Raskol je ostao
Neuspjeli pokušaj ujedinjenja Katoličke i Pravoslavne Crkve
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 585 godina, 6. srpnja 1439. svečano je objavljeno ujedinjenje Katoličke i Pravoslavne Crkve.
Bio je to vrhunac višegodišnjih nastojanja da se kršćanski svijet ujedini u borbi protiv zajedničkog neprijatelja s istoka, Osmanskog Carstva, koje je već bilo na pragu osvajanja Carigrada.
Za uniju Crkava bio je zainteresiran i bizantski car Ivan VIII. Paleolog. Došao je osobno u Italiju, u pratnji 700 ljudi, uključujući carigradskog patrijarha Josipa II., 23 pravoslavna mitropolita i velik broj teologa. Prisustvovali su crkvenom koncilu kojem je predsjedao papa Eugen IV., također zagovornik unije Crkava.
Katolici i pravoslavni tijekom koncila usuglašavali su svoje stavove u vjerskim pitanjima, naročito oko papinskog prava prvenstva i doktrine o Čistilištu.
Ipak, najviše prijepora bilo je oko glasovite formule Filioque, koja u Katoličkoj Crkvi označava da Duh Sveti dolazi od Oca i Sina (lat. Patre Filioque), dok pravoslavni tvrde da dolazi od Oca preko Sina (lat. Patre per Filium).
Na kraju je ipak postignut dogovor i sporazum je potpisao carigradski patrijarh Josip II. (carigradski patrijarh ima status prvog među jednakima među pravoslavcima i nosi naslov ekumenskog patrijarha).
Sporazum su potpisali i svi pravoslavni metropoliti, osim jednog – Marka od Efeza. On je ustrajao u protivljenju papinstvu i neki ga smatraju odgovornim za neuspjeh čitave unije.
Na kraju je cijeli pokret doživio neuspjeh, a Carigrad je pao pod Osmanlije niti 14 godina kasnije.
Crkveni raskol
Crkveni raskol je naziv za razdvajanje kršćanske crkve na Istočnu i Zapadnu. Dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla I. Cerularija i pape Lava IX., a za datum događaja uzima se 16. srpnja 1054.
Ovaj je povijesni događaj poznat i pod imenom Veliki raskol, Istočni raskol i Velika shizma (kasnolat. schisma < grč. σχίσμα: pukotina, rascjep).
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o uporabi beskvasnog kruha u bogoslužju i postu na subotu početkom korizme – detalje koje su Grci sporadično predbacivali "Latinima" još od doba Focija I.
Zapad je sa svoje strane spočitavao carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju uporabu naslova "ekumenski patrijarh", na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo još od Kalcedonskog sabora 451. godine - tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaključak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I. (kojega kao sveca štuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih papa.
Legat pape Lava IX. kardinal Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve svete Sofije bulu kojom izopćuje Cerularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a Cerularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.
Car Izak I. Komnen, vrlo uzrujan čitavom situacijom, poslao je Cerularija u progonstvo, gdje je ovaj i umro. Međutim jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno: izopćeni biskupi su nastavili rukopolagati nove biskupe, koji su upravljali mjesnim crkvama – u otvorenom nepoštivanju pape u Rimu.
