Bačka Palanka – Jedna posebna priča

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bačku Palanku sam prvi put vidio prije sedam godina, i to sa zidina iločkog starog grada. Iako se dva grada nalaze u različitim državama, može se reći da je to bilo izbliza – samo je Dunav između njih.

Koliko su povezani dvije države i dva grada najbolje se vidi u selu Neštin. Selo pripada Bačkoj Palanci, ali se, da bi se iz njega došlo do općinskog središta, mora proći - kroz drugu državu! Kad su pravljene ceste sve je to bila jedna država i niko nije pomišljao da to što put od Neština do Bačke Palanke prolazi kroz Hrvatsku ikad može postati problem.

U Neštin ponajviše idem kako bih vidio pravoslavnu crkvu svetih Vrača Kozme i Damjana, točnije onog što se u njoj nalazi. Sama crkva je jednostavna i razmjerno mala, s petostranom apsidom na jednom i vitkim zvonikom na drugoj strani. Na preostalim dvjema stranama je, u dijelu do zvonika, blago proširena pa bi, gledana iz zraka, djelovala kao neki džinovski križ.

Na kapiji me dočekuje lanac, što čini da moj optimizam da ću vidjeti crkvene znamenitosti učas ishlapi, ali se sve stubokom mijenja nekoliko minuta kasnije, kad se u vidokrugu, i to s ključem u ruci, pojavi pop Steva Kovačev. Nasmiješen je i, odmah se vidi, sav od dobrine pa mi ljubazno pokazuje sve što me zanima, zasipajući me podacima do najsitnijeg detalja.

Pažnju plijeni ikonostas, rad velikog slikara i ikonografa Teodora Dimitrijevića Kračuna iz 1759. godine, kada je crkva i podignuta. Kračun nije radio puno, barem kad su u pitanju ikonostasi, u svega sedam crkava, a, eto, jedan od njegovih uradaka je i ovaj ispred kojeg stojim s popom Stevom. Ikonostas sadrži 45 njegovih ikona, ali je tu i veći broj drugih, još starijih, među kojima i šest koje je izradio još jedan velikan, Stefan Gavrilović.

Posebna priča je čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Neštinske, koju dolaze vidjeti mnogi vjernici, ne samo pravoslavci već i drugi. Zato se pop Stevo ukazao kad me je vidio da kružim oko crkve. Osim crkvenog, ponio je i ključ za okvir ispod kojeg stoji ikona. I nije pogriješio, jer je vidjeti sliku poseban doživljaj: naslikao ju je 1724. godine, po narudžbi porodice Rašković, jerej Rafailo Miloradović iz Bačke Palanke, a stajala je u crkvici kakve su prevladavale u ono doba, maloj, od drveta i, možda, ćerpića. Tako je bilo do 1750. godine, kada je Bogorodica - proplakala! Zašto, ne zna se, ništa nije rekla, ali su tada malobrojni vjernici odlučili napraviti crkvu, ovu u kojoj upravo stojim.

Inače je Bogorodica na ikoni blago nasmiješena i zagledana nekud kud ljudski um valjda ni ne može doprijeti. Ispod ikone, na jednostavnoj dasci, mnogo zavjetnih darova – donijeli ih nevoljnici kojim je Bogorodica uslišala molitve, najčešće za ozdravljenje, na što ukazuje to što neki prikazuju noge i ruke.

Crkva je, građevinski gledano, u dosta lošem stanju: malter otpada, zidovi napukli na više mjesta. Nadajmo se da nadležni, pogotovo što crkva predstavlja i državni spomenik kulture, neće čekati da Bogorodica ponovno proplače da bi nešto poduzeli.

U Neštinu ima još zanimljivih stvari, a sve ih nalazim usput, tražeći znamenitu Sremsku kuću. Tako nedaleko od crkve stoji nekoliko metara visok križ, spomen na poginule solunske dobrovoljce i za sve koji od 1912. do 1918. godine „svoje živote ugradiše u odbranu otadžbine“, kako stoji na križu. Ostajem zatečen kad u dnu natpisa vidim da je križ podignut 2002. godine; po žutilu razlivenom kamenim postoljem pomislio bih da je broji stoljeća, a ne tek godine.

Pop Stevo Kovačev ispred čudotvorne ikone Bogorodice Neštinske

Negdje na cesti vidjeh i veeeliki, metrima dugi grafit „Grobara“, a pažnju mi privlači i neobičan spomenik iz dva dijela na rubu naselja: onaj viši i veći je obelisk nalik na čovjeka raširenih ruku, a da sam promašio shvaćam kad vidim da „čovjek“ ima tri ruke, dok je onaj manji, pri tlima, kamena ploča uz koju je prislonjeno sidro. Znam, znam da je Dunav tu, možda ni kilometar daleko, ali se uvijek iznenadim kad na sidro naiđem daleko od mora. Spomenik je podignut u sjećanje na prvu mornaričku četu na Dunavu koja je, stoji na spomeniku, djelovala od početka do kraja Drugog svjetskog rata. Na spomeniku s uzdignutim rukama su, pak, na deseci imena poginulih partizana i civilnih žrtava fašizma iz ovog kraja. Manji partizanski spomenik stoji i u samom mjestu, a podignut je „meštanima Neština palim za slobodu 1941.-1945.“. Iza njega je dječja igraonica, a po njoj poprilično smeća. Korpa za smeće, provjerih, gotovo prazna.

Neštin ima i katoličku crkvu, smještenu na lijepom zaravnatom brdašcu blizu središta mjesta. Posvećena je svetoj Ani, Gospinoj majci, zaštitnici majki i baka, roditelja bez djece, trudnica, kućanica, švelji, čipkarica, jahačica, jahača, tesara, tokara, rudara, konjušara, zlatara, rezbara... Ona zna zašto, ali svoju neštinsku crkvu nije zaštitila: prije dvadeset i koju godinu je, iako ovdje nije bilo rata, zapaljena. Djeluje da je nedavno obnavljana i pristojno izgleda. Oko nje nigdje nikog, zaključana. Ispred nje kamena ploča koja me intrigira i nakon što odatle odem: nalik je pločastom stećku, a na jednom kraju izrezbarena – meni pomalo nevjerojatno - šestokraka židovska zvijezda! Ploča se, saznat ću kasnije, prije paljevine crkve nalazila unutra. Otkud židovska zvijezda u katoličkoj crkvi, to ne znam, a ako ko sazna, neka mi ja vi, i ja bih to volio znati.

Nalazim i Sremsku kuću, mada je, ako bih se pouzdao u putokaze, nikad ne bih našao. Nema ih. Kuće ovog tipa prevladavale su ovim krajem do prije nešto više od stotinu godina: temelj kameni, krov „na dvije vode“, od trske, a zidovi od greda, zemlje i isprepletenog pruća, zbog čega ih zovu „pletare“. Kod nas u Bosni se to, koliko znam, zove dizma; dobro, možda tehnika gradnje nije baš u dlaku ista, ali tu je negdje. Najljepši detalj je trijem: prostire se s prednje i s jedne od bočnih strana, a svi stupovi, izgledaju mi hrastovi, vrlo su ukusno izrezbareni.

Iznad kuće su pomoćne građevine: ambar, klasični, nema ga potrebe opisivati, i duga uska nadstrešnica. Ispod nje kola, u dobrom stanju, ali neregistrirana. Mrkova nema, a ni Zvonka Bogdana ni ikog živog. Kuću je kupio i uredio Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture pa se unutra nalaze starinsko ognjište, iznad kojeg se sušilo meso i kobase, sve je popunjeno originalnim glinenim posušem i namještajem kao iz vremeplova... I sve bi to bilo lijepo da nije jedne stvari: kuća je zaključana i zatvorena za posjete :-(

Neštinjani vjerojatno putovnice mijenjaju najčešće na čitavom svijetu! Hrvatska je, naime, u Europskoj uniji, a rekoh da do općinskog središta trebaju proći kroz Hrvatsku: dva puta po dva prelaza, četiri, dakle, pečati se redovito stavljaju i putovnica se začas napuni. Tako školarcima, kažu, trebaju dvije putovnice godišnje. Ima li to igdje na svijetu???

Između dva prijelaza je možda pet minuta vožnje, prije manje nego više. Čudan je raspored cesta pa se na drugi (dvostruki) prijelaz, osim iz pravca Neština, može stići i iz unutrašnjosti Hrvatske.
- Kad ste ušli u Hrvatsku? – strogo službeno me pita mlada policajka nakon što pogleda moju putovnicu.
- Prije otprilike pet minuta – uzvraćam pomalo cinično. Situacija nalikuje onom vicu kad turisti ulaze u Sloveniju pa se turistički vodič, opširan s uvodom, začas nađe u neprilici: Ups... dragi gosti, to je bila Slovenija, sad smo već u...

Sam grad je njegovim stanovnicima možda i pomalo dosadan, sav uspavan u pitomoj ravnici, pravih ulica i bulevara; da su se sjetili bar 'nako, iz čista mira napraviti koju krivinu ili uzbrdicu, ali ničeg takvog nema. Pravim nekoliko krugova kako bih vidio čega sve zanimljivog ima, a onda parkiram pa, kao i svagdje, polako, pješice.

U cvjetnom srcu Bačke Palanke

Pravoslavna crkva se nalazi u središtu grada. Ima prilično originalnog zaštitnika, svetog Jovana Preteču, barem na prvi pogled, jer za tog svetitelja dosad nisam ni čuo. Kazujem to popu koji mi daje dozvolu da snimim ponutricu crkve, a on mi s osmijehom odgovara da je to ustvari Jovan Krstitelj, onaj što je krstio Isusa u rijeci Jordan.

Crkva je sagrađena između 1783. i 1787. godine, pseudo barok, klasika ravnice, pogotovo vojvođanske. U crkvenim zidovima i po prostranom dvorištu neuobičajeno mnogo grobova, nekoliko desetaka, uglavnom iz 19. stoljeća. Često se zapitam kako to da današnji natpisi na grobovima izblijede za dvadesetak godina, a takvih primjera je bezbroj, dok oni uklesani prije stoljeće ili dva još uvijek ne blijede?! O nauko, o tehniko... Nekoliko kamenih ploča bez natpisa, bezbeli također grobnih, potonulo u zemlju i sasvim su nalik stećcima.

Ono što me fascinira u crkvi je nevjerojatno lijep ikonostas, zagasito smeđ, s primjetnom patinom vremena. Izradio ga je 1811. godine Gligorije Jezdimirović, za koga se smatra da je uradio i neke druge ikone u ovoj crkvi. Ko je izradio dva zanimljiva tronožna svijećnjaka ispred ikonostasa, ne zna se, ali se gotovo savršeno uklapaju u ambijent.

U adventističku crkvu ne mogu, zaključana je. Da na pročelju ne stoje dva križa, tek bih zahvaljujući natpisu pored ulaza shvatio da se radi o crkvi. Svijetla, vjerojatno svježe obnovljene fasade, s ne baš često zastupljenim ulazom s kuta zgrade, neobičnih omreženih prozora i drvenih lučnih vrata.

Sad bi neko, kako sam krenuo, mogao pomisliti da se grad sastoji samo od crkvi, mada ih dosad nisam spomenuo ni pola. Naravno da nije tako. Svratit ću, recimo, u gradski muzej, a usput, evo, i uputstvo onima koji ga žele posjetiti: nemojte odustati kad, nakon table s natpisom Muzej na zgradi Kulturnog centra, dođete „nikud“; tako izgleda na prvi pogled, ali se, nakon što se uđe u veliko unutarnje dvorište okruženo izblijedjelim fasadama, treba samo pomno razgledati – imaju jedna vrata, neupadljiva i neugledna, nikad se ne bi reklo da iza njih može biti muzej, ali jest.

U muzeju me dočekuje Nikola Milivojević, mlad dečko kojeg bih prije mogao zamisliti među srednjoškolcima, ali bogat znanjem iz povijesti i arheologije. Lako uočava da ovo nije uobičajeni posjet standardnog novinarskog neznalice, kao što jesmo svi mi koji smo na bilo koji način ikad i na koje vrijeme upali u novinarsku kaljužu, već nekog ko voli povijest i arheologiju, pa mi detaljno priča o paleontološkim artefaktima, kosturima mamuta, karboniziranim školjkama i zubima praajkule, a potom i o rimskim lampama, novčićima, srednjovjekovnoj konjskoj opremi, ma o svemu. Elem, sad mi na um padaju svi oni muzejski kustosi i vodiči što posjetitelju odrecitiraju pjesmicu i pogledom kažu: Eto, sad možeš ići! Nikolin pogled na kraju kaže: Dođite opet, pozovite i druge, ima ovdje još svačega zanimljivog!

U gradskom muzeju s Nikolom Milojevićem

Pješačka zona usred grada mami me na fotografiranje, a rezultat je mala rasprava s djevojkom koja u naručju drži slatkog psića. Nakon što joj detaljno referiram ko sam i zašto okidam, traži da i ona slika mene:
- Odakle znam – kaže strogo, ali s osmijehom – gdje će završiti moja fotografija! Sad ću ja Vas slikati pa da znam ako šta... Može?

A što ne bi moglo! Tako sad na nekom bačkopalanačkom kompjuteru, sigurno već zaboravljen, spava i moj lik. Pred objektiv moram stati i na kraju pješačke zone: komunalci su napravili dva metra visoko srce od svijeća, pa ko bi odolio! I inače su vrijedni – posvud po gradu cvjetni kupovi i slične stvari, a da, recimo, nije toga, pješačka zona bi se mogla i preskočiti: jedino zanimljivo u njoj je nekoliko starih zgrada, slika bicikla naslonjenog na izrezbarena vrata i spomen-ploča akademiku Milanu V. Kurepi (1933.-2000.), po kojem i ulica nosi ime. Kurepa je bio istaknuti znanstvenik, fizičar, rođenjem odavde; fino je kad gradski oci ne čekaju sto godina da bi po nekom ko zaslužuje apsolutni respekt nazvali ulicu i postavili mu spomen-ploču.

Imaju je i šestorica ruskih pedagoga koji su se 1917. godine, bježeći od sve dobrine koju je iznjedrio početak i tok Oktobarske revolucije, slučajno ili namjerno zaustavili upravo ovdje, ostavivši „neizbrisiv trag ruske kulturne i prosvetne delatnosti“. Slava im!

Književnik Veljko Petrović (1884.-1967.), inače Somborac, u čije veze s Bačkom Palankom nisam upućen, dobio je, pak, bistu preko puta Kulturnog centra, ispred zgrade Biblioteke, koja je također nazvana po njemu. Iza njegovih leđa još jedna spomen-ploča, ovaj put Vladi Norveške. Norvežani su u nečemu pomogli gradu, valjda u obnovi Biblioteke, ali su to autori table su zaboravili navesti, kao što su zaboravili staviti razmake iza zareza i točke na natpisu koji započinje Ciceronovom izrekom; da su se, ako nikog drugog, sjetili pitati nekog učenika trećeg ili četvrtog razreda osnovne, barem ovo drugo im se ne bi desilo. Da je nepismena tabla na „Komunalnom“, hajd' i nekako, al' na Biblioteci...

Od biblioteke ću ka zgradi Osnovne škole „Sveti Sava“. Puno bicikla, prilično uredno poredanih, pomalo neobična slika za neravničarski svijet, u koji spadam i ja; za ovdašnji sasvim običan detalj koji se nikome neće zadjenuti u oko. Drugo nešto je zanimljivo: zgrada je do kraja Drugog svjetskog rata bila dijelom rimokatoličkog samostana, u kojem je također djelovala škola, a onda je došla narodna vlast i... I, ukratko, sveti Franjo ili sveti Stjepan se koje desetljeće kasnije pretvorio u svetog Savu.

Dobra je bila narodna vlast, jer da nije, katolička crkva, pedesetak metara dalje, nekad dio samostanskog kompleksa, mogla je, recimo, postati školska sportska dvorana, kao što je bivalo po Hodžinoj Albaniji. A nije. Jest da je možda malo prestara za košarku ili mali nogomet, ali koliko god bi izdržala, bilo bi, što bi rekli u Bosni, zauhar. Sagrađena je, naime, još krajem 18. stoljeća i jašta već više puta temeljito obnavljana, ali je još ona ista, barokna, iz 1782.-1784. godine. Nalazi se na Trgu bratstva i jedinstva. Nemoj da se ko smije na spomen bratstva i jedinstva, ovdje se to dokazuje u praksi – misa se, naime, govori na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku. To možda jest malo drugačije od bratstva i jedinstva po kojem je nazvan trg, ali bože moj, ne mora baš sve na ovom svijetu biti onako kako mi zamišljamo.

Crkva je inače od 1984. godine pod zaštitom države. Nije slučajno da se, kad to saznam, u mislima vraćam u Neštin. Naime, pri dnu nekoliko metara visoke slike lijevo od ulaza - a djeluje mi da je na njoj sveti Franjo u razgovoru ugodnom s vukom - nimalo stidljivo izviruju redovi cigle, a toga ima i drugdje po zidovima. Na jednom bočnom zidu grafit Srbija, na drugom Smrt Hrvatima. Zaključana.

Katolička crkva na Trgu bratstva & jedinstva

U puno boljem stanju je slovačka evangelička crkva, podignuta 1893. godine: iako fasade imaju blage boje, na jesenskom suncu sva nekako sja. Mora biti da ona nije pod zaštitom države, jer ko se ovdje u državu uzda... Grobljanska kapela spomenute vjerske zajednice - a na groblje naiđoh slučajno, ne snalazeći se u ravnici bez kraja, baš i ne sija - djeluje tako da, ako se nešto ne poduzme, neće još dugo.

Bila je u gradu još jedna katolička crkva, ali je bila viška pa su je nekad davno srušili, kao i sinagogu, a još jednu samo fotografiram – ko bi to sve istražio i zapisao. Iskreno, možda i bih, ali imam i prečih poslova.
Preči posao ima ime i prezime. Ime mu je Predrag, prezime Vajagić, za mene je jedan od najboljih ljudi uopće s kojima kontaktiram, sav od dobrine sazdan, a bome i jedan od najlucidnijih pisaca koji pišu ovom našom zbrkom od jezika. Znam, neki koji ovo čita već u sebi pjeni: Ma šta ovaj Jukić uvijek pameti, ko mu je sad taj Vajagić, kome on... A ja samo mirno odgovaram: Nisu najbolji oni što su najpoznatiji i najpopularniji, oni što pišu kolumne u jedno šest ovih naših k'o fole država (odmilja kolumnjare), svađaju se oko politike i postaju veliki pisci što pljuvanjem po svojim, što pljuvanjem po onim drugim, nego oni koji - najbolje pišu! E, Predrag je jedan od tih. Ko ne vjeruje, ne košta ga ništa, neka pogleda na sajtovima Marginalac ili Pješčanik, pa nek' mi nakon toga kaže kako nisam u pravu.

Idem, dakle, na kavu s Predragom; teme književne, glazbene, filozofske, a i one sasvim obične, ljudske. U neko doba pridružuje nam se i zajednička prijateljica Nataša Đurica, psihologinja, koja također piše; jest malo manje u tom svijetu, ali ne toliko da se ne može nosati s nama. Kava je duža, potrajat će 5-6 sati. Šta ćemo kad volimo dužu kavu :-)

Kava inače zna bit opak napitak, pogotovo duža, pa čovjek izjutra dugo hvata zrak i nikako mu ga dosta. Tako i ja: iako sam mislio još jednom proći gradom, mijenjam plan i snimam samo ono što sinoć nenamjerno preskočih – sliku na zidu neke zgrade s likom Sime Karanovića (1986.-2010.). Pomislih na prvu da je u pitanju neki mladi umjetnik ili štajaznam, ali nije nego, saznat ću naknadno, mještanin koji je stradao nesretnim slučajem, i to s ove strane Drine, na Jahorini.

S Predragom i izjutra ispijam još jednu kavu, ovaj put kraću, razmjenjujemo knjige, pa ću do nedalekog Čelareva.

Mnogi Vojvođanin sigurno ni ne zna da se to mjesto do 1945. godine zvalo Tscheb, odnosno Čeb, a za one izvan Vojvodine da se i ne govori. Dotad su više od tri četvrtine stanovnika činili Nijemci, njih gotovo 2000. Sad bi opet na redu bila narodna vlast, ali je bolje da to preskočim. Uglavnom je Nijemaca po posljednjem popisu zabilježeno ni manje ni više nego 15, a više od tri četvrtine današnjeg stanovništva čine, dakako, Srbi. Osma ofanziva, jedina koja se nije spominjala u onom smeđem poluudžbeniku s naslovom „Titovim stazama revolucije“.

Zdravko Čelar je bio narodni heroj, komandant Četrvrtog krajiškog proleterskog bataljona. Eno mu bista u parku: mlad, stasit, zgodan; poginuo je u 25. godini života. Zarobili ga i strijeljali četnici. U Tschebu iliti Čebu nikad nije bio, možda ni čuo za to mjesto, ali je sad 1/1 njegovo. Dobro, prva dva slova u nazivu mjesta ostala su ista, riječ je o, takoreći, taktičko-kozmetičkoj promjeni. Malo iza njegove biste i spomen-ploča sa imenima 137 poginulih rodoljuba čije porodice žive u Čelarevu, mada ispod njih stoji da je stradala 351 osoba iz porodica koloniziranih, uglavnom iz Bosne, u to mjesto. Šta je s razlikom od 137 do 351, vrag bi ga znao, a ja nisam vrag.

Gdje su „nestali“ Nijemci? O tome su desetljećima šutjelo, a tek posljednjih dvadesetak godina je ponešto i napisano. Kako god, drastično izmijenjena nacionalna struktura daje i odgovor na pitanje otkud u Čelarevu veeeelika katolička crkva. Naime, kad bi se sabrali svi Hrvati, Nijemci, Mađari, Ukrajinci i eventualno još poneki katolik, za bogosluženje bi im bila dovoljna i crkvena sakristija, ali, eto, Nijemaca je bilo baš puno pa su napravili toliku crkvu.

Zaključana je, ali mi prolaznici kažu da je ključ kod čike koji živi u trošnoj kući blizu crkve. U dvorištu me dočekuje ljuti pas: nemaš ga šta vidjet, ali bi me, koliko je ljut, smazao za predjelo. Njegov lavež je, ispostavit će se, samo alarm njegovom vlasniku, 70-godišnjem Stevi Šimuniću. Stevo mi, vodeći me ka crkvi, kaže da uopće nema dokumenata, čak ni zdravstvene knjižice, a ni kartona - u mjesni dom zdravlja nikad nije ni zakoračio! Inače je pljunuti Ćopićev poljar Lijan, onaj s unutarnjeg ovitka knjiga iz biblioteke „Lastavica“, samo mu fali da odnekud izvuče lulu i gurne je ukraj usta.

Crkva se još drži, ali je prilično oronula, iako nije pod zaštitom države ? Ponutrica prekrasna, pomalo nalik fojničkoj, o kojoj sam nedavno pisao. Natpisi na postajama Puta križa na njemačkom, i to goticom. Vidljivo je da je u uporabi, mada naprsline i otpadnut malter iza oltara ne daju mnogo optimizma da će još dugo ostati tako.

U Čelarevo, međutim, nisam došao zbog crkve, nisam znao ni da postoji. Ne, nego sam, kad sam već blizu, htio vidjeti gdje se prave „lav“ i „carlsberg“. Hajd' ovo drugo, nisam mu nešto ni vičan, ali „lav“, to je ono „ili jesi ili nisi“ pivo.

Ili jesi ili nisi

S pivom je povezana i druga čelarevska atrakcija, poznati dvorac Dunđerski. Upravo je, naime, somborski grof Lazar Dunđerski, nakon što je kupio dvorac od nekog Nikole Bezeredija, podigao nasade hmelja, tvornicu špirita i prvu pivaru, preteču današnje. E, taj Lazar je stvarno bio faca, čim su mu „na noge“, tako kaže predaja, dolazili čak i Nikola Tesla, Paja Jovanović ili Laza Kostić, koji je navodno upravo ovdje napisao onu svoju poznatu Santa Marija della Salute, posvetivši je Lazarevoj supruzi Lenki.

Onda opet narodna vlast... Znam, znam da sam postao dosadan s tim. Uglavnom, Dunđerski su od svega što su imali, a nije to bio samo ovdašnji kompleks, zadržali samo prezime; dvorac je postao jedna od ko zna koliko rezidencija dragog i ljubljenog demokratskog vođe, zakletve naše vječne, druga Tita. Šta se može, njemu je sigurno bilo potrebnije. Muči me pitanje je li Tito pio „lav“ ili „carlsberg“, pa ako neko dozna, neka mi javi.

U dvorcu bi se i sad imalo šta vidjeti, mada su stalne muzejske postavke – da, zaboravih, tu se, u 12 prostorija, nalazio Muzej stilskog nameštaja i predmeta primenjene umetnosti – premještene drugdje. Moglo bi se da nije zakatančen, jer je u toku obnova. Dvorac je, naime, pod zaštitom države. Na tabli piše sve, pa i to da je rok za završetak obnove kraj 2011. godine. Bit će da sam upao u vremeplov, nema druge, jer sam pred dvorac, koji se još uvijek obnavlja, došao 2016. godine. Tako to biva kad se zablesim pa ne gledam kud stranjam!

Zato ću ponovno na cestu, pored kamenih lavova koji čuvaju park; po njima je valjda naziv dobilo i pivo koje se pravi dvjestotinjak metara dalje. Idem se još pokloniti konju koji se propeo pored jednog križanja, vidjeh ga iz auta još kad sam dolazio, a posjet Muzeju piva, smještenom u tvornici, ostavit ću za 2011. godinu, kad dođem u posjet obnovljenom Dvorcu Dunđerski. Jer nema trećeg: ili sam još uvijek u vremeplovu ili su oni mislili na 2011. hidžretsku :-)