Vlaho ili Biagio: Koji su velikani nehrvatskog porijekla gradili hrvatsku kulturu i umjetnost?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Izložba Vlahe Bukovca u Umjetničkoj Galeriji Aluminij, kojom je ujedno započelo i ovogodišnje Mostarsko proljeće - Dani matice hrvatske, jedan je o važnijih kulturnih događaja, ne samo ove godine, a što se tiče likovnih postava u gradu Mostaru - zasigurno jedan od onih koji će ostati u analima.

Uostalom, Vlaho Bukovac je utemeljitelj hrvatskoga modernog slikarstva, u koje je uveo impresionistička načela i ideje plenerizma, jedan od najcjenjenijih portretista općenito i stožerno ime likovne umjetnosti u Hrvata.

Međutim, kad se govori o Vlahi Bukovcu, u novije vrijeme često su mediji skloni prešućivanju njegova stvarnog imena i porijekla. Vjerojatno je to neka vrsta inercije, nastale nakon Domovinskog rata, gdje je naglašavanje hrvatskog nacionalnog predznaka naprosto postalo imperativom.

Ali kroz hrvatsku povijest, mnogi su Talijani, Česi, Srbi, Židovi, Germani, Grci i ostali stvarali hrvatsku naciju i kulturu (posebice oni iz 19. stoljeća kada se hrvatska nacija i stvarala u modernom smislu riječi), ne sluteći kako će jednoga dana personifikacijom te kulture postati i oni koji to ni po čemu ne zaslužuju, osim ako hrvatstvo samo po sebi nije dovoljno da se uđe u taj časni krug velikih umjetnika i kulturnih djelatnika.

Počevši od Vlahe Bukovca, koji je rođen na Cavtatu 4. srpnja 1855., pravim imenom Biagio Fagioni, vrijedi spomenuti neka velika imena hrvatske kulture koji su bili nehrvatskog porijekala. Kod nekih od njih samo jedno od roditelja nije bilo Hrvat, a kod drugih oboje.

Otac Vlahe Bukovca je talijanskog porijekla (Agostino Fagioni), a majka (Marija, r. Perić) Hrvatica iz Dubrovnika. Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan. Roditelji Vlahe Bukovca bili su skromni obrtnici tako da je sami početak njegova života, a posebice dječaštvo, bio obilježen s puno lutanja i neizvjesnosti.

Talent za crtanje pokazao je rano, ali zbog siromašnih materijalnih uvjeta u kojima je živjela njegova obitelj nije mogao nastaviti obrazovanje. U njegovoj je obitelji bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo). Budući je njegovo školovanje bilo je oskudno, a nije se ni isticao u učenju, već ga je zanimalo slikanje, Bukovac već u ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci.

Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro engleski jezik. Bez novca i zanimanja vraća se u Cavtat, a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac.

Dvije godine kasnije, 1873. godine, Bukovac odlazi s bratom Jozom u Peru u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom 1874. godine, Bukovac sam odlazi u San Francisco. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se 1877. godine vraća u Cavtat. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu Sultanija naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera stiže Pucić s Bukovcem u Pariz. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac (faggio, talijanski, bukva).

Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Na Akademiji (École des beaux-arts) je usavršio svoj rad, a bio je pod utjecajem mnogih slikara, ponajviše svog profesora Alexandrea Cabanela. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku Crnogorka i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta realizam Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i impresionista, sebe smatra predstavnikom moderne francuske škole.

Bio je od 1892. godine počasnim članom Société des Arts du Canada, te počasnim članom češkoga umjetničkoga društva Jednota umělcu výtvarnych od 1900. godine, od 1905. godine počasnim članom Srpske kraljevske akademije, od 1908. godine bio je predsjednikom društva Medulić u Splitu, od 1913. godine dopisnim članom Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a od 1919. godine počasnim članom JAZU.

O slikarskim fazama Vlahe Bukovca, njegovim uspjesima i tragu kojeg je ostavio u umjetnosti, napisana su srećom mnogobrojna djela. Čitav njegov život odvijao se po gradovima svijeta, ali je do konca svoga života žudio za rodnim krajem. Stoga Vlaho Bukovac jest uistinu tipični hrvatski čovjek i veliki hrvatski umjetnik.

Kad je Bukovac 1922. godine tjelesno oslabio, iskazao je svu svoju patnju za rodnim krajem te je zapisao svome dnevniku: Željan sam Sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi.
Doživio je moždani udar te je naposljetku 23. travnja preminuo. Hrvatska se tada oprostila s prvim umjetnikom koji ju je predstavio u Europi i svijetu. Pokopan je u svom rodnom Cavtatu na Rokovu groblju.

Predrag Matvejević o hrvatskim umjetnicima

Jedan od velikih hrvatskih mislilaca i književnika, Predrag Matvejević, također je po ocu nehrvatskog porijekla, a svojom raspravom "Tko je tko i odakle: strani velikani hrvatske kulture" koju je 2010. godine objavio Nacional, ugradio je pravi dragulj u hrvatsku povijesnu nisku nezaboravnih imena koja su stvarala kulturu, umjetnost, nacionalnu svijest i identitet hrvatskog naroda.

Na početku svoje rasprave sa Sorbonne, Matvejević podsjeća na sjajnu Matoševu misao: “Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova (Matoš piše, po starinski, “kalamova”)… Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata.”

Mnogo je primjera koji to potvrđuju, a ljudi će, što vrijeme više prolazi, rijetko kad pomisliti da su sva ta imena (pretežito) nehrvatskih korjena i genetike.

Strossmayer (Josip Juraj), Demeter (Dimitrija), Pavao Stoos, Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs), (Branko) Gavella; obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske; Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao “jugoslavensku ideju” koja je u njegovo vrijeme bila dominantna u hrvatskoj kulturi.

Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere “Nikola Šubić Zrinski”, Čeh je porijeklom kao i August Šenoa, najpopularniji hrvatski romanopisac devetnaestoga stoljeća. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolò di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenci, po kojoj je i dobio nadimak - nije “našijenac”, ali je ostavio vidna traga u našem kraju i zadužio nas.

Matematičar i fizičar Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkočevića (Sorgo po pravom imenu), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke - trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo znači sijerak).

Jezuit Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firence (u Dubrovniku su ga zvali “Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i “Ilir”, ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslavenske leksikografije. Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je “Odu Italiji”.

Slavili su Hrvatsku kao svoju domovinu

“HRVATSKI PREPOROD” u HNK oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni, a otac Talijan koji se nastanio u Cavtatu, podsjeća Predrag Matvejević.

Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojega nikad nitko nije tako zvao - a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo izvorno prezime Klović, koje je pridano genijalnome minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovića) i Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću. Oni su, unatoč podrijetlu, i naši, i svjetski.

Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović. “Poganski klasik” Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidrič). Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti, Goranova se majka prezivala Klein) - tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkoga Otpora, po hebrejskome zakonu i predaji, rodom i porodom pripadao majčinoj strani.

Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu “Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin Josip (ili Josif?) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini – za nas je posve prirodno naš, “Dalmatinac”, za mene moj, piše Matvejević.

Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača, prezime mu vuče na albansku stranu. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do našao među katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka - ni njega nitko ne može istrgnuti iz hrvatske kulture.

I Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti - potomci te splitske obitelji izjasnili su se u nesretnim okolnostima kao Talijani i iselili. Očeva pak loza pisca “Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć, davno, i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak “ul” u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski, gdje je “ul” član muškoga roda) – time se, naravno, ne mijenja nacionalnost “oca hrvatske književnosti”.

Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj. Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla.

“Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, ima dosta djela koja naslikaše naši susjedi.

Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom.

Ako se još doda nekoliko imena, kao što su: Bela Krleža, Dušan Vukotić, Rade Šerbedžija, Boris Papandopulo, Lavoslav Ružička, Veljko Bulajić, Krsto Papić, Savo Šumanović, Tito Strozzi, Mehmedalija Mak Dizdar, Fahro Konjhodžić, Izet Hajdarhodžić, Dušan Džamonja, Georgij Paro, Paolo Magelli... postaje jasno koliko je velikana stranog porijekla hrvatska kultura ugradila u svoje temelje.

Opširnije: Tko je tko i odakle: strani velikani hrvatske kulture (Predrag Matvejević, Nacional)