Bakar – Mjesto u koje se ne dolazi slučajno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Olovu se kopala olovna, u Srebrenici srebrena ruda, a u Bakru… U Bakru se nije kopalo ništa osim temelja za zgrade, a i to rijetko – u kamenitom tlu češće se zidalo izravno na stijenu. Otkud onda Bakar? Da, gdjegdje se spominje kako je u blizini eksploatiran bakar, ali je u to teško povjerovati, budući da niko nikad nije naveo gdje bi se nalazili navodni rudnici.

Prije će biti da je ime nastalo od riječi bukara, jer na taj komad posuđa podsjeća grad i uvala u kojoj se nalazi viđeni odozgo, sa brda. U prvim spomenima, još u 13. stoljeću, za naziv grada se navode inačice Bukar i Bkri, a u spisima na talijanskom jeziku Buccari, iz čega je ipak razvidno da je možebitno prisustvo bakrene rude negdje u okolici u domeni legende.

Mislim da u Bakar niko nikad nije došao slučajno, ne što je na nemjestu, nije, naprotiv, ali će svako, nakon što s magistrale jednom, dvaput, triput vidi more crvenih krovova, kaštel, zvonik i već spomenutu „bukaru“, reći sebi: E, moram se spustiti dolje, u grad! Ko to ne učini ni nakon četvrtog puta, taj je naprosto beznadan slučaj.

Prije nešto više od 200 godina u tada službeno proglašenom „slobodnom gradu“ pod austrijskom upravom, udaljenom od Rijeke svega 15-tak kilometara, živjelo je 7805 stanovnika, a danas ih je, unatoč industrijalizaciji i svim ostalim tekovinama država koje su se mijenjale, a jednako ponavljale kako donose svekoliki napredak, malo više od 1500.

Nema podatka o tome koliko ih živi u strani u kojoj se smjestio stari grad, ali bi putnik namjernik, nakon što prošeta tim dijelom, mogao pomisliti da je izbio rat i naređena evakuacija, pa su ostali samo iznemogli starci, poneka žena i nekoliko onih kojih se nađe u svakom mjestu, koji glavu izgube uvjeravajući sebe i druge da „nismo im nikad ništa loše učinili, neće oni nama ništa“.

Na ulazu u grad, ispred glavnih gradskih vrata, nekoliko onih što su Bakar vidjeli s magistrale i žena koja je lijep, ali prevruć dan, izabrala za pranje tepiha. „Vruće će biti i sutra, i prekosutra, i svaki dan“, odgovara na pitanje zašto baš danas. Na povelikoj katnici, odmah nakon što se maše gradska vrata, spomen-ploča: tu je od 1779. do 1909. godine djelovala pučka škola. Na ploči lijepi stihovi čakavskog pjesnika B(race) Vidasa, krsno ime, Josip, izostavljeno; govore o tome što se uči u školi, a završavaju ovako: „…da je čovik čoviku brat / da život znači delat i volet / pošten bit / i da je bolje umret / leh svoga roda izrod bit / pa pozabit / zemlju ka te je rodila“. Lekcija koju mnogi nikad neće naučiti.

To sam ja samo napravio izviđanje pa prošao s drugu stranu gradskih vrata, ali neću dalje, ipak je Kaštel glavna građevina u Bakru. Kaštel je, pa tako i čitav grad, pripadao moćnim Frankopanima, a kao i sve druge utvrde, vremenom je dozidavan i razidavan, pa je današnji izgled dobio nekad u 18. stoljeću. Najviše je zidano dvjestotinjak godina prije, o čemu svjedoči glagoljski natpis iz 1530. godine, uklesan na dovratku ulaza u glavnu gradsku kulu.

Razlog je, kao i drugdje u okolnom području, bila sve agresivnija prisutnost osmanlijskih postrojbi u nedalekom zaleđu; topovi su – a vidjet ću ih kasnije na još nekim mjestima u gradu – i sad ispred vrata, a ja malo je reći loš u orijentaciji, pa se pitam jesu li okrenuti na pravu stranu?!

Srećom po Bakar, Osmanlije na ovu stranu nisu krenuli, inače bi u ovom putopisu na tapetu bile neke sasvim druge stvari. Još iz Vinodolskog zakona, napisanog puno prije, 1288. godine, u kojem se spominju kaštelani „tvrdog grada“, vidljivo je da je utvrda postojala i prije 1530.

Spomen-ploča zaklonjena gaćama

Prvo odredište mi je župna crkva svetog Andrije Apostola. Nije šala, a malo ko to zna: Bakar ima treću po veličini crkvu u čitavoj Hrvatskoj! Od nje su veće samo katedrale u Zagrebu i Đakovu! Prije, međutim, zastajem pred zanimljivom slikom: gomila bukovih drva maločas je istovarena s kamiona u dvorište pored „glavnog puta“.

Domaćin ih zadovoljno omjera, debela su, kaže, ali i cjepka. Jest malo čudno na moru vidjeti gomilu bukovine, ali mi pažnju privlači kuća iza gomile: na spomen-ploči, postavljenoj iznad ulaza, stoji kako je na tom mjestu „vršeći svoju herojsku dužnost časno sebi oduzeo svoj mladi život Dragutin Martinić opkoljen u ovoj kući dana 2.VIII.1942. od fašističkog okupatora“ i da „slava mu“!

Iznad natpisa petokraka, i sve to je sasvim dovoljno da bude zabilježeno. Dobru fotografiju, međutim, nikako ne uspijevam napraviti, jer se između drva i kućice, taman u razini ploče, rastegao štrik, a na njemu dvoje čarape i, po sredini, muške gaće, izgleda mi XXL. Hm…

Oko crkve obilazim, razočaran što je zaključana. Biti u Bakru, a ne vidjeti crkvu je kao otići u Pariz i ne vidjeti Eiffelov toranj. Zagledam grbove i grobove ugrađene u zidove, uzaludno kucam na vrata župnog ureda, čak se ljutim na nepoznatog nekog ko je u ulaz zvonika naslagao stari crijep, a onda i na vlasnika „seata“, koji je svog ljubimca parkirao tridesetak centimetara od prekrasnog groba s uklesanim natpisom te grbom sa dva lava i gotovo na sama lijeva vrata. Još malo, mogao ga je, vala, parkirati i u crkvu, unutra je po cijeli dan hladovina.

Od gradskih vrata sve je nizbrdo. Spuštam se pomalo lijeno, ne što je vruće, već što znam da svako nizbrdo ima svoje uzbrdo. O objektiv staje nekoliko ruševina, nekoliko lijepih lučnih prolaza, i mace, puno maca. Po sistemu „Ma ko zna, šta košta probati“, kucam i na vrata kuće zvane Biskupija na trgu Plačica, ali se ne dešava ništa. Biskupi su bili senjsko-modruški, a i oni su se ovdje sklanjali u strahu od Osmanlija.

Kad je opasnost, krajem 18. stoljeća, definitivno prošla, i oni se vratili nazad pa sad nema nijednog da mi otvori vrata. Od biskupskih vremena ostao je samo, smješten iznad ulaza, kameni grb biskupa Juraja Vuka baruna Čolića, koji biskupovaše od 1746. do 1764. godine. Na grbu čitavo malo životinjsko carstvo.

Plačica je vrlo zanimljiv trg, najveći u gradu, a čini ga nekoliko građevina vrlo važnih za grad i njegovu povijest. Evo, recimo, Biskupija je podignuta još 1494. godine, a dijelom stoji na nekadašnjim gradskim bedemima. Do nje nekadašnja palača plemenitaša iz obitelji Carina.

Na suprotnoj strani, podalje od središta trga, Turska kuća. Drugačija je od svih, a naziv joj nema nikakvog povijesnog utemeljenja već je tako nazvana upravo zbog arhitektonske posebnosti. Ne, nije je napravio nikakav turski haračlija ili takav neko, Osmanlije su se, rekoh već, umorili prije nego su mogli banuti u Bakar.

Po jednim ju je sagradio neki domaći pomorac koji se oženio carigradskom Turkinjom pa joj, pošto ju je nakon nekog vremena počela hvatati nostalgija, sagradio kuću koja će sličiti ambijentu u kojem je odrasla, a po drugim je - opet su u pitanju mornar i žena, ali ne Turkinja – on stalno trpio njena zadirkivanja o tome kako su njena tri od četiri kućna kantuna pa se zainatio i napravio kuću s katom bez kantuna, barem onih pod pravim kutom! Ah, žene, žene, rekao bi Boris Bele…

Pred Turskom kućom

Kako god, stručnjaci cijene da je stara više od pola milenija, a kuća se, makar je drugačija od svih, ipak skladno uklapa u bakarski starogradski ambijent.

Spuštam se dalje i izbijam pravo na nekadašnju gradsku tržnicu. U pitanju je omanji trg, na kojem, zanimljivo, i danas radi prodavaonica, jedina u ovom strmom, gornjem dijelu grada. U kutu ko zna kad presahla česma, trebalo je oprati voće i koješta drugo, a uza zid četiri kamene posude, po dvije za žito i za ulje. Služile su svrsi od 17. do 19. stoljeća. Veća se zvala „star“, a manja „starić“. Povelike su i očito su bile statične, ne bi ih bilo lako premještati, a sadržaj se iz njih crpao nakon vaganja.

Najradije bih produžio nizbrdo, ka moru, ali mi je vozilica ostala gore, pred ulazom u grad. Moram, dakle, uzbrdo, a to je prigoda da vidim i Rimsku kuću, drugu znamenitu u gradu – kad ima turska, nek' ima i rimska. Ili obrnuto. Zanimljivo da se, kao i o Turskoj, ni o Rimskoj kući ne zna mnogo – „na stolu“ je samo pretpostavka da je, nekad tijekom 18. stoljeća, sagrađena kao ženski samostan te podatak da ju je dugo godina koristila već spomenuta moćna obitelj Carina.

Makar stoji malo postrani, stisnuta među druge građevine, s trijemom, voltima i drugim neorenesansnim obilježjima, kakvih drugdje u Bakru nema, sama upadne u oči. Danas je, barem sudeći po poštanskim sandučićima zakačenim ispred ulaza, stambena zgrada – Štajcari, Begovići, Štiglići…

Tako opet stižem do gradskih vrata. Žena završila s pranjem tepiha, prostire ga na kamenu ogradu ispod Kaštela. Ima klupa pred ulazom, odahnut ću malo i provjeriti da sluuuučajno nisam preskočio nešto bitno. Sve je na papiru i sad križam… Crkva, Turska kuća, Rimska kuća, Biskupija, ovo, ono… Auhhhh! Pa gdje mi je bila pamet da preskočim drugu crkvu, onu svetog Križa?! ? Jest mala, ali opet nema smisla! Ništa, nema druge, valja mi nazad!

I dalje je vruće i ne da mi se baš, ali, zna se, ko nema u glavi… Tako dumam, ni ne sluteći da će pravi obilazak grada – tek početi! Ne, nisam sad napravio neki novi, pametniji plan, idem samo potražiti tu crkvicu pa dalje, prema moru, ima i dolje štočega zanimljivog, ali - kad hoće, onda baš hoće!

Crkvicu nalazim prilično lako, ukravši za informacije par minuta od one žene s tepihom. Manja je od prosječne kuće i sa svih strana okružena drugim, većim građevinama, kao da su je graditelji namjerno sakrili od radoznalaca pa svaki put kad je neko, kao ja danas, promaši ili je ne primijeti dok prođe gradom, zadovoljno trljaju ruke, cinički se smiju i u neku nebesku bilježnicu pišu po jedan plus.

Sagrađena je 1764. godine, stoji na ploči pred crkvicom, i svana je nalik drugim podignutim u to doba. Zvonik na preslicu, ploča iznad ulaza i, možda jedino što nije uobičajeno, četiri prozora na dvije etaže, a usto i lučni prolaz koji zahvata i jedan dio crkvenog zida. Za kvaku hvatam čisto reda radi, kako bih sebi mogao reći: Zaključana. Vrata se, međutim, otvaraju, a unutra me, kao da sam se uljudno najavio, a ne sam' tako banuo, srdačno dočekuje prosijedi brkajlija.

Ime mu je Mladen Cvijanović i već 25 godina je župni orguljaš. Orgulje u velikoj crkvi, kazat će mi kasnije, već godinama se renoviraju pa vježba ovdje, pošto se misa u crkvici svetog Križa odavno ne slavi. A crkva – čudo jedno! Prvo oltar, okrenut „naopako“, tj. kako je bio okrenut nekad, do crkvenih reformi, tako da su vjernici gledali svećenika u leđa. Na oltaru bijelo gotičko raspelo kakvo se rijetko viđa. Samo jedna ikona iznad oltara, Isus na križu, a u dnu joj – mada su brojevi čudni i nisam potpuno siguran – 1691. godina; starija je, dakle, od crkve.

Oltar crkvice svetog Križa

Koliko mi je bilo krivo što sam „preskočio“ crkvu pa se morao vratiti, toliko sam sad oduševljen, ali nije to ništa u odnosu na ono što slijedi, kad me Mladen zapita jesam li bio u velikoj crkvi, pa mi, kad vidi moj tužni izraz lica, samo mirno kaže: „Sad ću ja uzeti ključ“.

I nestade ga nekud na par minuta pa se vrati s ključem, onim starinskim, dugim. Začas smo pred crkvom, a unutra mi – stvarno, ne pretjerujem – zastaje dah. Rekoh da je treća po veličini, ali to treba gledati u svjetlu činjenice da su katedrale u Zagrebu i Đakovu i sjedišta (nad)biskupa, građene s puno većim proračunom, a gdje je tu mali Bakar da bi se mjerio s njima?!

Stara crkva, prva poznata na ovom mjestu, podignuta je još u 12. stoljeću i bila je posvećena Presvetom Trojstvu. Potres ju je 1323. godine značajno oštetio pa je građena nova, a promijenjen je i zaštitnik – sada je to sveti Andrija Apostol. Dograđivana je početkom 18. stoljeća, kada je, 1710. godine, podignut i zvonik.

Ipak, nije bila duga vijeka – novi zemljotres, 1750. godine, srušio ju je, a zvonik je, začudo, ostao uspravan, isti ovaj što pored crkve stoji i danas. Nova, današnja, posvećena je 1853. godine, nakon desetljeća gradnje. Čak devet oltara, puno poprilično starih umjetničkih slika, neke su sigurno bile i u staroj crkvi, odakle potječu i ovalni medaljoni od bijelog mramora na oltaru svetog Roka i onom Svih Svetih, grobovi s grbovima i natpisima, oslikani zidovi, stupovi, stropovi i kupole…

Koliko god crkva odiše posvemašnjim mirom, s bezbroj tajni koje to ipak nisu, jer je svaka slika već opisana, svaki natpis odavno „dešifriran“, toliko stvarno tajanstvenog leži ispod nje. Nije da bih zaboravio ili ne bih volio u katakombe, ipak je to rijetkost u ovom dijelu svijeta, ali znam da nisu otvorene za posjete, osim kad su u pitanju arheolozi i drugi stručnjaci iz te oblasti, ali Mladen, ispostavlja se, ima sve važne ključeve u ovom gradu.

Šta se to tako tajanstveno krije ispod crkve svetog Andrije?! Uskim hodnikom žurim za Mladenom kao da će mi pobjeći. Nije što je polumrak već jedva čekam. Hodnik je dug desetak metara i na kraju se nekako iznenada pojavi prva prostorija, a iz nje se nekolikim stepenicama dođe u drugi, prostraniji dio bakarskih katakombi u kojima, koliko se dosad zna, leže tijela 85 ovdašnjih uglednika.

Ko je i kad napravio katakombe, ne zna se, a da su starije od crkve, to je odavno utvrđeno. Ne zna se, osim par izuzetaka, ni ko je sahranjen u grobovima, ručno i gdjegdje grubo zamazanim žbukom, na kojim su uglavnom urezani tek godina sahrane i znak križa, i to u obliku slova X, tzv. križ sv. Andrije.

Na nekim podaci stoje, primjerice na grobu graditelja crkve, biskupa Vjenceslava Šoića, koji je posljednji sahranjen, početkom 1891. godine. Tu su i imena Terezije Mikoč, umrle 1872. godine, kanonika i arhiđakona Matije Balaša, umrlog 1853. godine, katehete Ivana Balaša, umrlog 1854. godine, nekog doktora Luigija Basilisca, ali to je samo nekoliko izuzetaka.

Grob biskupa Vjenceslava Šoića

Zašto nisu upisivana imena pokojnika, krije li se iza zidova, u neistraženom dijelu, još mnogo grobova ili nešto sasvim drugo, otkud i zašto uopće katakombe u 19. stoljeću? Na ta pitanja zasad nema odgovora, a nema ni naznaka da su popisi sahranjenih možda sačuvani u nekom od ovdašnjih arhiva.

Osamdeset pet grobova, a znate li ko će biti 86.? Mladen Cvijanović! „Evo, ovdje ću ja“, pokazuje na pomalo neugledno mjesto pri zemlji, „valjda sam zaslužio!“ Ne shvatih je li Mladen mislio ozbiljno, ali da je zaslužio – sigurno jest!

Na kraju me Mladen, kao pravi domaćin, poziva kući na čašu „bakarske vodice“, poznatog i cijenjenog vina iz ovih krajeva. Sjedimo na verandi, u sjeni vinove loze i cvijeća, a nakon što popijemo vino, on me, kao pravi domaćin, ispraća sve do gradske kapije.

I malo dalje, kako bi mi pokazao kuću sagrađenu potkraj 18. stoljeća koja je tada služila kao bolnica za oboljele od zaraznih bolesti. Mještani je i danas zovu „Špital“, a današnji stanari su joj Romi doseljeni niko ne zna otkud i kad.

Kip Ivana Nepomuka ispred hotela „Jadran“

I u donjem dijelu grada, rekoh, ima zanimljivih mjesta, građevina, svega, ali sam, dok ih obilazim, duhom još uvijek u katakombama. Pored crkve Majke Božje od Porta samo prolazim, još u magnovenju, a zastajem tek pred crkvom svete Margarete, koju je 1658. godine dao podići ban Petar Zrinski na mjestu kapele koju dva stoljeća prije na tom mjestu sagradio Martin Frankopan.

Do nje je je prelijepa zgrada hotela „Jadran“; parking je prazan, hotel ne radi, a i kako će kad su u svoj ovoj ljepoti, nedaleko odavde, prije četrdeset godina sagrađeni koksara i postrojenje INE. Koksara je u međuvremenu zatvorena, ali će visoki garavi dimnjak i zahrđale dizalice u luci svakog ko dođe u Bakar natjerati da se zapita da li baš ovdje da zanoći.

Lijevo od hotela, na visokom postamentu, kip svetog Ivana Nepomuka; nekad je stajao u crkvi svete Margarete, a od 1804. je na sadašnjem mjestu. Na zgradi Magistrata dvije ploče: na jednoj jedva čitljiv natpis o godini izgradnje, MDLXIV., i godini renoviranja, MDCCLXXV., dakle 1564. i 1875., a na drugoj, smještenoj ispod klasične zatvorske rešetke, uspomena na vrijeme koje je tu proveo robijaš Josip Broz Tito, nakon što je uhićen u brodogradilištu u Kraljevici i osuđen u „Ogulinskom procesu“. Ne znate šta je „Ogulinski proces“, što znači na niste sudjelovali na „Titovim stazama revolucije“?! E, pa, šta ću vam ja! ??

U blizini i dva spomenika: jedan - sliči mi na nudista koji pozira kako bi svoju golotinju podijelio na facebooku - postavljen u spomen palim borcima NOB-e, a drugi prikazuje dvojicu mornara koji nešto vuku, mada konopa nema. I oni goli, a ruka jednog opasno se približila međunožju drugog! Nekako mi – a stvarno nikog ne želim uvrijediti, sačuvaj, Bože! - potez od jednog do drugog spomenika idealan za gay pride ??

Ovdje bih mogao staviti točku na bakarski putopis, ali bi bilo nepravedno ne popeti se i u planinski dio općine, do srednjovjekovnog Hreljin grada iznad istoimenog sela. Put me vodi kroz selo Križišće, gdje snimam lijep, ali tužan partizanski spomenik – majka u naručju drži poginulog sina.

Put ka Hreljinu pokazuju mi tri žene koje pred mjesnom crkvom beru lipov cvat. Ne bi mi bilo mrsko priključiti im se, miris lipa zaposjeo svaku poru zraka, „ni za živjet' ni za umrijet'“. Pred crkvom u Hreljinu sam, vidim na zvoniku, točno u podne. (Usput, odavde je, iz Hreljina, rodom autor onih lijepih stihova što ih vidjeh na bakarskoj školi.)

Snimam latinski natpis iznad ulaza iz 1844. godine i kapelicu Gospe Lurdske, a čim dođem na hreljinsko brdo još i, iz nekog čudnog kuta, Krčki, nekadašnji Titov most, te, pored mjesnog groblja, prilično monumentalan spomenik borcima 2. brigade 13. Primorsko-goranske udarne divizije NOV.

Sreća pa „komunalci“ nešto rade u groblju, inače bih se uzalud penjao na brdo. Ima nekakvih oznaka, ali bez radnika ne bih našao put za Hreljinski grad, pogotovo što, suprotno logici, treba krenuti nizbrdo. Bila bi šteta da nisam, jer se nakon deset minuta hoda lijepom šumskom stazom ukažu prve zidine, ruševine zapravo, a malo potom i visoki toranj odavno srušene crkve svetog Jurja.

Hreljinska gradina

Hreljin je građen od 13. do 16. stoljeća, a prvi put se spominje 1225. godine u darovnici kojom je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Vinodolsku knežiju darovao Frankopanima. Ima ga i u Vinodolskom zakonu, čiji je jedan od gradova-potpisnika. Grad je prostorno vrlo velik – kud god se okrenem, a i kad krenem na bilo koju stranu iz „centra grada“, svuda nepregledne zidine, zgrada ima na desetke. Posljednji stanovnici, trojica svećenika, napustili su ga potkraj 18. stoljeća, nakon što je postao strateški potpuno nevažan.

Najbolje je očuvana kapela Blažene Djevice Marije, izgrađena 1699., a posvećena dvije godine kasnije. Pri posljednjoj obnovi, prije devet godina, u dobroj mjeri joj je vraćen nekadašnji izgled. Misa se pred njom govori svake godine na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza.

Od druge, velike i nekadašnje glavne gradske crkve ostale su samo zidine. U ruševini poprilično grobova, neki potpuno nalik na pločaste stećke, a ima ih i ukrašenih. Da, ostao je i zvonik, vitak i elegantan, nalik vojniku na mrtvoj straži umrlog grada. Primijetih i jednu manu: krov mu je pri nekoj od obnova ponovno stavljen, ali – Bog je očito uzeo pamet restauratorima – betonskom „dekom“, na kojoj se i iz prizemlja jasno vide otisci daske kojom je šalovan.

Svud okolo – a sad sam s mora – zelenšuma i planinska trava puna cvjetnog šara. Zašto ja uopće moram odavde? Obnoviti jednu od hreljinskih kuća, posvetiti se poljoprivredi, brati šumske plodove, družiti se s pticama… E sad ću stvarno zaleći u travu i napraviti plan! ??