Misnim slavljem i prigodnim druženjem obilježen spomendan Đubranskih mučenika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U subotu je služena sveta Misa povodom tradicionalnog spomena na Đubranske mučenike u mostarskoj župi Potoci. Sveto Misno slavlje predslavio je don Ilija Petković, župni vikar iz župe svetoga Ivana iz Mostara.

Sveta Misa proslavljena je u Delića ogradi (odmah ispod današnjeg đubranskog groblja) na mjestu stradanja mnogih misara, krizmanika i pričesnika iz turskog vremena.

Nakon Misnog slavlja organizirano je prigodno druženje za vjernike iz Potoka, Bijelog Polja, Raške gore i Mostara.

Josip Galić, župnik bjelopoljski je na stranici Župe Potoci objavio tekst o Đubranskim mučenicima, koji prenosimo u cijelosti.

O Đubranskim mučenicima

U Bijelom Polju, Raškoj Gori, Gorancima, Vrdima i Drežnici još je i danas vrlo živa predaja o Đubranskim mučenicima – Krvavoj krizmi. Znamo kako nastaju predaje, narodne priče. One kao oslonac uvijek imaju neki stvarni događaj. Budući da nisu uvijek zabilježene, prenoseći se usmenim putem, one tijekom vremena poprimaju nove sadržaje i oblike.

Radnja ove priče o ubijenom biskupu i krizmanicima vodi nas u mjesto Đubrane, predio Raške Gore, župa Potoci. Narod ovaj događaj smješta u vrijeme od prije 300 godina. Dakle, priča je to iz teških turskih vremena i zuluma. Priređena je krizma, koje nije bilo godinama. Uvijek se naglašava da je biskup stigao iz Dalmacije. Iskupilo se mnoštvo naroda i krizmanika, svih uzrasta. Mostarski Turci, kojima je netko dojavio za ovaj događaj, izišavši na Đubrane i zatekavši mnoštvo naroda, počeli su svoj krvavi pir. Nastala je sječa naroda i samog biskupa. Gdje su koga stigli tu su ga i pogubili. Narod priča kako su se danima pojedini ubijeni raznosili po okolnim mjestima, dok su drugi pokopavani na samom mjestu pogibije.

Danas dolazeći na ovo mjesto, Delića ogradu, samo malo niže od današnjeg đubranskog groblja, nalazimo veći grob s oštećenom nadgrobnom pločom i velikim kamenim križem (2,5 m) bez natpisa. Ovaj je grob tijekom vremena bio zarastao u zemlju. Nadgrobna ploča bila je potpuno pod zemljom, križ utonuo u zemlju i naget u stranu. Nadgrobni križ je devedesetih godina prošlog stoljeća uspravio i učvrstio, sada već pokojni Tadija Prga, kao zavjet da naši logoraši iziđu živi iz muslimanskih logora. Prigodom učvršćivanja nadgrobnog križa otkrivena je i nadgrobna ploča. Tko je imalo učio povijest, odmah mu je na prvu jasno da ovaj u narodu zvani "Biskupov grob" ne može biti iz vremena u koje nas vodi priča o Đubranskim mučenicima. Očito je da se tu radi o srednjovjekovnom grobu.

Ono što je zanimljivo i što ide u prilog istinitosti ove priče jest to, da oko ovoga srednjovjekovnog groba nalazimo mnoštvo grobova svih veličina, dječjih i grobova odraslih osoba. Nepravilno rasutih uokolo, bliže i dalje od ovog središnjeg srednjovjekovnog groba. Svi su ovi grobovi izreda izrađeni u rustikalnom stilu. Mnoštvo ih je zaraslo u zemlju. Najstariji mještani vele da ih se prije, u doba njihova djetinjstva, moglo vidjeti mnogo više, što je i razumljivo. Od Drugog svjetskog rata ovdje se sve manje kosila trava i napasala stoka. Možemo slobodno reći da je posljednjih trideset godina ovdje priroda prepuštena samoj sebi, što je rezultiralo da su mnogi grobovi zarasli u humus, travu i šumu. Zato su danas upravo vidljivi samo oni grobovi koje je narod obnavljao iz zavjeta.

Povijesni dokumenti ne bilježe zasad pogibiju ijednog biskupa iz toga vremena, što ne znači da nije bilo Krvave krizme i ubijenih krizmanika. U tome je narodna predaja točna, a potvrđuje je mnoštvo spomenutih grobova, kao i kult mučenika.

Gdje je mogao nastati raskorak u ovoj predaji?

Krizma je očito priređena kod već postojećeg impozantnog srednjovjekovnog groba, kao prepoznatljivog mjesta za okupljanje vjernika.

Kako rekoh, povijesni dokumenti ne bilježe pogibiju ijednog biskupa, ali bilježe uhićenje biskupa Marijana Lišnjića, koji je prigodom pohoda vjernicima upravo u ovom kraju uhvaćen i osuđen na smrt. Zbog bolesti tadašnjeg mostarskog kadije, smrtna presuda je odgođena. U međuvremenu su neki hercegovački uglednici uspjeli potkupiti Turke i spasiti biskupa Lišnjića. Poznata su i imena (dvanaestorica) biskupovih spasilaca: Tomaso Buhovach iz Tepčića, Mateo Soich iz Mostara, Simone Puschar iz Mostara, Andrea Vuxich iz Studenaca, … (Le missioni cattoliche nei Balcani tra le due grandi guerre: Candia (1645.–1669.), Vienna e Morea (1683.–1699.), Marko Jačov: Biblioteca Apostolica Vaticana 1998.). 

Biskup Lišnjić bio je iz Svetigore, iznad Gorice i Sovića. Imenovan je makarskim biskupom 1664. i upravljao je Duvanjskom biskupijom. Pokopan je u Makarskoj 1686. godine. Podnio je velike patnje od Turaka, borio se i protiv uskoka koji su u roblje prodavali i kršćane.

Ako je tom prigodom biskup Lišnjić osuđen na smrt, možemo samo pretpostaviti što se dogodilo s okupljenim narodom. Mislim da bi to mogla biti prava istina o Đubranskim mučenicima ili o Krvavoj krizmi. Ne možemo potpuno odbaciti lokalnu predaju o Krvavoj krizmi, ali je možemo pročistiti povijesnim zapisom o biskupu Lišnjiću.