Sprovod
Fra Serafin pokopan u Širokom Brijegu: ''Did koji će nedostajati''
Hercegovačkog franjevca, akademika, filozofa, klasičnog filologa i sveučilišnog profesora ispratilo je mnoštvo svećenika, rodbine i prijatelja.
Foto: Vecernji.ba / Sprovod fra Serafina Hrkaća
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Fra Serafin Hrkać pokopan je u srijedu na groblju Mekovac u Širokom Brijegu. Prije pokopa služena je misa u crkvi Uznesenja BDM koju je predvodio provincijal fra Miljenko Šteko.
Hercegovačkog franjevca, akademika, filozofa, klasičnog filologa i sveučilišnog profesora ispratilo je mnoštvo svećenika, rodbine i prijatelja.
Tim povodom prenosimo tekst fra Željka Barbarića, na stranici Pretežno vedro, koji se na poseban način oprostio od ''Profe'':
Prije nekoliko mjeseci šetao sam Novim grobljem na Humcu. Prošlo je dosta vremena otkad sam zadnji put tamo svratio. Prošlo je i dosta godina otkad sam odselio iz Hercegovine. A svaki dolazak na groblje je susret sa vremenom koje protječe. I svaki put susretnem nova imena na pločama koja me podsjećaju na prolaznost i na brzinu kojom se život primiče svom kraju. Ovaj put su tu bili među pokojnima i fra Hadrijan i Maćun, dragi starci koji su bili starci i onog ljeta 2000. godine kad sam započeo svoj franjevački put u samostanu na Humcu. Bilo je tu još imena koja su budila sjećanja. Fra Ivan, fra Jozo, fra Franc, fra Nikola, fra Vlado, fra Viktor, fra Bazilije, fra Vinko, fra Mate…
Samostanski život ujedno znači i da dobijete u životu mnogo didova. Puno više od onog dida s tatine i dida s mamine strane. Naravno, ne vole svi didovi jednako sve svoje unuke. Uvijek se nađe poneki koji uopće ne voli mladost, kojemu smeta vika i poletnost, energija i živost. Među mnoštvom tih didova se nađe, dakako, i onih koji se vesele novim zvanjima i novim ulascima u samostan kao što se roditelji i praroditelji vesele novom rođenju u obitelji. Ima valjda nešto praiskonsko u tom. Život se nastavlja. Putovanje se nastavlja…
Profu sam upoznao krajem devedesetih kad sam već bio čvrsto odlučio da ću postati fratar. I on je već tada, barem u mojim očima, bio nešto poput dida. Kasnije ćemo i njegovog brata, pokojnog fra Mladena, mi bogoslovi, studenti, od milja zvati – did Mladan.
Kad bi se njih dvojica sreli ili pričali jedan o drugom, uvijek su se zafrkavali kako uopće nisu braća i kako rijetko tko može zaključiti da su oni išta u rodu. Kažem, zafrkavali se. Kad bi ih čovjek vidio, primijetio bi odmah isti osmijeh u jednom kraju usta, isto čelo, isti pogled, istu dobrohotnost koju su ponijeli iz svog Izbična, od svoje mame Bondžuše i od svog ćaće Franje.
Profa. Serafin. Jedan od onih bez kojih nisam ni upamtio samostan na Širokom Brijegu. Otkad hodam po tim hodnicima i otkad sam prvi put zavirio u te hodnike, na hodniku je bio ii Profa. S jednom rukom držeći se pomalo za leđa na koja se ponekad žalio da bole i da mu ne daju previše sjediti i biti na jednom mjestu, šetao bi često hodnikom. I nisam propustio nijedan dolazak u taj samostan, osobito kad bih dolazio iz inozemstva, da napravim barem pokoji krug po hodniku s Profom.
Bila je to prilika pretresti najnovija zbivanja kod njegove i moje rodbine, što ima novoga u Mostaru, u novicijatu na Humcu, čime se sad bavi… I naravno, prisjetiti se Visokog, Rima ili nekog od starih fratara.
Veselio bi se uspjesima, osobito onim sportske prirode, svojih 'unuka', djece od njegovih bratića. I sam je volio sport, osobito nogomet. Brinule bi ga vijesti o bolestima. Nasmijali bismo se nestašlucima. Povjerio bi se kako mu Blaža vjerno prenosi obiteljske vijesti i informacije i zajedno bismo se nasmijali novim 'provalama' koja bi dječica 'provaljivala', a koje bi prije ili kasnije dolazile i do njega…
Kad god bismo spominjali Visoko, Profa bi se obavezno doticao fra Filipova imena. Još dok je fra Filip Zubak bio živ, Profa bi obavezno napominjao kako se neki dan čuo s njim i kako su opet razgovarali, lijepo se nasmijali i prisjetili se visočkih dana. Ne znam da sam ikad sreo nekoga tko se tako divio drugom fratru i imao tako visoko mišljenje o drugom fratru ili imao tako dobrog prijatelja u drugom fratru kao u odnosu Profe prema fra Filipu. S iskrom u oku bi ga svaki put spominjao, kao i sve one dane u Visokom i njihove dogodovštine iz tih visočkih dana. Tim više što sam i ja bio u Visokom u sjemeništu, pa je svako Profino spominjanje imena ljudi i mjesta nailazilo na plodno tlo jer sam manje-više znao dobro o komu se radilo. Koliko je samo često znao spomenuti svog dobrog prijatelja s kojim se čuo također redovito – doktora Envera Bektaša. A doktor Bektaš je i u moje vrijeme bio naš kućni liječnik…
U samostanu smo ga svi zvali Profa. Uglavnom zato što nam je većini u jednom dijelu života bio i profesor i odgojitelj. Barem nakratko. Usto, bio je profesor na fakultetu u Mostaru. Na tom fakultetu u kojem se toliko davao i trudio. Na kojem je cijenio i znao često pohvaliti svoje vrijedne suradnike, svoje asistente, svoje studente…
A tek taj Rim. Kad sam prvi put otišao u Rim, nisam mogao previše misliti ni o Neronu, ni o prvim kršćanima ni o papama… Profa je toliko puta ispričao jednu te istu priču kad god bismo se dotakli teme Rima. Dok je studirao u Rimu, vozio je motor. Pa bi se uvijek, s osmijehom na licu, sjećao kako je znao zagrnuti habit i povesti fra Bazilija na motoru rimskim ulicama. I svaki put kad bi pričao tu priču, pokušao bih zamisliti tu sliku. Bazo i Serafin na motoru rimskim ulicama. A Bazu sam upoznao kad mu je bilo preko 80 godina. i nisam mogao izbiti iz glave da je Bazo ikad bio mlađi fratar, nego bih njih dvojicu zamišljao na motoru onako – kao dvojicu didova.
Profa je bio stručnjak za latinski i grčki. On je bio onaj koji me naučio grčkom alfabetu i latinskim deklinacijama i konjugacijama, udario nekakve temelje za ta dva klasična jezika koja sam kasnije toliko zavolio. Nikad se nije razmetao znanjem, a bilo ga je tako lako nasmijati. Koliko smo samo puta nešto krivo izgovorili na latinskom, samo da mu privučemo pažnju. A koliko smo mu puta zaželjeli dobro jutro s jednim 'buon giorno', a zaželjeli laku noć s 'nota bene', umjesto 'buona notte'. I, zvuči nevjerojatno, ali i to mu je znalo uljepšati i večer i jutro.
A kad sam ga zadnji put vidio, pjevala se 'Salve Regina' u subotu večer u širokobriješkoj blagovaonici, odmah nakon večere. Sjedio sam nasuprot Profi. S tom drevnom molitvom završavali smo dan i preporučivali Djevici i sebe i sve svoje. Profa nije mogao skriti osmijeh u krajičku svojih usana. Fratri su pjevali na latinskom, i to bez greške. Padalo mi je na pamet da nešto namjerno pogriješim. Znao sam da će odmah podignuti pogled tražeći tko je taj. I znao sam da će uputiti osmijeh istog trenutka kad shvati odakle je ta pogreška došla.
Profa je bio akademik. Dvostruki doktor. Volio je riječ. Nikad se nije razmetao tim činjenicama, a još manje se razbacivao riječima. A ipak je nebrojeno puta, nikad uvrijeđeno, spominjao kako su nekima njegove knjige poslužile najvjerojatnije kao podmetač za saksije cvijeća. Zato što su bile plastificirane, valjda. Ili kako mu je sve to njegovo izučavanje i studiranje otišlo k'o Mici na hodanje. A Mica se nahodala za svog života… Ili kako je jedva pronašao komisiju koja bi ga ispitala i pred kojom bi po drugi put doktorirao…
I Profa se nahodao za svog života. Sinj. Visoko. Dubrovnik. Sarajevo. Rim. Split. Mostar. Široki Brijeg. Možda i najviše Široki i po Širokom. Ne samo u dugim šetnjama samostanskim hodnicima, nego i obilazeći zajedno sa sestrom Tješimirom nebrojene potrebite i bolesne…
Profa.
Bit će čudno ne zateći ga na njegovom mjestu idući put kad dođem na Brijeg. Niti ga sresti u šetnji hodnikom. Niti mu zaželjeti 'nota bene'. I njegovo mjesto će biti na Mekovcu. Uz brata fra Mladena, fra Voju kojeg je tako često spominjao, fra Zdenka, i tolike druge fratre koji su našli smiraj u sjeni brijeških zvonika… I on će dobiti svoju ploču s imenom i prezimenom, s godinom rođenja i godinom smrti, s onom crticom između te dvije godine koja će sažeti njegov život.
Did Serafin. Ode i on. U obitelji čovjek ima samo dva dida. I kad oni odu, samo dva puta žaluje i pamti dva imena i po dva para onih čvrstih ruku i dva para onih lijepih očiju… U samostanu je drukčije. Svako malo odlazi jedan did. Did koji će nedostajati…
Zbogom i doviđenja, dragi Profa...
Pozdravljaj tamo gore sve naše...
Kopirati
