom u lenjingradskome hotelu Angleterre, što je potreslo rusku književnu scenu i izazvalo političke reakcije, ali i potvrdilo tragičnost lirskog subjekta naglašene biografičnosti - često ćemo pročitati o velikom pjesniku.

Pjesma o keruši (Pjesma o kuji)

Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
gdje se bijeli trska u guguti,
sedmero je oštenila kučka,
sedmero je oštenila žuti’.

Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
da zauzme motke, il’ prut jak,
izišo je tad domaćin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode…
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom učini,
kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il’ sreće,
kad joj bace kamičak niz brijeg
pale su i njene oči pseće,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.

Ostao je kratko na ovom svijetu, ali za sva vremena...

Međutim, enciklopedijski izrazi često skriju sve osim gole faktografije, a Jesenjinovo se pjesništvo razvijalo u simbolističkom okružju, isprva naglašeno melodično, a obraćao se i povijesti, predaji o seljačkim ustancima, često pjevao o domaćim životinjama, povezujući kozmos sa životinjskim i seoskim svijetom.

Revolucionarni prevrat 1917. prihvatio je povezujući ga s kršćanskim mesijanizmom, pa poema Inonija (1918) oblikuje seosku utopiju, daleku od urbanosti.

Kriza identiteta 'posljednjega pjesnika sela' razgolićuje pjesnikovo 'ja' u kobnoj gradskoj sredini: Ispovijed mangupa (Ispoved’ huligana, 1921), ciklus Krčmarska Moskva (Moskva kabackaja, 1924). Simboliku kod njega potiskuje naracija 'o sebi' i dvojnom odnosu prema 'novoj' Rusiji (Rusija sovjetska – Rus’ sovetskaja, 1925).

Izrazito poetičan ugođaj u duhu ruske romantike sadržava ciklus ''Perzijski motivi'' (Persidskie motivy, 1925). Vrhunac osobne tragedije sadrži poema ''Crni čovjek'' (Čërnyj čelovek, 1925), građena na motivu podvojene ličnosti. Krvlju su pak pisani oporučni stihovi ''Do viđenja, prijatelju, do viđenja…'' (Do svidan’ja, drug moj, do svidan’ja …).

Naglašeno lirski značaj pjesništva s mogućnošću identifikacije čitatelja s 'ispovijedima', osobito u epistolarnoj lirici (Pismo majci – Pis’mo materi, 1924., i dr.), povijesnu aktualnost lika nemoćna ždrjebeta koje kaska za lokomotivom (poema Molitva za umrle – Sorokoust, 1920), ali i sentimentalnog odnosa prema likovima s vlastelinskih imanja (poema Anna Snegina, 1925), pa i suzdržana erotika, Jesenjina su učinili najpopularnijim ruskim pjesnikom XX. stoljeća. Popularnost se protegnula i izvan Rusije, pa su ga prevodili i ponajbolji hrvatski pjesnici.

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)

Njegove prve žene

Mnogi će kazati kako je Jesenjin jedan od najvećih i najznačajnijih pjesnika svih vremena. Njegove pjesme su i danas jednako čitane i cijenjene kao i onda kada su napisane.

Bio je senzibilne prirode i nemirne duše. Žene su mu pružale ljubav, ali i donosile novu bol na onu već postojeću ili pak čežnju koju je često prenosio na papir. Nigdje nije našao mir, nigdje nije bio njegov dom.

Jesenjin se oženio se u 18. godini djevojkom imena Anna Izriadnova Romanovna. Bila je radnica u izdavačkoj kući. Iako je brak trajao kratko, rodio im se sin Jurij.

Iz Moskve se seli u Petrograd. Tamo upoznaje brojne utjecajne i oformljene pisce. Sklapao je prijateljstva koja su pomogla u promociji njegovog pjesništva. Jedan od tih pisaca bio je i Nikolaj Kljujev. Mnogi vjeruju da su Jesenjin i Nikolaj bili ljubavnici.

Već tada imao je velikih problema sa alkoholom. Nerijetko se u javnosti pojavljivao u alkoholiziranom stanju. Čak i u takvom stanju bio je privlačan ženama. Visok mladić, plavih očiju, nikog nije ostavljao ravnodušnim.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata odlazi u vojsku. U tom periodu kratko prestaje da se bavi književnim radom.

Glumicom Zynaidom Reich oženio se 1917. godine. Drugi brak mu je trajao četiri godine. Njegovo skandalozno ponašanje dovelo je do još jedne rastave braka.

Imali su dvoje djece, sina Konstantina i kći Tatianu. Da je njegovo ponašanje tijekom ovog braka bilo nasilno i do te mjere neadekvatno govori i činjenica da je Zynaida često s djecom boravila u skloništu za djecu i majke.

Neki njegovi suvremenici tvrdili su da Jesenjin misli kako Konstantin nije njegov sin zbog toga što dijete ima crnu kosu. Konstantin je kasnije imao uspješnu nogometnu karijeru. Kći Tatiana bavila se pisanjem.

Zynaida je ubijena 1939. godine. u Staljinovim čistkama.

Ti ne voliš i ne želiš me

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća —
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema —
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

(1925.)

Fatalna  Isidora  Duncan

Na jednoj zabavi 1921. godine Jesenjin je upoznao američku plesačicu Isidoru  Duncan, utemeljiteljicu modernog plesa.

Bila je to teška veza puna alkohola, svađa, nasilja, rastanaka i sastanaka. Ona je na prijemima plesala, a on čitao svoje stihove. Ona mu je bila inspiracija, njegova muza. Bili su ludo zaljubljeni i presretni.

Vjenčali su se 1922. godine. Isidora je imala 44 godine, a Jesenjin 26. Ni njoj ovo nije bio prvi brak. Iz prethodnog braka imala je dvoje djece koja su tragično nastradala.

Zanimljivo je bilo to da Isidora nije znala ruski, dok je Jesenjin znao samo ruski jezik. Njihov odnos bio je strastven. Riječi nisu bile potrebne. Uživao je dok je promatra kako pleše.

Jedno su vrijeme živjeli u Americi. Međutim, Jesenjin je insistirao da se vrate u Rusiju gdje je izgradio veliku popularnost. Izvan Rusije nisu reagirali na njega, bez obzira što se Isidora trudila da ga predstavlja i organizira mu pjesničke večeri.

Brak sa slavnom američkom plesačicom, od svih njegovih propalih brakova i brojnih avantura, najviše je držao pažnju javnosti. Kao i prethodni brakovi i ovaj je trajao kratko. Samo godinu dana.

Isidora je poginula u prometnoj nesreći kada joj se šal sapleo o kotač automobila i udavio je 1927. godine u Nici.

Poslije ručka s prijateljima, sa svojim mladim talijanskim ljubavnikom sjela je u sportski 'Bugatti'. Tijekom vožnje automobilom rukom oslikani svileni šal koji je nosila oko vrata zapleo se u kotač automobila. Doslovno joj je zdrobio vrat. Imala je 50 godina.

Depresija i smrt

U vezi sa glumicom Augustom Miklaševskom bio je pjesnik kratko 1923. godine. Posvetio joj je neke od svojih pjesama. Vanbračnog sina dobio je sa pjesnikinjom Nadeždom Volpin te iste 1923. godine.

Sina Aleksandra nikad nije upoznao. Po odrastanju, njegovo vanbračno dijete, postaje pjesnik i matematičar.

Onda se smatralo da je u vezi sa književnom tajnicom Galinom Benislavskom. Ona je žena koja je u danima njegovog osamljivanja bila uz njega. Voljela ga je toliko da je nakon njegove smrti sebi oduzela život na njegovom grobu. Sahranjena je pokraj njega.

Unukom Lava Nikolajeviča Tolstoja, Sofijom, ženi se četvrti put. Vjenčali su se 1925. godine. Iste godine, u prosincu, Jesenjin se ubio. 

U hotelu u Sankt Peterburgu pjesnik si je presjekao vene, zapalio cijev od grijanja i oko vrata omotao šal koji ga je tako bolno podsjećao na Isadoru i objesio se.

Ipak, njegova četvrta supruga Sofija je utjecala na to da se život i djelo njezinog pokojnog supruga nikad ne zaboravi.

Pjevaj, pjevaj

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka –
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…

Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk’o.

Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran – zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je – postelja i ćebe
Naš je život – poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah – kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.