Tekst članka se nastavlja ispod banera
Koliko puta se naša kršćanska vjera htjela prikazati kao neko mračnjaštvo i utočište slabića i kukavica. Dva važna događaja ruše takve stereotipe o vjernicima kršćanima.
Veliki petak je nezaobilazna točka vjerničkoga života do Uskrsa. Upravo nam taj dan boli kazuje da je to boj samo za hrabre i odvažne.
Sam blagdan Uskrsa tematski je ispunjen porukama: svjetla, mira, bjeline misnoga ruha i cvijeća, radosnih hvalospjeva, što ukazuje da naša vjera nije tama nego svjetlo. Jednom riječju to je optimizam, koji se poput duge izvija naspram crnih vijesti ovoga svijeta. Svijet bezbožnika je svijet pesimizma i očaja.
Toliko puta sam imao prigodu slušati ili pročitati oproštajne govore na nekim sahranama, a strašno je slušati riječi poput ovih: "Bol i praznina koja ne će nikada biti popunjena...", "Boli saznanje da više nikada ne ćemo biti zajedno", "Zašto si živio dragi prijatelju? Nizašto! Otkud si došao? Niotkud! Kamo odlaziš? U ništa!"
Zar ovo nije strahota i užas jednoga življenja i ljudske egzistencijalne spoznaje. Ne vrijeđajući nikoga, ne daj Bože, samo želim konstatirati besmisao nevjere i takva života.
To je prekrasno izrekao veliki Božji tražitelj sv. Augustin: "Bezbošci - koji razlog navode protiv uskrsnuća? Što je teže, roditi se ili uskrsnuti? Da bude ono što nikad nije postojalo, ili da i dalje postoji ono što je postojalo? Je li teže ući u postojanje nego se u nj vratiti? Jedno nam je lako, jer smo to navikli, a drugo nam je nemoguće, jer nismo na to navikli."
Uskrsnuće, dragi prijatelji, ne dokida smrt, nego joj oduzima užas i besmisao. Već odavno možemo primijetiti kako je ljudska pamet precijenjena i kako se čovječja sigurnost topi poput onih santi leda na Sjevernom polu. Već od prosvjetiteljstva iz Europe se širi zadah lažne ljudske moći i pameti i to veoma prkosno, vežući sva ljudska očekivanja i ostvarenja samo za iskustveno i ovozemaljsko.
Evo nas danas sklupčanih u vremenima u kojima čovjek strahuje od svojih izuma, dostignuća i programa. Bog nas upozorava već na početku Biblije da smo od praha - prolazni, ali i da imamo besmrtnu dušu.
Oteti čovjeku takvo saznanje znači učiniti ga duhovnim bogaljem, koji će to postati i u fizičkom smislu. Naše saznanje da je život krhak znači posjedovati početnu istinu o sebi, a kada znam istinu, već sam na pola puta, kada dođu dani iskušenja, čovjek nije zaskočen. Lakše reagira budan, nego kad je snen, neprijatelji te ne zaskoče.
Ovih dana nazvao sam svoju rodicu sestru Andrijanu, bjelopoljsku časnicu koja je u misijama u Africi - Kongu. Znajući kakvi su dolje higijenski (ne)uvjeti, pitah je za zdravlje, te kako se oni u tim svojim jadnim okolnostima nehigijene bore s koronavirusom. Ona mi veselo i optimistično, kakva doista i jest, odgovara: "Rođak, hvala Bogu, što taj virus ne napada dušu."
Velika je to životna istina u kojoj se trebamo svi odgajati. Tjelesni život je podložan bolešćurinama i prolaznosti. Mi nismo samo tijelo, nego besmrtna duša. Točka!
U ovim vremenima korona kušnje, u kojima se nalazi naša crkvena i društvena zajednica, mnogo je toga isplivalo na površinu. Ja bih spomenuo samo ono što je pozitivno.
Toliko je onih koji su u stanju otvorenosti za druge, u prvom redu naše medicinsko osoblje, koje odolijeva, unatoč svemu, svim iskušenjima, kapa dolje! Vrijedan pothvat jest i angažman našega Biskupijskog caritasa iz Mostara, s novopokrenutim projektom Skrbi za stare i nemoćne kroz aktivnost "Jelo na kotačima".
Ovih dana imamo priliku čitati mnoge vrijedne tekstove: "Poruka kršćanima o virusu religiozne psihopatologije i infantilne pobožnosti u ovom vremenu krize" (đakon Livio Tomislav Marijan); "Za više nade" (D. Bojić); "Ništa novo pod suncem" Silvio Brachetta... Bogu hvala na svim tim zdravim nadahnućima.
Između svih pisanih tekstova koje čitamo ovih dana, ipak bih izdvojio one nenadmašive tekstove koji nam donose radosnu vijest, a to je radosna vijest zapisana u našim evanđeljima: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24,5).
Sve ovo što imamo i sve ono za čim čeznemo u jednome trenutku postaje beznačajno u trenutku bolesti i smrti. Čije će sve ovo, za što se grozničavo borimo, biti nakon nas?
Zato sve oko nas poprima svoj prekrasni i jedini smisao u uskrsnom obećanju.
Bez te vjere ostajemo mali očajni brodolomnici koji uzalud hvatamo male komadiće već potonula broda.
Kroz tolika stoljeća grobari povijesti nastojahu istinu Isusova uskrsnuća zatvoriti ponovo u grob.
Unatoč tomu što nabacuju lopate: hereza, skepticizma, ateizma i liberalizma, Isusova istina uskrsnog jutra uvijek iznova zabljesne!
Sretan nam i blagoslovljen Uskrs!
Don Josip Galić, župnik bjelopoljski
