Uoči posjete: Što Papa kaže o korupciji?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zlo našeg vremena. Tom jednostavnom rečenicom u naslovu svoje knjige opisao je papa Franjo korupciju. I nije trebao ni slova više podijeliti s nama, a da, i sami ulovljeni u njezinu mrežu, ne shvatimo o kakvom se problemu i bolesnom tkivu društva radi.

Kada je 1991. godine Argentinu potreslo ubojstvo jedne djevojke u sjeverozapadnoj pokrajini Catamarco, koje su vlasti pokušale prikriti budući da su ubojice bili sinovi lokalnih moćnika, papa Franjo, tada kao ''običan'' redovnik, objavio je članak o korupciji. Danas je njegovo razmišljanje objavljeno u knjizi i na našem jeziku te je, u vremenima u kakvim živimo, prigodno slovo za razmišljanje.

Slabost kao izgovor

Godinama kasnije, kao kardinal, Papa naglašava u predgovoru za koričenje njegova članka, ono što se kroz njegovo cijelo razmišljanje provlači. Korupcija nije grijeh. Korupcija je nešto teže od grijeha. Navodi kako se u razmatranju korupcije i suočavanju s njom treba ukloniti ''izgovor da ljudska slabost, sjedinjena sa suučesništvom, stvara pogodan humus za korupciju''.

''Grešnik da, korumpiran ne'', ponavlja u uvodu Papa više puta i naglašava kako bismo s tim trebali biti načistu i to sami sebi naglasiti ''kako ne bismo stanje korupcije prihvatili kao još jedan grijeh''. Upozorava Papa i na čistoću priznanja da smo grješni, ali i na okovano korumpirano srce koje je ''zaštićeno zadovoljstvom svoje samodostatnosti da ne dopušta nikakvo preispitivanje''. Ta samodostatnost, navodi Papa, nikada nije apstraktna i započinje nesvjesno da bi kasnije bila prihvaćena kao nešto najprirodnije.

U članku Papa navodi kako korupcija čovjeka vodi do besramnosti te ''dovodi do gubitka stida koji čuva istinu...'' Navodi Papa i primjer kako od toga stida korupcija prelazi do stidljive besramnosti oslikavajući je primjerom dobrostojeće gospođe, kojoj ukradu novčanik. Krađa je grijeh, pa su zakon i kazna stigli kradljivca. Ona potom sa svojim prijateljicama osuđuje kradljivca, ali ne osuđuje svojeg supruga koji u svojem poslovanju vara državu, a time se hvali smatrajući to normalnim, pa čak i izvrsnim poslovnim sposobnostima.

Korumpiran čovjek nema nade

Iako je naizgled riječ o mlakom i svakodnevnom primjeru, Papa upozorava kako upravo to dovodi do trijumfalizma te da takva ponašanja daju osjećaj pobjednika, napretka i čovjekove potvrde. Ponovno naglašavajući razliku između grijeha i korupcije, Papa navodi kako, dok se grješnik nada oprostu, korumpiran čovjek nema nade jer, upravo zbog osjećaja pobjede i izgradnje, ne osjeća da je u grijehu.
Piše Papa kako se grijeh oprašta, a da se korupcija se ne može oprostiti jer se korumpiran čovjek ''pred Bogom koji se ne umara opraštati uzdiže kao samo dostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta''.

''Korumpirane osobe su izgubile svoju bit'', a ''korupcija postoji kada život umire'', naveo je Papa u uvodu napisanom 14 godina nakon teksta. U tekstu pak kaže kako korumpiran čovjek neprestano ima potrebu za samoopravdanjem iako niti ne primjećuje da to čini. Također, navodi Papa, korumpiran čovjek ''uvijek ima potrebu uspoređivati se s drugima koji djeluju dosljedno u vlastitomu životu kako bi prikrio svoju nedosljednost, kako bi opravdao vlastito ponašanje''.

Smatra kako se korumpiran čovjek, kada se uspoređuje, proglašava sucem drugima, a kako bi se postavio kao sudac, nastoji se prikazati umjerenim. Kad mu, pak, zaprijeti raskrinkavanje njegove korumpiranosti, pravda se višim ciljevima.

Novačenje u stanje grijeha

A u svojim ciljevima, navodi Papa, korumpirani čovjek, koji ne dopušta rast u slobodi, ''ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo već suučesništvo''. Tu Papa navodi primjer na kojeg smo svi navikli. Tako navodi ljude u vlasti koji će uvijek uključivati druge u svoju korupciju i činiti ih svojim suučesnicima. ''Ne radi se o sazivanju na počinjenje grijeha'' piše Papa, ''već na novačenje u stanje grijeha, u stanje korupcije''.

I upozorava Papa da korupcija ''nije čin, nego stanje, osobno i društveno stanje u kojem se čovjek navikne živjeti''. Kaže Papa kako smo skloni naviknuti se na korupciju kao ljudi koji se naviknu na vonj iz usta, pa više ne obraćanju pažnju na njega.

''Duša se privikava na vonj korupcije. Događa se isto kao sa zatvorenim prostorom: samo onaj tko dolazi izvana primjećuje ustajali zrak'', piše Papa.

Najgora je korupcija najboljih

Svjestan je Papa, a to i piše, kako je pravljenje razlike između korupcije i grijeha opasno, ali navodi kako je razlika istinita.

''Čovjek može ponavljati grijeh, ali još uvijek ne biti korumpiran; no, istodobno, ponavljanje grijeha može voditi prema korupciji'', navodi Papa priznajući kako se korupciji ne mogu oteti ni redovnici.

''Najgora je korupcija najboljih'', navodi Papa i upozorava na lažna blaga kojima se koruptivni hrane. Urezujući još dublju granicu između uvjerenja da je korupcija teža od grijeha, Papa navodi kako grješnik pokajanjem priznaje ''lažnost blaga'' dok korumpiran čovjek skriva svoje pravo blago, ali na način da ga podastire u društvu nastojeći ga učiniti društveno prihvatljivim.

* tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta u listopadu 2013.