Čitluk

U Čitluku izložba akademskog slikara Josipa Mijića

Ogranak Matice hrvatske Čitluk organizira izložbu slika i predstavljanje troknjižja. Kulturni događaji su najavljeni za 6. siječnja naredne godine.
Kultura / Umjetnost | 29. 12. 2017. u 08:30 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U subotu 6. siječnja 2018. godine s početkom u 19 sati u Galeriji Klub Matice hrvatske, Čitluk održat će se otvorenje izložbe akademskog slikara Josipa Mijića, dr. art., pod nazivom Aranea.

Nakon svečanosti otvorenja izložbe, u hotelu Brotnjo u 19:45 sati, najavljeno je predstavljanje troknjižja fra Vendelina Karačića, ''Glasnik dobrote gospodnje'', ''Iz vječnosti kaplje vrijeme'' i ''Kalež koji vrišti''.

Evo što recenzija piše o izložbi Josipa Mijića.

''Umjetnost malih formata ne traži samo smisao za intiman i istančan pristup temi, nego strpljivost i ustrajnost. Tu nema mjesta jeziku megalomanije, stvaralački proces je odmjeren, precizan i zahtjeva filigransku preciznost i veliku zanatsku vještinu, a tijekom cijelog procesa nastajanja djela, umjetnik mora biti u bliskom odnosu s formatom i poštivati njegova pravila.

Josip u svojim minimalističkim skulpturama koristi čvrste, crne kubične forme na koje aplicira mekanu, organsku, bijelo obojanu paučinu. Kubične forme rađene od drveta boji crnom ''Black 2.0'' koja zbog velike koncentracije pigmenta briše svaku strukturu materijala od kojega su napravljene skulpture.

Na taj način skulpture poprimaju materijalne karakteristike čvrstih, geometrijskih, granitnih formi, odaju stalnost i konstantu poput egipatskih granitnih skulptura glačanih za vječnost, te dobivaju jedan vanvremenski karakter. Monolitne forme ponekad su oštrih, prijetećih, a ponekad nježno zaobljenih i privlačnih bridova. Postaju monolitni fragmenti iskinuti iz konteksta, života, emocija, stanja duše i svemira.

Uzorci bitka, iz čijih se različitih formi iščitava dijagram osjećaja i povijest postojanja. Aplicirana paučina je po svojoj prirodi elastična i pokretljiva, njome se omekšava struktura krutih geometrijskih tijela, a upravo njezina mekoća daje život i melodioznost monumentalnim pejzažima isječenim iz kore zemlje i stavljenima na promatranje poput znanstvenog uzorka.

Mreže blješte kao svjetlovodne konekcije, kao trag kretanja na zemlji, trag puta koji smo ostavili iza sebe, nekad kompliciran i neshvatljiv, a nekad jasan i lagano čitak. Mreže su također misaone konstrukcije koje se roje i postaju prijeteći ponori ispod kojih se može propasti u bezdan crne.

Svojom zavodljivošću privlače da se upetljamo u stotine staza, stranputica, i da se tako zapleteni ponašamo poput marioneta koje ne žele izaći iz zamke života. Jednostavnim izražajnim sredstvima Mijić uspijeva secirati i promatrati odnos čovjeka i svemira, promatrati čovjeka kao svemir utopljen u prirodu.

Svojim minimalizmom i slojevitošću u obrađivanju umjetničkog problema pokazuje da je spajanje monumentalnosti i minucioznosti moguće.

Upravo taj likovni oksimoron čini ova djela još snažnijima i vodi nas do Kubrickovog monolita potičući evoluciju emocija prema prirodnome, ljudskome.

Kopirati
Drag cursor here to close