U Širokom otvorena izložba "Egzodus" Maria Šunjića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sinoć u galeriji Vrba u Širokom Brijegu otvorena je izložba "Egzodus" Maria Šunjića. Izložbu je otvorio Dalibor Nikolić koji je ujedno i pisao predgovor za istu.

Ciklus umjetničkih slika Maria Šunjića „Egzodus“ logičan je nastavak prethodnih ciklusa pod nazivima „Logo sapiens“ i  „Terra incognita“. Čovjek kao označitelj u svijetu označiteljskih aktivnosti, kako bi to ustanovio teoretičar umjetnosti Umberto Eco, upravo je u navedenom ciklusu „Logo sapiens“ sveden na znak koji ga simbolizira. Ciklus „Terra incognita“, taj znak pretvara u niz zemljopisnih mapa, kartuša i destinacija mogućih putovanja, kako onih doslovno shvaćenih tako i onih simboličkih, introspektivnih.

Namjera navedenih ciklusa Maria Šunjića je jasna, autorski pozicionirati pojedinca u svijetu bez perspektive.

Gotovo na istom fonu s Mariovom namjerom jeste i ideja filozofa Thomasa Nagela, u kojoj zagovara stav po kojemu se čovjek u svijetu bez centra pozicionira tvorbom perspektiva kako bi se koliko-toliko sigurno ukotvio u stvarnosti u kojoj živi. To postiže znanjima, iskustvima i vjerovanjima. Je li u tome uspio, koja je njegova trenutna pozicija, čemu stremi, neka su od pitanja na koja Mario Šunjić daje jasne odgovore.

Ciklus Egzodus manifestacija je estetskog iskustva i etičke norme. Estetsko-teorijska razina tumačenja odnosi se na pojavnost umjetničkog djela, dok se druga, sociološko-etička razina odnosi na ono što zapravo kroz tu pojavnost djelo kazuje. U doslovnom smislu čitanja simbolike navedenog ciklusa sve je razvidno, „stiješnjeni brod“ jeste tekst narativa, kontekst je izostanak perspektive dok je diskurs zapravo bespuće. Što je preostalo za učiniti u takvim okolnostima….otići? 

Zloguka povijesna istina hrvatskog naroda zapravo su egzodusi. Za Hercegovinu se u tom smislu kolokvijalno zna reći da je: „Čitav svijet naselila ali sebe nije raselila“. Proces je to koji traje i u trenutku dok pišem ovaj tekst. Njemački filozof Hans Gadamer dijagnosticirao je to stanje masovnih previranja i egzodusa mišlju po kojoj će: „Stari narodi tražiti nove puteve a novi narodi stare“.

Mario Šunjić eklatantan je primjer takvog načina promišljanja, rođen je naime u egzilu, a tema koju obrađuje u ciklusu Egzodus razina je njegove identitetske osnove.

Iako je Heidegger u smislu metafizičkog bitka, tzv. „sebeokrenutosti“ prema svijetu (SE), umjetninu definirao kao pojavu koja otkriva svijet iz kojeg dolazi ali prikriva zemlju, takav način mišljenja ovdje bi se dao doslovno primijeniti na Mariov ciklus Egzodus. Brodovi su tu ali kuda streme? Za egzodus kao fenomen mogli bismo reći da radije pretendira odlasku smjesta i po svaku cijenu nego destinaciji na koju je upućen.

U kontekstu likovne analize djela možemo konstatirati da je brod uvijek prikazan horizontalno, dužinom koja je paralelna sa obzorom. Perspektiva je svedena na minimum ili je u potpunosti izostala, kao i prostor koji okružuje brod. Prema teoretičaru i psihologu Rudolfu Arnheimu, boju kao likovno sredstvo izraza možemo pripisati emocijama, dok crtež predstavlja karakter. U tom kontekstu Mario smišljeno koristi minimalnu paletu boja, odnosno prikazanih emocija, upravo kako bi reducirao emocionalnu razinu fenomena koji želi prikazati. Egzodus je pošast, bitno je otići.

Sve ostalo je u drugom planu. Crtež je, suprotno „siromašno-bogatoj“ potki na kojoj počiva, jasan, robustan i snažan, gotovo potpuno deskriptivan, te u tom smislu predstavlja jak, dominantan karakter. Karakter zapravo odlučuje, emocije ga slijede. Kontrast je to koji plijeni pozornost, kako u vizualnom tako i u simboličkom smislu. Detalj koji definira čitav ovaj krug simbola, destinacija, suodnosa i kontrasta jeste štambilj.

Taj posljednji simbol na slici prekretnica je koja determinira buduće. Stoga radovi koje u sklopu večerašnje izložbe u Galeriji Vrba imamo priliku sagledati jesu dokumenti vremena, onog koje je još uvijek tu pred nama…