Hercegovački franjevac iz Jeruzalema: Zar nam nije dosta više ratova…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"U kojem će ovo pravcu dalje ići, to nemam pojma. Živimo iz dana u dan. U molitvi za mir i u pokušavanju da živimo normalno živote. I ne mislimo valjda previše o svemu onome što se događa ili pak nemamo pojma što se sve događa", napisao je fra Željko Barbarić na svojoj Facebook stranici Pretežno vedro te objavio video raketa iznad Jeruzalema.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

"Ne stignem jednostavno od svega onoga što se događa ovih dana sjesti i uhvatiti trenutak i zapisati par riječi. Plus što sam nenaspavan i prehlađen. I kad bi se moglo spavati, sviraju sirene… Živ sam/živi smo i dobro sam/dobro smo…

Jučer sam nešto propovijedao na temu rollercoastera, onih vlakića koji idu gore-dolje. Život u Svetoj zemlji je nešto poput vožnje tim rollercoasterom. Čini mi se da ne bi bilo loše nazvati i ograditi ovaj dio svijeta kao jedan adrenalinski park i naplaćivati ulaz prije ulaska. Toliko se emocija promijeni u samo nekoliko dana. A ponekad u razmaku od samo nekoliko sati se dogode veliki rasponi osjećaja gdje je čovjek u jednom trenutku skoro pa potpuno zadovoljan i sretan, a u drugom trenutku u strahu za goli život. A onda opet iduće jutro, kao da je sve u najboljem mogućem redu, život se nastavlja. Molitva. Sveta misa. Doručak. I onda sve ostalo…

Opet stižu mnoge poruke s pitanjima jesam li živ i jesam li dobro. Da ne odgovaram svima posebno (kako klišej, a?) – Živ sam i dobro sam. U noći sa subote na nedjelju je opet zagrmilo. I trajalo je to neko vrijeme. Probudio me neki predosjećaj. Ne grmljavina. Valjda me već prošao prvi san. A onda je započeo tutanj. Mukli pucnjevi kojima se nije dalo ocijeniti jesu li jako blizu ili pak dosta daleko do mog samostana. A onda sirena. U gluho doba noći. Valjda se i sirena glasnije čuje kad je sve okolo tiho. Uskoro je nestalo i onih rijetkih automobila na cestama. A u vedroj noći – ovo sa videa…

Radio je proturaketni štit i letjelo je mnoštvo zrakoplova. Sve su to nekakvi tupi i podmukli zvukovi u gluho doba noći. Melodija koju ne želite baš čuti kao uspavanku za laku noć. A ipak, nemam pojma kako, uspio sam opet zaspati čim je to sve prošlo.

Večer prije smo slavili đakonsko ređenje sedmorice naše braće fratara. Bilo je lijepo. Dirljivo. Opet sam osvježio uvjerenje da su fratri moja obitelj. I da je ovo bio jedan obiteljski događaj, kao što ostale 'obične' obitelji imaju svoje događaje od životne važnosti. Pa se ljudi okupe. Pa se pusti i koja suza. Pa zajedno podijele važne događaje i budu tu jedni za druge. Tako smo nekako mi bili tu jedni za druge tu večer. A već smo preko šest mjeseci u ratu, prenosi Bitno.net. 

A jutro nakon raketnog i dronskog napada opet misa u Grobu, tamo gdje je položeno Njegovo mrtvo tijelo i tamo gdje je Smrt izgubila bitku protiv Života. Tamo gdje Tama nije imala dovoljno snage pobijediti Svjetlo. Tamo se uvijek iznova idem napajati na vrelu nade. Da ima nade…

Pročitajte još

Franjevac s Manhattana: I u New Yorku ima Hercegovine

U kojem će ovo pravcu dalje ići, to nemam pojma. Živimo iz dana u dan. U molitvi za mir i u pokušavanju da živimo normalno živote. I ne mislimo valjda previše o svemu onome što se događa ili pak nemamo pojma što se sve događa. Zamislite samo kad ste čuli zadnji put neku šokantnu vijest iz Gaze i koliko uopće nove vijesti prodiru do nas…

Koji put, kad se pozdravljam s prijateljima, začujem nešto ovako: Molim te, nemoj poginut! Ili: Čuvaj se i nemoj izginut tamo! Valjda i ne razmišljam previše o tim mogućnostima. Uzbuna neku večer i eksplozije na nebu iznad Jeruzalema su me zatekle u krevetu. Nisam ni razmišljao previše o skloništu. Kad se to sve malo smirilo, odspavao sam još par sati i onda ranom zorom, još za mraka, po pustom i praznom gradu – prema Grobu.

Molite za mir Jeruzalemov. Molite za mir. Iako izgleda često taj mir sasvim nedohvatljiv i dalek, on je moguć… Kad bismo samo mogli nekako naći način da živimo i da dopustimo drugima da žive. I da ne želimo usput zlo onim drugima. I da se ne gledamo stalno preko nišana. I da ljudi ne žive u strahu što će donijeti nove odluke čijihgod ratnih kabineta… Zar nam nije dosta više ratova… Zar je nestalo riječi kojima bi se mogao dogovoriti neki dogovor… Zar je suživot tako težak…

Gospode, pomiluj…".