Anto Šakić - prva osoba s invaliditetom koja je osvojila najviši vrh Europe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Anto Šakić je prva osoba s invaliditetom koja je osvojila najviši vrh Europe. Ikada.

Inače, Šakić je rođeni Zeničanin koji je kao dječak u nesreći, na putu do škole, izgubio desnu nogu, no to ga nije spriječilo da se bavi sportom i da osvoji brojne vrhove svijeta.

Anto je, kako piše Dnevnik.ba, iznimno popularan u Zenici. Svima je poznat po nadimku Štaka, kojeg je dobio po nogometašu Čelika jer je igrao istu poziviju kao i Miro Štaka.

''Sport je moja religija''

Imao je deset godina kada mu je na Kanalu vlak odsjekao desnu nogu, a odmah je kroz oporavak pokazao neobičnu upornost. Uskoro je sa štakama igrao nogomet s ostalom djecom.

''Sobu sam dijelio s dječakom kojeg smo zvali Medo. On je izgubio obje noge. Obojica smo bili nemirna duha. Penjali bismo se uz oluke do vrha bolnice od tri kata. Nikad nisam imao mira'', priča Štaka, govoreći kako se aktivno bavio nogometom, kuglanjem i stolnim tenisom.

Od početka je pokazivao veliku upornost i želju za životom, bavio se raznim sportovima no pravu ljubav pronašao je u planinarenju. Sport je kako kaže njegova religija, a nakon niza svladanih izazova odlučio je učlaniti se u planinarsko društvo 'Željezara' iz Zenice 1977. godine.

''Kad sam postao članom planinarskog društva bio sam fizički u najboljoj formi ikada. Sudjelovao sam na Titovom maratonu i trčao sto kilometara na štakama. Rame uz rame s najboljim atletičarima tog vremena. Tek 300 nas je stiglo do cilja'', prisjeća se.

S planinarskim društvom je obišao sve vrhove bivše države, a i sudjelovao u bezbroj transverzala. Ipak, najponosniji je na svoj uspon na Mt. Blanc, 1984. godine.

''Uspon na Mt. Blanc mi nisu mi dozvoljavali'', kaže Šakić govoreći da su odbili osigurati ga te su ga smatrali nepodobnim.

''Rekao sam, ne morate me osigurati. Ne trebate mi vi. Ja vidim Mt. Blanc, popeti ću se sam. Prihvatili su me jer su mislili da ću odustati. Tad sam shvatio da se netko s vrha neće vratiti živ, ali nisam mislio da ću to biti ja'', dodaje.

Na putu prema vrhu ekspedicija je zapala u oluju. Glečer se polomio. Ogromni komadi leda su padali po stazi širokoj svega 30-ak cm. Milimetri su ih dijelili od provalije smrti. Nekoliko članova ekspedicije je palo u provaliju, kaže Šakić dodajući d aje priroda bila nemilosrdna, no na sreću svi su preživjeli.

Smatrali su me nesposobnim

''Iako su me gdje god sam došao smatrali nesposobnim, sve vrhove sam osvojio. Slovenci su bili najokrutniji u svojim neslanim šalama. Uvijek bi spremali helikopter čim me ugledaju. Nikad im nije zatrebao'', nastavlja Anto, govoreći kako je planinarstvo njegova ljubav..

No, uspon na Mt. Blanc nije bio najopasnije Antino iskustvo s planinom.

''U pohodu na Crni vrh u Makedoniji ušli smo u oluju. Od siline gromova kroz stijenu je prolazila struja. Vođa puta naredio je povlačenje. Šest sati smo trčali do prvog skloništa. Do planinarskog doma. Tu je većina odustala, a desetak nas se sutra vratilo na Crni vrh''.

O planinarskom načinu života nema mnogo za reći. ''Dođeš kući s planine i nakon 15 dana opet odeš. Zahvalan sam ženi što je prihvatila biti kući bez mene'', dodaje.

Anto danas živi mirnim životom. Voli pjevati i družiti se. Iako i danas odlazi na planinarske pohode – oni su znatno rijeđi no prije. ''Svake godine idemo u Srbiju i u Makedoniju. Sada se naši susreti svode na druženje. Postali smo obitelj'', zaključuje.