Prosvjetitelj i preporoditelj
165. godišnjica smrti Ivana Franje Jukića
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U Beču je na današnji dan prije 165 godina, 20. svibnja 1857., preminuo Ivan Franjo Jukić, franjevac, prosvjetitelj, pjesnik, publicist, putopisac, jezikoslovac, hrvatski preporoditelj, književnik, kulturni, znanstveni i politički djelatnik.
Jukić je rođen u Banja Luci 8. srpnja 1818. godine, lementarnu pismenost i znanje osnova latinskoga jezika stekao je kod mjesnog župnika, fra Franje Sitnića.
Niže razrede gimnazije završio je u franjevačkom samostanu u Fojnici, filozofiju je studirao u Zagrebu, a teologiju u mađarskom Veszprému i Dubrovniku. Tijekom studija se politički angažirao. Oduševio se idejama ilirskoga pokreta pa se zauzimao za kulturno podizanje Bosne, potičući otvaranje tiskara, knjižnica, kulturnih društava, narodnih čitaonica i muzeja.
Pokazivao je sklonost za prosvjetiteljske ciljeve s naglaskom na reformu jezika, pravopisa (bio je pristašom Gajeva pravopisa) i utemeljenje škola. Bavio se tekstologijom i rukopisima starih hrvatskih pisaca. Pokrenuo je, uređivao i ispisivao prvi bosanskohercegovački časopis "Bosanski prijatelj".
Prikupljao je narodne pjesme koje je s Grgom Martićem, a pod pseudonimom fra Filip Kunić, objavio u Osijeku. Općenito, mora se naglasiti da je Jukićev rad neodvojivo vezan uz djelovanje fra Grge Martića. Jukić je zapravo začetnik moderne svjetovne književnosti u Bosni i Hercegovini.
U njegovom književnom radu, najvrjedniji su putopisi. Jukić je pisao i pjesme domoljubnog nadahnuća, sukladno njegovom vatrenom zanosu za ilirski preporod. Omer-paša Latas protjerao ga je zbog političkog angažmana (zbog teksta "Želje i molbe bosanskih krstjana") u Carigrad i trajno mu zabranio povratak u Bosnu, a o složenosti odnosa Jukić-Latas napisana su cijela poglavlja u literaturi.
Naime, Jukić je Latasa vidio kao Slavena, čovjeka sklonog svom puku i kao spasitelja Bosne. Štoviše, Jukićeva pjesma "Slavodobitnica svietlome gospodinu Omer-paši", dovodi do toga da je Latas dao uhititi Jukića (1852.) i zatočiti u Carigrad, odakle ga je iz zatvora izvukao austrijski konzul, pjesnik Antun Mihanović.
U njegovom znanstvenom radu primjećuje se karakteristična istraživačka opisnost, ali i kritičnost, neuobičajena za ono vrijeme (djelo "Zemljopis i poviestnica Bosne").
Nakon smrti, pokopan je u skupnu siromašku grobnicu na groblju St. Marxer Friedhof u Beču. Pri preuređivanju susjedne skupne grobnice u kojoj je bio pokopan i Mozart, oznaka Jukićeva groba je zagubljena, pa su mu kao nadomjestak franjevci i bečki Hrvati postavili spomen-ploču u franjevačkom samostanu u Beču, na adresi Franziskanerplatz 4.
Njegovo memoarsko djelo "Progonstvo iz Sarajeva u Carigrad" objavljeno je 1931. godine u Zagrebu. Njemu u čast franjevačka provincija Bosna Srebrena je 1971. pokrenula reviju koja nosi ime ovog franjevačkog velikana, Jukić.
