Zinaida Serebriakova, 'nepoznata' slikarica sjajnog umjetničkog opusa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Slikarica Zinaida Serebriakova rođena je na današnji dan prije 140 godina, 12. prosinca 1884. na obiteljskom imanju pored Kharkiva (današnja Ukrajina) u jednoj od najpoznatijih umjetničkih obitelji u Rusiji.

Njezin djed, Nicholas Benois, bio je poznati arhitekt; njen otac, Evgenij Lanceray, bio je slavni kipar; njen ujak, Alexandre Benois, bio je slikar, a i braća su joj se bavila slikarstvom i arhitekturom.

Djetinjstvo je provela u Sankt-Peterburgu, a za vrijeme školovanja mentori su joj bili slikari Ilija Repin i Osip Braz. Putovala je po Francuskoj i Italiji, a prvi put je izlagala već 1909. godine na grupnoj izložbi u Galeriji Tretyakov (Autoportret za toaletnim stolićem).

Netom prije izbijanja Oktobarske revolucije, bila je predložena za članicu Ruske likovne akademije kao jedna od prvih i rijetkih žena kojoj je pripala ta čast. Međutim, zbog političkih zbivanja nije bilo moguće održati glasovanje.

Za vrijeme Oktobarske revolucije život joj se naglo promijenio: 1917. izgorjelo je obiteljsko imanje zajedno s brojnim crtežima i slikama, a dvije godine kasnije suprug joj je umro od tifusa te je ostala sama s četvero djece i bolesnom majkom, piše u svom tekstu Tihana Bertek.

Godine 1924. preselila se sama u Pariz zbog posla i tek je nakon dvije godine uspjela dovesti dvoje mlađe djece sa sobom. Uslijedile su izložbe u Francuskoj, Belgiji i Engleskoj, no profesionalni uspjeh bio je popraćen tugom zbog razdvojenosti od obitelji.

Zarađivala je na portretima, a osobito je voljela slikati ženske aktove, koji djeluju neuobičajeno intimno, erotično i nježno.

Međutim, slike nastale u Parizu umjetnica je smatrala manje dobrima od onih ranijih, što je pripisala manjku vremena i mogućnosti te činjenici da joj grad nije bio toliko inspirativan kao selo. 

Za vrijeme Hitlerove okupacije, Serebriakova je bila prisiljena uzeti francusko državljanstvo, i tek je par godina nakon završetka rata ponovo mogla vidjeti svoju kćer Tatjanu (također slikaricu) – nakon 36 godina razdvojenosti.

U drugoj polovici 1960-ih ostvarila je uspjeh i u SSSR-u te izložila svoja djela u Moskvi, Sankt-Petersburgu i Kijevu, gdje su je uspoređivali s Botticellijem i Renoirom.

Umrla je 19. rujna 1967. u Parizu, u dobi od 82 godine, navodi Bertek.