Aquileia - najveći rimski grad pod zemljom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Capua, mjestašce pored Napulja, bilo je u 4. stoljeću nove ere treće po broju stanovnika na području današnje Italije, a više su ih imali samo Rim i Milan. Četvrta na tom popisu bila je Aquileia (Akvileja), naselje koje danas broji svega oko 3.500 stanovnika - kao osrednje selo u Semberiji ili Posavini.

U Aquileiu me dovela ljubav prema arheologiji, a boljeg mjesta za to nema - Aquileia se, naime, smatra najvećim rimskim gradom „ispod zemlje“ i najveće je arheološko nalazište na sjeveru Italije. Ovo „ispod zemlje“ komotno se može staviti i bez navodnika, jer se ostaci rimskog naselja kriju kilometrima okolo ispod livada, oranica i šumaraka. Na više mjesta vide se arheološke sonde, takva slika je prisutna desetljećima unazad, tako će biti i ubuduće, ali struka svejedno smatra da će trebati čitava stoljeća kako bi se otkopalo sve što se nalazi ispod površine zemlje.

Grad je osnovan 181. godine prije nove ere, najprije kao vojni logor, iz kojeg se razvila manja kolonija, a onda i grad, i to poprilično brzo, čim se 90 godina kasnije spominje kao rimski municipij. Za brz uspon ključna je bila pozicija mjesta, jer je onaj ko je držao ovo područje lako mogao zatvoriti uski prostor između Jadranskog mora i Alpa. Teško je, barem meni, laiku, prosuditi koliko je kasnije izrastanje grada u crkveno središte onog doba bio uzrok, a koliko posljedica u povijesnom kolopletu uspona i padova. Ipak, to je drugi dio velike povijesti, mada je ta povijest započela upravo u 4. stoljeću, točnije 381. godine, kad je u Aquilei, pod predsjedanjem milanskog biskupa Ambrozija, kasnije proglašenog svecem, održan poznati crkveni koncil na kojem je osuđeno arijanstvo. Po tom nauku, koji je već bio proglašen herezom i „prekrižen“ na Prvom Nicejskom saboru (325. godine), Isusova božanska narav je podređena Bogu pa Isus ne postoji kao druga božanska osoba.

Onaj prvi dio povijesti, rimski, za najmanje potrošenog vremena se može vidjeti u muzejima. Museo paleocristiano, odnosno Muzej ranog kršćanstva, smješten u dijelu gradića s nazivom Monasteri, u nekadašnjem benediktinskom samostanu, danas je, nažalost, zatvoren. Sreća pa uza se imam papirnatih maramica i mogu se isplakati do mile volje – ko ne vjeruje, vidjet će u galeriji fotografija. Utjeha stiže u liku postarijeg Akvilejca ili Akvilejanina, ne znam kako je ispravno, koji čisti crkveno dvorište i s osmijehom pristaje otključati crkvicu smještenu preko puta muzeja. Ima u svakom mjestu u okolini većih crkvi, ali je ova posebna upravo zbog mjesta na kojem se nalazi. Oltarni prostor izveden joj je u formi polukupole u čijem donjem dijelu stoji deset sjedobradih svetaca, a iznad njih Gospa s djetetom Isusom. Krov drveni, što bi u Bosni rekli „šišeta“, a po zidovima nekoliko slika-mozaika, sve s vidljivim bizantskim utjecajem.

Snimam i zgrade u Monasteriju, stoljeća im se vide na pročeljima, u lučnim ulazima, ukrašenim nadvratnicima i natprozornicima, a na nekoliko mjesta u naselju, uglavnom uz kutove građevina, pored lokalnog puta, i sad stoje rimski miljokazi. S prozora u zgradi prekoputa crkve neznana djevojka mi, sjedeći „po turski“, u objektiv šalje smiješak, a iz niše na zidu susjedne kuće pozdravlja me Gospa. Objema odzdravljam pa razgledam zidine u rupi usred naselja. Da sam znao koliko ću ih tijekom dana vidjeti, ove ne bih ni primijetio.

Osmijeh s prozora

Toliko je toga, ispostavit će se, da se nisam trebao rasplakati ispred ulaza u ranokršćanski muzej, a shvatio sam to vrlo brzo, našavši se u središtu Aquileie. Prva odluka bila je da uopće ne idem ni u onaj glavni, Državni arheološki muzej, smješten u vili Cassis-Faraone; jest da je u njemu smješteno više od 20.000 artefakta, natpisa, skulptura, novčića, staklenih posuda, itd.) i da je jedan od najboljih u Europi, ali se sve to može vidjeti i na otvorenom.

Po središtu gradića pješačim, naprosto je grjehota drugačije. Gotovo svaka zgrada je mali arhitektonski biser, a u mnogim iz novije fasade vire namjerno ostavljeni „komadi“ kamenih zidova u koje su ugrađeni romanički vijenci, komadi stupova i baza, okamenjena ljudska lica, a ponegdje i ulomci ispisani rimskom kapitalom. Na istočnoj strani grada široka rimska cesta, ali se do nje ne može, od današnje ceste je odvojena visokom žičnom preprekom.

Kratko zastajem pred vilom u kojoj je živio don Giovanni Battista Meizlik (1870.-1946.), svećenik iznimno zaslužan za razvoj bazilike, najveće akvilejske znamenitosti, poznat i po tome što je tijekom Drugog svjetskog rata spasio mnoge živote: kad je njemački zapovjednik 1945. godine, pri povlačenju, htio dignuti u zrak ogromno skladište eksploziva u obližnjem Monfalconeu, Meizlik je stao pred njega kao neka vrsta živog štita i spasio grad od potpunog uništenja. Spašavao je i zarobljenike, zatvorenike i mnoge druge, stoji na tabli ispred palače, a Aquilei je na raznim poljima priskrbio mnogo dobrog. Danas je u palači smješten muzej u kojem se čuva uspomena na njega i njegova djela.

Ne mogu tek tako proći ni pored prodavaonice bižuterije u ulici patrijarha Poponea, ne zato što volim šljašteću sitnjuriju već zato što su na ploči iznad ulaza urezani stihovi Enrica Frucha (1873.-1932.). Napisani su furlanskim dijalektom, a posvećeni Aquileji i Furlaniji, odnosno Julijskoj krajini, kako obično nazivamo pokrajinu Friuli: ratar orući na trenutak zaustavlja konja, barkarol zastaje da čuje zvuk zvona i glas koji „dolazi s neba“, majke vojnika stoje pod borovim stablima groblja…

Usred grada, uz glavnu ulicu, mauzolej, otkopan u komadima nedaleko od mjesta, uz cestu koja je vodila ka Trstu. Mauzolej čini izuzetak, jer je rekonstruiran i dograđen (1956. godine) od novih građevinskih materijala, ali i takav, kažu stručnjaci, predstavlja odličan primjer grobnog spomenika iz Augustovog doba. Na postament je postavljena velika mramorna kocka, baza ukrašena reljefima, a na njoj prstenasti hram s kipom pokojnika. Sve čuvaju dva namrgođena lava postavljena na postolja pored postamenta pa se ti, junače, približi ako smiješ ??

Rimski mauzolej

Ne znam da li prije u baziliku ili na suprotnu stranu, gdje se na stotinama četvornih metara, nasred livade, prostiru pravilni ostaci zgrada. Ipak ću ovo drugo, „mami“ me uže - preko njega je zabranjeno. Naravno da za zabranu ne marim, pogotovo što je neki sjedobradi fotograf već unutra, mada se, kad me vidi, povlači na pričuvne položaje. To ja tek tako, čisto da prekršim zabranu, jer se ionako sve može vidjeti sa šetnica i mostića postavljenih unutar lokaliteta, a vide se brojni mozaici s kojih se smiješe ljudi i paunovi, bunari, ostaci termi, baze sa ostacima stupova; zidinama nema kraja, nastavljaju se kroz šumarke i zamiču toliko daleko kao da kažu: Hej, ne vrijedi ti obilaziti sve, nisi na godišnjem odmoru! Na susjednoj livadi je jedna građevina ukraj zidina obnovljena i njoj su mozaici najbolji. Kad se kod nas desi da se otkrije jedan ovakav mozaik, a bilo ih je, u Stocu, Putovićima kod Zenice, Skelanima kod Srebrenice, Višićima kod Čapljine, na Ilidži i drugdje, sveukupno oko 50 na tlu cijele BiH, to je prava znanstvena senzacija. Ovdje ih samo na jednoj livadi ima na stotine.

Kad se vidi koliko je proporcije i reda u svemu, čovjek bi pomislio da su Rimljani ovdje živjeli u miru i bezbrižno zidali što god im se prohtije, ali nije bilo baš tako. Mjesto je, zbog strateške važnosti, stoljećima bilo na udaru osvajača koji su imali ambicije zaposjesti područja oko Dunava ili ona s druge strane Alpa. Tako su akvilejski kraj 452. godine, nakon tromjesečne opsade, zauzeli ratnici Atile, Biča Božjeg, najčuvenijeg među barbarskim vođama u vrijeme seobe naroda, a 568. godine su donekle obnovljeni grad porobili i srušili Langobardi, čiji je krvavi pohod na talijansko tlo označio definitivni kraj već podobro uzdrmanih institucija Zapadnog rimskog carstva. Langobardi su vladali do 774. godine, kada Aquileiu zauzimaju trupe Karla Velikog, a franačka vlast će potrajati nešto duže i u dobroj mjeri obnoviti grad. Mnogo kasnije će doći Mlečani, pa Habsburgovci, koji će vladati sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je čitava oblast pripojena Italiji. Svjesno preskočih međurimske sukobe, one u najslavnije doba, a bilo je i toga, pa se zna da je 340. godine car Konstantin II. ubijen upravo ovdje, ispred gradskih zidina, u pokušaju da Aquileiu preotme od svog brata Konstansa.

Još prije toga Aquileia postaje vrlo bitno kršćansko središte koje će kasnije imati ogromni utjecaj ne samo na okolni već i na široki prostor izvan granica današnje Italije. Utjecaj akvilejskog biskupa stalno raste, iz čega će nastati Akvilejska patrijaršija, koja će imati ne samo crkvenu, već i političku te upravnu vlast pa će praktički čitava Furlanija u 11. stoljeću biti posjed akvilejskog patrijarha, mada je neko vrijeme sjedište bilo u Udinama te u Forum Iulii, današnjem gradiću Cividale del Friuli. Odavde su, uz ostale, pokršteni i Slovenci te jedan dio Hrvata, odnosno cijela Istra i sjever Hrvatske, a u popisu župa Akvilejske patrijaršije iz 1296. godine poimenično se navodi župa Žumberak. Nije, dakako, stalo na Istri i sjeveru, jer su misionari iz Aquileie stizali i na ostale prostore, a akvilejski patrijarsi su, primjerice, dugo vremena imali i pravo izbora ninskih biskupa i splitskih nadbiskupa. Patrijaršija je dokinuta 1751. godine, a područje je prešlo pod nadležnost udinskih i goričkih biskupa. Propasti patrijaršije najviše su doprinijele iscrpljujuće borbe protiv Mlečana te česte pobune okolnog plemstva protiv patrijaršijskog uplitanja u svjetovne poslove, ali i – ovo me baš iznenadi! – epidemije malarije, koje su na močvarnom području svako malo morile stanovništvo, a kad je ljudska baza ugrožena, sve dolazi pod znak pitanja.

Pred bazilikom Santa Maria Assunta

Danas je najvidljiviji rezultat nekadašnje slave veličanstvena patrijarhalna bazilika Santa Maria Assunta. Gradio ju je spomenuti patrijarh Popon 1031. godine, a proširio i dogradio u gotičkom stilu patrijarh Marquad 1379. godine.

Reći za baziliku da je grandiozna građevina još uvijek je nejaka riječ. Fotografiranje unutrašnjosti crkve je zabranjeno pa se moram praviti nevješt kako bih ulovio barem jednu fotografiju prije nego mi ljubazna djevojka koja tu radi priđe i skrene mi pozornost. Gledati se zato može koliko ko želi, a vidjeti kao malo gdje. Čitav pod je izrađen od mozaika, a zidove i drveni krov, postavljen 1526. godine, drže, dijeleći crkvene lađe, prekrasno oblikovani stupovi. Mozaici su stariji od crkve: „vršnjaci“ su ostalih mozaika, budući da su na istom mjestu i prije stajale crkve.

Po zidovima freske, ali je u tom segmentu posebna Kripta freski iz 11. stoljeća, smještena ispod crkvenog prezbiterija, u koju se jednim od hodnika može ući iz crkve. U kripti su oslikani i stropovi, a većina scena prikazuje korijene i razvoj kršćanstva u Aquileji. Mene, osim freski, impresionira nekoliko niša iza kojih su pozlaćene kutije, a u njima kosti i ukrasi izvađeni iz grobova prilikom uređenja pojedinih dijelova bazilike. Na jednom od zidova raspeti Isus amputiranih ruku i tužnog izraza lica, gotovo u nekakvom polusnu. Na drugom Isusov portret iz 12. stoljeća koji je, stoji ispod slike, iz nekog razloga 1846. uklonjen iz kupole kripte, a ponovno izložen na Uskrs 1972. godine. Isus sa slike nije ni nalik predodžbama na koje smo navikli.

Drugim hodnikom se stiže da prostorija koje leže ispod glavnog dijela bazilike, a izgleda mi i dalje od toga. Tu su mozaici vrijedni kao i oni u crkvi, a ako bi neko pomislio da sadrže samo vjerske motive, bio bi u zabludi. Možda, ustvari, i jesu, ali ja nisam toliki znalac da bih ih našao u, recimo, mozaiku na kojem veliki ovan znatiželjno gleda kako pijetao kljucka, nisam baš siguran, žabu ili kornjaču. Na drugom usred cvjetnih motiva zalegla srna, a zbog nečega izvila vrat i gleda iza sebe, a na nekim, pak, ptice u zelen granama, pa lovci i lovine. Ima čak i goluždravih likova, a zanimljivo je i to što se u jednom dijelu podzemnih prostorija nalazila gradska žitnica.

Naravno da se puno toga ima vidjeti i svana. Preko puta bazilike je tzv. Paganska crkva i ostaci krstionice iz 5. stoljeća, a međusobno su povezane romaničko-gotičkom fasadom. Lijevo od ulaza nešto nalik sarkofagu, samo podignuto dva metra od zemlje: između dva grba sveta Obitelj. Sličnih stvari ima na sve strane oko crkve, kao i baza te stupova, valjda od nekadašnjih okolnih građevina, u kompletu ili posebno. Uz jedan stup, star gotovo 2.000 godina, naslonjena ratkapa otprilike istog kružnog promjera. Spala s nekog carskog ili patrijaršijskog „mercedesa“ ?? U zidove su na pojedinim dijelovima između kamenja ugrađeni ulomci bog zna kakvih rimskih i kasnijih građevina, a na jednom dijelu, iz vanjskog zida desnog broda crkve, proviruje i nekoliko komada ukrašenih pleternim ornamentima. Ako saznaju Hrvati - oni pravi, ne ovakvi kao ja, od ovakvih na tom planu nema ništa - bit će rata oko toga čija je Aquileia ?? Pozadi crkve, ispod tornja, na jednom stupu dobro znana vučica koja hrani Romula i Rema.

Vučica, Romul i Rem

Nije lako svariti ovoliko ljepote, mora se napraviti barem mala stanka, najprije na travi iza crkve, a potom se može i kavenisati. Gotovo da bih mogao pogoditi naziv caffea najbližeg bazilici, ustvari je to „pasticeria gelateria cioccolateria“: ako nije „Basilica“, a nije, ne može se zvati drugačije nego „Mosaico“; čak i slova na firmi izrađena su u formi mozaika. Među gostima, odreda turistima, čiji dnevni broj nerijetko premaši broj stanovnika u gradu, i nekoliko fratara.

Dok sam obilazio gradić, u jednoj prodavaonici ugledah “rimskog ratnika”: podeblji mladić raščupane brade, a od odjeće na njemu samo nešto nalik na vreću, opasanu prostim užetom svezanim u čvor. Ne stižem ga fotografirati, nema smisla, ipak smo u prodavaonici, i žao mi je. Koji sat kasnije ponovno nailazim na njega: dočekuje posjetitelje na ulazu u nekadašnji gradski forum. Otkopani dio foruma širok je 56, a dug 120 metara. U stražnjem dijelu stoji 14 vitkih stupova, a od još nekoliko su ostale samo baze. Na okolnom prostoru nekoliko desetaka reljefa, natpisa, kamenih portreta… Na jednom lik mladića, bezbeli nekog rano poginulog antičkog ratnika, na drugom postariji bradonja olovnog pogleda, predmnijevam da je to Jupiter i da je ovo njegov hram, na trećem ovaj, na četrvtom onaj… Imena im nigdje nisu urezana, valjda se mislilo - mnogima se to tako učini i danas - da će njihova slava vječno trajati i da će se uvijek znati za njih i njihova velika djela. Na odlasku se fotografiram s nasmijanim rimskim ratnikom, i to ne uvlačeći trbuh – ratnikov je ipak malo veći pa ispada da sam ja vitko čeljade ??

Zadnja postaja u gradu je Porto fluviale, po naški Riječna luka. Aquileia je, to se baš mora spomenuti, uz riječnu, imala i morsku luku, mada je od Jadranskog mora udaljena kojih 10 kilometara. Luka je sagrađena na ušću dviju manjih rijeka, Natisone i Torre, a mrežom kanala je preko tih 10 kilometara povezana s morem; imalo se (robova, naravno, i novca), moglo se, a danas je akvilejski Porto fluviale jedan od najbolje sačuvanih primjera rimske luke. I danas se lako shvati gdje su bila pristaništa i rampe za brodove, a sve je bilo tako pomno isplanirano da je luka, iako, rekoh, nije na moru, bila jedna od najvažnijih u čitavom carstvu, a u pomorskoj trgovini na sjevernom dijelu Jadrana uvjerljivo najvažnija.

Grad je, treba i to znati, imao i vrlo razvijenu industriju: u ovdašnjim radionicama prerađivana je i bojana vuna iz unutrašnjosti, kamen za većinu značajnih građevina dovožen je iz Istre, obrađivan je čak i jantar, koji je stizao s obala Baltika, a o obradi zlata ne treba ni govoriti - gdje je vlasti, toga nikad ne fali.

Porto fluviale

Danas je Porto fluviale lapidarij na otvorenom, ali poseban upravo što je to u stvari lučni lapidarij, a artefakti su poredani sami po sebi, onako kako su prije stotinjak godina i otkopani. S lijeve strane je kamena „ograda“ od spomenika, nekadašnji zid lučkih skladišta svega i svačega, visoka nekoliko metara, a usput se sretne i natpisa i lukova i stotinu drugih čuda, čak i, drugačiji od svih drugih, sunčani sat „ukrašen“ ljudskim glavama. Jedini novi kamen je onaj što su ga postavili članovi Lions kluba, a na njemu natpis na talijanskom, engleskom i slovenskom jeziku, koji je ovdje također jedan od službenih, budući da u Furlaniji živi više od 60.000 etničkih Slovenaca. „Stvarati i njegovati duh razumijevanja među narodima svijeta“, kaže Lions kamen.

Ništa čudno - mada sam mnogo toga i preskočio, inače bi od svega ispala knjiga - što je UNESCO 1998. godine stavio Aquileiu na popis mjesta svjetske baštine. Pa kad krenete u Trst, po farmerke, odvojite malo vremena, Aquileia je samo 35 kilometara dalje. Dobro došli!