Da se ne zaboravi: Sjećanje na stradale Krešiće i Čarapine-Domiće iz Gornje Drežnice

Zahvaljujući susretljivosti potomaka Stojke Šarić, Jurine kćerke iz Drežnice, donosimo svjedočenja koja se odnose na stradanje žitelja Drežnice…

''Drugi  Svjetski rat, selo Drežnica, godina 1942. listopad:

U pohodu četnika na selo Drežnicu počinjeni su strašni zločini. U ranu jesen počeli su ulaziti u Drežnicu i unositi nemir među stanovništvo. Prolazeći kroz zaseoke Drežnice počinili su razna razbojništva, mnoga ubojstva i nezapamćene zločine.

Kako su ušli iz pravca Donje Drežnice tako su usput činili razbojstva i ubojstva što se brzo proširilo po selu. Mnogi su mještani pobjegli u okolna brda tražeći utočište i spas za svoje obitelji bojeći se za svoje živote i živote svojih najmilijih.

Tako su na svome ubilačkom pohodu počinili zločin i u zaseoku Striževo, gdje su živjele obitelj Čarapina-Domić i obitelj Krešić s prijateljima koji su tada bili kod njih. Upravo te ljude zadesila je i najveća tragedija samo koji dan kasnije.

Jure Čarapina – Domić sa svojom obitelji je glasio kao vrijedan čovjek. Nerijetko se i danas o tome zna čuti kako je u pola sela Domića Jure imao dosta zemlje, stoke ... Tako su četnici uhvatili Juru u zasjedu dok se spuštao iz brda do kuće i prisilili ga da pozove ostatak obitelji iz šume uz obećanje kako im se ništa neće dogoditi.

Jure je to i učinio, potom ih nahranio i napio te im spremio najbolje od stoke nadajući se kako će tako spasiti obitelj i sebe od zla. Ali četnici su imali drugo na umu pa su ih počeli zlostavljati da bi ih na kraju silom zatvorili u kuću obitelji Krešić koja je bila nekoliko metara od Jurine kuće.

Stipan, 1890.
Marta, 1892.
Ivan, 1897.
Luca, 1897.
Luca, 1899.
Ljubo, 1919.
Iva, 1926.
Mate, 1927.
Drago, 1931.
Vlado, 1934.
Ivan, 1935.
Tade, 1937.
Anica, 1941.
Anđelko Dujmović, 1915.
Mijo Pinjuh, 1900.

Mijo je bio Jurin prijatelj iz Raštana koji se tu zatekao jer su razmjenjivali hranu. U to se vrijeme to nazivalo 'sol za žito..'

Nedugo  nakon zatvaranja, kuću su zapalili zajedno s bespomoćnim ljudima. Nakon što su zlikovci otišli, neki ljudi iz okolnih zaseoka saznavši što se dogodilo došli su na zgarište u nadi kako je netko preživio zločin.

Međutim ondje su samo našli pougljena tijela. Preživjela je samo Mara, koja je ostala živa zahvaljujući gredi koja je pala po njoj. Bila je ozlijeđena, ali živa.

Jure je imao i dvije kćeri koje su bile udate i imale svoje obitelji. Imao je i dva unuka koja su bila u vojsci NDH kao i njegov brat Nikola koji je imao sina vojnika.

Pero, Jurin unuk, nakon što je čuo za tragediju došao je s Nikolinim sinom, svojim rođakom, u Striževo i tetku iz susjednog sela doveo na očevo imanje da njeguje baku Maru uz riječi “tetka čuvaj babu ovo je sad tvoje, Bog zna da će itko od nas ostati živ“. I tako  je Pero sa svojim rođakom otišao u rat i nikad više se za njih nije čulo da su živi.

Baba Mara se dugo oporavljala uz pomoć i njegu svojih kćeri i uspjela se koliko toliko oporaviti, ali tragediji ovih obitelji nikako kraja.

Njezina kćer, koja je udata u susjedno selo je imala četiri kćeri i sina koji joj je umro, dok joj je muž od preminuo kasnije od ranjavanja i ne zna se gdje je pokopan.

Babu Maru na željezničkoj stanici u Donjoj Drežnici 1945. godine su partizani zlostavljali i pretukli ali je ona i to preživjela.

Unuk Jure koji je imao 25 godina i jedini do tad živi muški potomak pok. Jure Domića pojavljuje se 1945. god. u planini Čvrsnici sa svojih troje sumještana. Nakon nekoliko dana skrivanja hvataju ih partizani i uz mučenja bacaju ih žive s litica  vrhova planine s mjesta Karaušovce nadomak Bara iznad Gornje Drežnice.

Tako obitelj Domić ostaje bez svojih muških potomaka. Baba Mara umire prirodnom smrću 1952. godine.

U međuvremenu, njene kćerke s rodbinom Krešić i ostalim dobrim ljudima su prenijele posmrtne ostatke na obližnje imanje Domića, a tek kasnije  50-tih godina u mjesno groblje u zaseoku Šarići, gdje im prave i spomen obilježje. U to groblje donesen je i Jure iz litica planine Čvrsnice.

Za ovaj zločin nitko nije odgovarao niti mu je pridavana važnost. Jedino je bivša država pokušavala otuđiti imovinu ubijenih. U mjesnom uredu nema ni da su živjeli, a kamoli da su umrli. Sve što ima o njima zapisano je u Župnom uredu Drežnica.

U članku novina Oslobođenja 80-tih godina nešto se pisalo o obiteljima njihovih potomaka.

Pamćenje se čuvalo i ponešto pričalo i išlo se na groblje, gdje su potomci Jurine kćerke Stojke izgradili i kosturnicu i spomenik u kojem su i sve žrtve ovih obitelji.