Dvadeset pet godina izlaska iz uzništva: Samo onaj koji ne mrzi ostaje istinski pobjednik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Navršilo se 25 godina, 2. prosinca 2018. godine, od raspuštanja logoraša iz logora O. Š. Potoci "Bratstvo i jedinstvo".

Na svetoj Misi zahvalnici u crkvi Presvetoga Srca Isusova u Potocima, 3. prosinca, okupili su se bjelopoljski preživjeli logoraši i njihove obitelji. Na ovoj svetoj Misi bjelopoljskim logorašima pridružio se dio preživjelih logoraša iz Gnojnica, koji su zarobljeni 9. svibnja 1993., a razmijenjeni 3. prosinca 1993. (od 20 zarobljenika danas je živih 4).

Svetom Misom, koju je predslavio bjelopoljski župnik don Josip Galić sjetili su se svih logoraša, živih i pokojnih. Molitve su upućene da se ovo zlo više ne ponovi.

Kako je rekao u propovjedi župnik, ''svjesni onoga što nas Isus uči molili smo se i za naše tamničare, upravo kao i u molitvi Očenaša: "Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim."

Nakon svete Mise u župnom dvoru održano je prigodno druženje bivših logoraša, njihovih obitelji i prijatelja. Došli su mnogi od njih koji su još ostali u Mostaru. Priče su im svima slične.

''Nakon toliko godina sjećanja su ružna i bolna, a od tih sjećanja gora je samo činjenica što se na žrtve nemiloga rata ne gleda jednako. Svim zločincima se ne sudi po jednaku zakonu'', ističu bivši logoraši.

''Druga nepravda što se tiče hrvatskih logoraša jest što im se i danas nakon toliko godina niječe logoraški status. Mjesta mučenja Hrvata se još uvijek nazivaju sabirnim centrima, a ne logorima. Ako su to bili sabirni centri, otkuda onda ubijeni i silovane'', pitaju se preživjeli.

Župnik Galić kaže kako nakon patnje na svim stranama nismo otišli ni koraka naprijed u pomirenju, a bilo je krajnje vrijeme. Pita se zašto i odgovara:

''Zbog toga što nema istine. A kad nema istine, ne može biti ni pravde. Tko je odgovoran? Na prvom mjestu političke strukture kojima je ovakva situacija potrebna da bi zadržali svoje pozicije, svoju "krvarinu". Nakon političkih struktura odgovornost snose mediji koji su u službi vladajuće politike. Sami vidimo kako se mediji odnose prema pojedinim žrtvama. Jedne žrtve ističu, a druge prešućuju. Imena optuženih za zločine nad muslimanima danima se objavljuju, a imena zločinaca nad Hrvatima ako se i objave, onda negdje u kratkom intervalu. Nedavno su na drugostupanjskoj presudi dobili povišenje kazni neki od aktera logora O. Š. Potoci, njihova imena nisu nigdje u narodu dostupnim medijima objavljena. Ni ja ih ovdje ne objavljujem jer to nije moja dužnost, ovo samo navodim kao činjenicu već spomenute tvrdnje o dvostrukim mjerilima'', kaže župnik Galić.

Ipak, ističe kako ''u svom ovom mraku ima nešto dobro''.

''Danas sam pohodio nekolicinu bivših logoraša, mojih župljana u Bijelom Polju, one koji zbog starosti i bolesti ne mogu doći na svetu Misu zahvalnicu. Ostao sam zadivljen slobodom i čistoćom njihovih duša. Nakon svega proživljenoga ne nađoh u njihovu srcu ni trunke mržnje. Drago mi je što ovi patnici nisu iz tamnice O. Š. Potoci završili u drugoj goroj tamnici, a to lijepo veli sveti Augustin: "Tko mrzi, njemu je tamnica njegovo srce." Ponosan sam kao njihov dušobrižnik, i kao takav svjestan sam da prolazi obličje i pravda ovoga svijeta i da se trebamo boriti samo za jedno a to je duševno spasenje, baš kao što nam Isus poručuje: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." Bojmo se mržnje, samo onaj koji ne mrzi ostaje istinski pobjednik'', rekao je župnik Galić.

Razgovor je završio djelom iz svoje propovjedi.

''Dvadeseto stoljeće je stoljeće od kojega se puno očekivalo, ali na žalost ostat će to stoljeće kojega se trebamo svi sramiti zbog toliko nevino ubijenih i ovdje i po svijetu, i u mome i u tvome narodu. Zlo je zlo, iz kojega god smjera dolazi, jednako ga sudi i osudi i kad je u pitanju Auschwitz, Dachau, Vojno i O. Š. Potoci "Bratstvo i jedinstvo"...''