Rodio se Bog, ali na koga točno mislimo pod tim pojmom?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svi se kršćani slažu da je Bog stvoritelj svijeta koji je postao čovjekom, neki se razlikuju po datumu obilježavanja njegova „rođenja“, ali ono što misle pod tim očekivano jasnim pojmom, širok je niz slika od kojih su neke blago rečeno nespojive.

To je lako ilustrirati uvidom u lako dostupne hrvatske znanstvene časopise i ne misli se na neslaganja u slikama Boga koje se pojavljuju u različitim povijesnim razdobljima ili između osoba s velikim obrazovnim razlikama.

Slike Boga u teologiji

Teolog Božo Lujić (1946-2021) u Bogoslovnoj smotri ističe da vjera svakog čovjeka ovisi o paradigmi Boga. Tako, paradigma Boga spasitelja sadrži tri dimenzije: Boga koji izvodi narod iz egipatskog ropstva, Boga koji vodi kroz pustinju i Boga koji uvodi u Obećanu zemlju. Čovjek vjere se nalazi naspram takvoga Boga, i njegova vjera dobiva obilježja relacijske i osobne stvarnosti iz odnosa prema Bogu, kaže Lujić.

U istom časopisu Denis Barić analizira slike Boga u vjeronaučnim udžbenicima i pokazuje da su one različite ovisno o uzrastima, prenosi Hina.

U vjeronaučnim udžbenicima za prva četiri razreda osnovne škole, gdje Bog zauzima vrlo važno mjesto, njegove slike se mogu svesti na „Boga Stvoritelja“, „Boga – dobrog Oca“, „Boga Spasitelja“ te „Boga – milosrdnoga Oca“.

U višim razredima osnovne škole, govor o Bogu najviše se veže se slike „biblijskog Boga“, „živog/osobnog Boga“ i „Boga slobode“, dok u nastavnom planu i programu katoličkog vjeronauka za četverogodišnje srednje škole izlaze na vidjelo dvije glavne slike Boga. To su „iskustveni Bog“ i „Bog nade“.

Imajući pred sobom činjenicu da je Bog neizmjerno veći od svih naših slika i pojmova koje stvaramo o njemu, kaže Barić, vjeroučenici su pozvani da posredstvom vjeronaučnih udžbenika izgrađuju „ispravne slike Boga“.

Neke filozofske slike Boga

Teolog Danijel Tolvajčić analizira pojam Boga kod Karla Jaspersa i zaključuje da je mišljenje toga njemačkog filozofa sljedeće: Mi o Bogu ništa ne možemo znati. Jer, kada bi bilo moguće znanje o Bogu, on bi bio predmet. Mi imamo svijest o Bogu koja je posljedica naše egzistencije, a ne kao posljedicu nekakvih vjerskih sadržaja.

Jaspersov Bog nije iskaziv, ne postoji nekakva povijesna stvarnost koja bi o Bogu govorila. Tako da Bog ostaje još samo kao produkt naše slobode i demitologizacija religijskih dogmi koje ga skrivaju, zaključuje Tolvajčić.

Neki suvremeni filozofski pristupi, poput pristupa francuskog filozofa Regisa Debraya, koga u časopisu In media res predstavlja Livia Pavletić, sliku Boga dovode u vezu s tehničkim mogućnostima i komunikacijom svojstvenom medijima.

Bog je od „nepokretnog pokretača“ ili „mišljenja mišljenja“ dospio u područja marketinških i medijskih ratova. Vjernici su postali navijači, a religijski posrednici oblikovali su se u interesno oblikovane hijerarhije. Činjenica da među njima ima istinskih vjernika ne umanjuje opću sliku koja danas Boga vidi kao sredstvo sukoba, a ne onoga koji će ljude izmiriti, kaže ona.

Debray smatra da se Bog pojavio tek u osmom stoljeću prije nove ere i to zbog pojave pisma kojim se Bog objavio čovjeku i kanala komuniciranja koje Debray pronalazi u starim karavanskim stazama

Bog kojemu se u pravilu do tada dolazilo postao je prenosivim Bogom, a svetost mjesta biva zamijenjena svetošću prenosivog predmeta. Umnoživost svete knjige umnožilo je broj mjesta na kojima ili u kojima obitava Bog, zaključuje ona.

Bog u jeziku i književnosti

Analize viđenja Boga u jeziku i književnosti pokazuju također velike razlike u njegovu poimanju.

Tim stručnjaka za jezik - Teodora Fonović Cvijanović, Blaženka Martinović i Vanessa Vitković Marčeta - analizirala je u časopisu Rasprave natuknice bog u suvremenim hrvatskim rječnicima i našla da se, s jezičnog stajališta, u njima nalazi „cijela paleta otvorenih pitanja“.

Leksikolozi ih sumiraju na pravopisne dileme poput pisanja velikog i malog slova, npr. „kako bog/Bog zapovijeda“; gramatičke dileme, npr. bog kao imenica i kao uzvik; leksičke, npr. „žali Bože“ ili „žalibože“; te intonacijske norme: „bogtepítaj“ ili „bogtepitaj“.

Znatno osebujnije doživljaje Boga analitičari nalaze u književnim djelima. Književni teoretičar Boris Beck tragao je za slikom Boga u pjesmama jednog od najistaknutijih svjetskih kantautora Nicka Cavea, i nalazi da on Boga prije svega promatra kao prostor imaginacije.

Izlažući zapažanja u etnološkom časopisu Narodna umjetnost, Beck napominje da Cave preuzima biblijskog Boga, ali da to ne čini unutar židovske i kršćanske ortodoksije, već ga promatra kao „produkt stvaralačke mašte i let te mašte.”

Budući da se rad mašte i sna otima nadzoru svakog superega, Bog se kod Cavea udaljava od pojma svedobrote i dospijeva s onu stranu morala: “Krist je mašta, ponekad užasna, iracionalna, zapaljiva i prekrasna – ukratko, bogolika.”

“Pisanje mi je omogućilo izravan pristup mojoj imaginaciji, inspiraciji i, konačno, Bogu. Shvatio sam da sam korištenjem jezika ispisao Božje postojanje“, kaže Cave.

Caveova teologija iskazuje se njegovom poetikom: ne samo da Bog nije osoba nego nema ni koncepta grijeha, a Božji neprijatelji su jednostavno “neprijatelji mašte.”, zaključuje Beck.

Inače, Hrvatska enciklopedije određuje Boga kao „sveto, najviše biće, stvoritelja svijeta“. On je „apsolutno i potpuno biće, uzrok i smisao svega što postoji“.