Bijeljina - Pitomo, dobroćudno i smirujuće

Tekst članka se nastavlja ispod banera

O Bijeljini je posljednjih dvadesetak godina mnogo pisano: te na dobrom mjestu, te triput je ili pet puta veća nego prije rata, te mnogi se obogatili… U gradu se, pogotovo u gradskom središtu, od svega navedenog ne primjećuje ništa posebno – Bijeljina kakva je uvijek bila, glavne građevine nisu zatrpane i ugušene novim, sve djeluje pitomo, ravničarski usporeno, dobroćudno i smirujuće.

Neću odmah u grad, šteta bi bila – a dolazim iz pravca Tuzle – preskočiti neka zanimljiva mjesta. Recimo manastir Arhangela Gavrila u Gornjem Dragaljevcu, dvadesetak kilometara prije Bijeljine, bliži Ugljeviku nego matičnoj općini.

Nije to, doduše, jedan od mitskih manastira: podignut je 1909., dakle, tek je malo stariji od stotinu godina. Kad se kaže manastir, obično mi se u glavi pojavi slika na kojoj dominiraju brojni zvonici, kupole, manastirske zgrade kojima ne znaš ni početak ni kraj, isprepletene, ponekad nadograđivane bez dovoljno arhitekstonskog ukusa, više odlukom nekoga kome je arhitektura u svemu najmanje važna, pa nekakve nadstrešnice, zidovi kojima ne možeš odgonetnuti namjenu, bezbroj detalja nabacanih okolo kao da se neko svim tim trudio razvući posjetitelju ono malo pameti… Možda je razlog tome što se proglašenje manastirom desilo tek 1985. godine, makar se nadam da će čitav kompleks i za nekoliko desetljeća sličiti današnjem i odisati istim ovim mirom.

U Gornjem Dragaljevcu gotovo da nema ničega od navedenog, a zanimljivih detalja opet ima, samo što su raspoređeni s osjećajem za mjeru. Crkva svetih Apostola Petra i Pavla, građena u bizantskom stilu, nalegla na blago uzvišenje, ispred nje brvnarica, malo podalje manastirski konak. Onda još jedna zgrada, da li bivši konak ili nešto tako; baš na to upućuje starost zgrade, a i izgled: djeluje da potječe još iz osmanlijskog doba. Lijevo od crkve česma s križem i trima ikonama na pročelju, podigla obitelj nekog Milana Petrovića Miše iz Gornjeg Magnojevića. Crkvom oslikanom od A do Š dominira nebeskoplava, kao da su manastirski oci za uređenje angažirali Picassa u onoj njegovoj slavnoj fazi, a ne Čeha Karla Maceka, kako stoji u službenim spisima. Ikonostas sadrži 54 ikone, izrađene u radionici Novosađanina Nikole Ivkovića.

Crkve su na istom mjestu stajale i prije, mada je podataka o tome premalo. Oko crkve nekoliko svećeničkih grobova, a pored ulaza dva kamena spomenika. Manji od njih navodno predstavlja oltar crkve iz 1310. godine. Pronašla ga, stoji na ploči, hadži igunanija Ekaterina 1992. godine. Iskreno, sumnjičav sam, kako zbog 1310. godine, tako i zbog samog kamena: možda je stvarno u pitanju oltarna ploča, ali isto tako može biti da je u pitanju stećak, kojih je u okolini prilično, ili ko zna za koju namjenu obrađen kamen. Da bi se sa sigurnošću moglo reći da je riječ o oltarnom kamenu, ipak bi svoj sud trebali dati stručnjaci.

Drugi, veći kamen s krasno ispisanim dugim tekstom nadgrobna je ploča Danila Blagojevića, prvog učitelja u ovom kraju, postavljena 1853. godine.

Oltarni kamen iz 1310. godine i nadgrobnjak Danila Blagojevića

Na posljednjoj fotografiji koju pravim u Gornjem Dragaljevcu pozira bubamara: izgleda da je tek beba, čim joj ne pada na pamet letjeti. U mom kraju su bubamaru zvali putavica: treba je staviti na dlan pa ćeš i ti na stranu na koju ona poleti. Ova gornjodragaljevačka se šeće naslovnicom „Životvornog istočnika“, crkvenog glasila koje često viđam po pravoslavnim crkvama, ne bi ona nikud. Po tome bih ja trebao ostati u manastiru, ali od toga ništa, manastir je, naime, ženski.

I bez bubamarinog iliti putavicinog uputstva spuštam se natrag, ka putu Tuzla-Bijelina, pa ću na drugu stranu, do još jednog, mnogo poznatijeg manastira, Tavne. Između Gornjeg Dragaljevca i Tavne se, međutim, nalazi još jedno zanimljivo mjesto. Ne znam kako su krojene granice općina, ali je u najmanju ruku čudno što ta sredina između dva bijeljinaska sela ne pripada Bijeljini već Ugljeviku. Svejedno, nisam toliki formalist, a naići kroz Donju Trnovu i praviti se slijep bilo bi baš bezveze.

Prije toga samo jedna riječ o kavi: pijem je u kavani pored ceste, odavno ofucanog imena „Mali raj“, s tim što pored toga stoji i dodatak „Kod Čiče“. Kavana prava starinska: narodnjaci, prsata konobarica u miniću, karirani stoljnjaci, sve pomalo nostalgično. Iznad prolaza u salu velika Titova slika, a malo dalje od nje ikona svetog Save. Ispod ikone natpis PIJANE GOSTE NE USLUŽUJEMO. Eto, i kavana zna popraviti dan…

Od širokog osmijeha „Kod Čiče“ do Donje Trnove svega je desetak minuta vožnje. U središtu sela, pored zgrade škole, automat club i velika slika Filipa Višnjića odmah pored ulaza, a preko puta srušen predizborni pano sa slikama kandidata Partije demokratskog progresa. Izbori su prošli pa niko ne mari za pano, a Filip ostaje – ovo je, naime, njegovo rodno selo. Vidokrugom dominira spomenik dvadeset četvorici poginulih srpskih boraca iz posljednjeg rata. Saksije pored spomenika u bojama srpske zastave. Bez obzira na to kojem narodu pripadaju, uvijek me uzme stuga kad vidim mlada lica na spomenicima. I jedan život je bio previše.

Što tek reći reći kad se dođe do velikog partizanskog spomen-groblja na Jovića brdu? Osmijeh je, naravno, davno nestao. Ovdje, naime, leže posmrtni ostaci čak 567 boraca, uglavnom iz istočne Bosne i Srema. Većina je izginula tijekom Sedme ofanzive, u proljeće 1944. godine, u napadu 13. SS, takozvane „Handžar divizije“. Tada je pobijeno i 70 mještana civila, kao i više od 200 partizanskih ranjenika i tifusara.

Na oko 400 mramornih ploča u nizovima poredanih oko spomenika uklesana su, pak, imena 3278 boraca s istog područja, ali se nekima ne zna za kosti, a neki su izginuli na drugim, okolnim ratištima.

Spomenik je osmislio Beograđanin Leon Kabiljo, a izradio njegov sugrađanin, kipar Jovan Kratohvil. Pored spomenika, brončanog partizana na osam metara visokom postolju, top. Za razliku od mnogih drugih partizanskih grobalja, zapuštenih, zaraslih u travu i šiblje, gdjegdje i potpuno uništenih, ovdje sve izgleda besprijekorno, kao da je ovo još uvijek Jugoslavija pa ću trebati požuriti sa snimanjem, sad će se odozdo, s ceste, pojaviti autobusi sa đačkom ekskurzijom iz Tetova ili Krapine. Samo što ne čujem Oj, Kozaro, moja gusta šumo ili Od Vardara pa do Triglava. I reći ću: Trnovljanima svaka čast, jer spomenike, za kakvu god ideologiju bili vezani, treba sačuvati.

Tenk u Parku srpsko-ruskog prijateljstva

Svega možda kilometar dalje Park rusko-srpskog prijateljstva. Službeno je glavni simbol parka breza, „simbol ljubavi i slobode“, koju su zajedno posadili ugljevički načelnik, predstavnik SUBNOR-a i zamjenik ruskog veleposlanika u BiH, ali cijelim područjem, makar se bojom potpuno utopio u pejzaž, dominira tenk na betonskom postolju. Na tenku broj 102 i natpis ?a Po????!, a ispod toga spomen-ploča, također na ruskom: BO C???? ?O???? Π????? ?A CBO???? EBPOΠ?. Nekom se, izgleda, nije dopalo što su Rusi oslobođali Europu, tek ploča je prepolovljena.

Tavna se vidi izdaleka: tri tornja i konak. Sunce mi se opet našlo na pogrešnoj strani, ali ga ne diram, dlanovi su mi ionako spečeni od suncookretanja. Tamo ga, amo ga, uglavnom iza leđa, sve ne bih li ujagmio napraviti i koju dobru fotku.

Manastir je, kaže predaja, dao sagraditi „sremski kralj“ Dragutin Nemanjić, dok su Tronoški i Pećki suglasni da su ga podigli njegovi sinovi Vladislav i Urošić. Kako god bilo, spominje se već sredinom 16. stoljeća, ali je slabo ičega ostalo iz tih vremena. Naprotiv, čitav kompleks uređen je baš kao da je sagrađen nedavno, sve sja i sve je na svom mjestu. Ništa čudno, malo je građevina u našim krajevima da su za toliko vremena ostale uspravno. Tako je i Tavna stradavala, pogotovo za osmanlijske vladavine, najteže 1807., te za Hercegovačkog ustanka, 1875. godine, a predaja, opet ta predaja, kaže da ga je obnovio hajdučki harambaša Starina Novak; odložio mač pa se uhvatio mistrije i viska. Ni ustaše ga nisu poštedjeli – na početku Drugog svjetskog rata rastjerali kaluđere, a dvije godine kasnije, nakon što su doznali da u manastiru borave partizani, i zapalili. Knjižnica, arhiv, spisi starostavni, sve je nestalo u havi. Sreća u nesreći pa nije stradala i crkva.

Na prilazu manastiru svete Trojice, na njivi, monahinje u poljoprivrednim radovima, a dvojica civila čiste potočić koji pitomo huči s brda iznad manastira. U manastirskom imanju, podno prilaznog puta, tužan i nekako usamljen partizanski spomenik s petokrakom na vrhu. Tekst teško čitljiv, mada je spomenik postavljen prije samo nešto više od 30 godina.

Manastirski kompleks je čitav jedan mali grad. Monahinje ispraćaju neke goste, stječem dojam da im ne smeta što ih fotografiram, barem se na to ne obaziru. Na oglasnoj tabli pomalo nevjerojatna obavijest: uprava manastira umoljava dobronamjerne ljude koji imaju želju da prilože: jagnje, ovcu ili prase nismo u mogućnosti taj prilog da prihvatimo. Eto, i toga ima! Zdesna ulazu u manastirsko dvorište reljef narodnog pjesnika Filipa Višnjića, slijeva reljef Ivana Kneževića, kneza Semberije. Konak gledan odozdo, iz ravnice, izgleda mali, ali je ogroman. Sve uredno pod konac, sve tip-top, vidi se da je manastir ženski.

Oko crkve poprilično grobova, nekih starih i po više od dva stoljeća, ali i spomen-ploča s povelikim tekstovima. Na jednoj se opisuje kako 1875. godine „Turci manastir i srpsku školu opljačkaše i spališe. Starca igumana Josifa živa na vatri pekoše i ispekoše“, druga obilježava spomen-kosturnicu „60 golorukih srpskih staraca mladića“ iz okoline Loznice koje je 1914. godine strijeljala austrougarska vojska, treća, pak, 12 žrtava „iz sela Bradić, opština Iverska, srez Jadranski“, također stradale 1914. godine, četvrta Filipu Višnjiću, arhimandritu Konstantinu Jovičiću, dobrovoljcima u Prvom svjetskom ratu i zatočenicima u rumunjskom Aradu, peta već spomenutom Ivanu Kneževiću, knezu od Semberije, šesta partizanima koje pobiše ustaše i Nijemci, sedma velikim dobrotvorima manastira… Elem, nešto kao ogromne kamene zidne novine – obićeš oko crkve i doznaš čitavu povijest manastira i ovog kraja. Na jednom kamenu u zidu i jedva vidljiv natpis uklesam nečim oštrim, nimalo svečan kao oni službeni uokvireni - to bi bilo zanimljivo pročitati.

Manastir Tavna

Iznad ulaza spomen-ploča na kojoj je zlatosjajnim slovima ispisana zahvala „viteškom kralju Aleksandru I. ujedinitelju, koji je ovaj manastir posjetio…“ 14. oktombra (tako piše) 1934. godine. Prisjećam se slične ploče u manastiru Savina kod Herceg Novog: na njoj piše da je isti taj kralj 6.X. posjetio tamošnji manastir, odatle je otputovao u Francusku i, znamo, 9.X. ubijen u Marseilleu. Kako je u Tavni mogao biti 14. „oktombra“, pet dana nakon vlastite smrti?! Bit će da je u pitanju mala zbrka s julijanskim i gregorijanskim kalendarom, nema druge!

Crkva na neki način, po nijansi koja prevladava, slična onoj dragljevačkoj, možda je plavetnilo malo jače. Mene živo zanimaju zidine iznad manastira: šta li je to, stari konak ili takvo što? Monahinje idu za svojim poslom, nemam koga pitati, valjda mi nekad neko ispriča ili taj podatak pronađem negdje po internetu…

Do Bijeljine ima oko pola sata vožnje, taman da se dojmovi iz Tavne rasporede po kutijicama u glavi. Odatle će povremeno lazati tamo i amo, oplemenjeni slikama viđenog. A Bijeljina, kao što već rekoh, gotovo istao kao i prije. Jeste, promjena je bilo, ali se sve vraća na nekadašnje. Recimo, Sulejmanija, Carska ili Atik džamija, od koje krećem u obilazak: znam da je tijekom posljednjeg rata srušena i obnovljena tek nedavno, ali je tu i, kao nekad, dominira središtem grada. Nije joj prvi put da ne sliči na samu sebe – zna se da su je Austrijanci 1716. godine pretvorili u crkvu, što je ostala naredne 23 godine. Inače je sagrađena između 1520. i 1566. godine, a veže se za sultana Sulejmana I. Zakonodavca, istog onog što ga gledatelji TV serija poznaju pod imenom Sulejman Veličanstveni.

Za binbašu Sadik-agu ni čuo nisam, a sad, evo, stojim pred njegovim potkupolnim turbetom. Kroz prozor turbeta sve se lijepo vidi. U haremu tabla Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, a na oglasnoj ploči ispred ulaza četiri zelene smrtovnice.

Ispred turbeta se također uočava jedan novi detalj grada, razmjerno novi, jer mu je već dva desetljeća. Ne vidi se samo ispred turbeta nego i sa gotovo svakog mjesta u gradu i okolini pa u nepreglednoj semberskoj ravnici brđaninu kao što sam ja može poslužiti i kao odličan orijentir. Riječ je, dakako, o 30-metarskom zvoniku koji se izvija iz kompleksa manastira posvećenog svetom Vasiliju Ostroškom.

Do manastira se od džamije stigne za svega nekoliko minuta. Prvi put sam ispred manastira i, izdalje gledajući, djeluje da je samo zvonik tu, no izbliza je slika potpuno drugačija – ta famozna riječ „kompleks“, koju, eto, i ja često koristim, ovdje je jedina prava. Nisu tu samo crkva i manastirski konak već i privremeno sjedište zvorničko-tuzlanskog episkopa i čitav niz zgrada i zgradica. Svuda po vrlo lijepo uređenoj i popločanoj porti ukrasno bilje koje se inače može vidjeti u primorskim krajevima, a u središtu visoki kip svetog Vasilija Ostroškog. Kako god ga pogledam, kip poprilično sliči na episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog, Grigorija, a on nedavno reče kako „gradimo crkve, a bolnice i škole nam nemaju peškira i papira“. Ako ga ikad budem imao prigodu sresti, baš ću ga zapitati je li mu se ta misao u glavu uvrtjela ovdje, u Bijeljini. Smio bih se kladiti da jest.

U crkvi, ispred oltara, pokrov sa moštiju svetog Vasilija i dio moštiju svetog Sisoja. Na dvjema spomen-pločama zlatopisom navedeni podaci o gradnji i osvećenju, imena kumova manastira, krstova, zvona i prve slave. U polumraku blješti kopija Bogorodice Trojeručice, dar hilandarskog manastira.

Idem ka gradskom središtu i tek usputno konstatiram da se ni zgrada Centra za kulturu baš ne uklapa u onu nekadašnju, staru sliku. Zgrada Skupštine je ista, možda malo ušminkana. Sagrađena je od 1908. do 1910. godine u neoklasicističkom stilu. Reljefni ukrasi i polustupovi iznad ulaza blistaju u svojoj bjelini, a vjetar njiše zastave Bijeljine, Republike Srpske i BiH.

Spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću

Uh, na kraju ću, izgleda mi, morati promijeniti početni stav o odnosu starog i novog u gradu - pa i spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću je novi detalj! Da, znam da se može vidjeti na nekim starim razglednicama, moglo bi ga se svrstati u pretinac „novo - staro“ ili „izgubljeno - nađeno“, stajao je ispred zgrade Skupštine, ali svega četiri godine, od 1937. godine do izbijanja Drugog svjetskog rata. Napravio ga Rudolf Valdec, veliki Valdec, čijih ruku djelo su, recimo, i Kranjčevićev nadgrobni spomenik na sarajevskom groblju svetog Josipa ili onaj Vatroslava Jagića u Varaždinu. Sadašnji spomenik kralja koji s propetog konja mačem ubija troglavu aždaju izradio je, prema starim fotografijama, bijeljinski kipar Zoran Jezdimirović.

Za Muzej Semberije nemam vremena, ovaj put će biti dovoljno i da se nadivim najstarijoj i jednoj od najljepših zgrada u gradu. Nije da mi se ne ulazi, ali kad znam da je tu – što je poprilično čudno, nekako sam na takvo što najčešće nailazio po Hercegovini, istočnoj i zapadnoj - smještena najveća kolekcija srednjovjekovnih spomenika s natpisima na opće- ili staroslavenskom jeziku, znam i da bih za takvo što trebao nekoliko sati. Plus gdje je ostalo, etnografska postavka, pa ono u arheološkoj zbirci, sve stvari koje voli svaki zaljubljenik u te znanstvene oblasti, naišao na njih u Bijeljini, Solunu, Grazu ili bilo gdje drugo.

Spomenuh Kranjčevića; e, pa dosad nisam znao da je četiri godine radio i u Bijeljini. O tome govori bijela tabla na zidu crvenkaste zgrade blizu središta grada, ali izvan pješačke zone. Možda je ne bih ni primijetio da upravo tu nisam našao parkirno mjesto. Ne znam što je predstavljala plava zgrada na kojoj se kočoperi 1888. godina i firma „Pavlović internacionalne banke“, ali ju je nemoguće ne primijetiti, kao i svježe obnovljenu sivkastu zgradu u kojoj je smještena Muzička škola „Stevan Stojanović Mokranjac“.

Polazim ka katoličkoj crkvi, ali do nje bilježim nekoliko sitnica. Recimo, grafit „Mićo lopove“, bez zareza i uskličnika, a nema sumnje da se odnosi na dugogodišnjeg gradonačelnika Miću Mićića, pa firmu Muški frizer „Beneš“ – vrata i prozor zakovani daskama, pitam se je li to neki Marijanov rođak?! Onda još jedna obnovljena žuta prizemnica iz nekih davnih vremena, pa ured Šešeljeve Srpske radikalne stranke, bivši, čim je natpis iznad vrata presprejan. Pored ureda, na garažnim vratima, sprejem ispisano NOSI PAUK. Kratko i jasno. I radikalno. Malo dalje je sadašnji ured „radikala“, na portalu vojvodina fotografija visoka oko dva metra. Osamljena je i od (gotovo) svih napuštena prekrasna stara zgrada Sokolskog doma. Na spomen-ploči na desnom kutu čitam da je tu 1944. godine održano oblasno partijsko savjetovanje, na lijevoj se govori o oblasnom savjetovanju SKOJ-a, a pored ulaza da se u zgradi nalazi sjedište regionalnog karate saveza, karate kluba „Panteri“ i još koječega. Uh, kako je lijepa! A ako se vrlo skoro ne poduzme ništa, jednog dana će samo ljosnuti onim lijepim licem po asfaltu!

I evo me pred katoličkom crkvom Prečistog Srca Marijina. Ulica Vojvode Stepe, ako koga zanima. Vjerujem kako ima iznenađenih podatkom da u Bijeljini postoji katolička crkva, ali joj je, evo, već 130 godina. Po popisu iz 1910. u gradu je živio 10.061 stanovnik, od čega je bilo 5.896 muslimana, 2.226 pravoslavnih, 1.192 katolika i 429 jevreja. Katolika je danas svega stotinjak pa nije čudno, još je i radni dan, što je kapija zaključana. Nijanse dvije; kao da je zvonik obnovljen, a crkva nije?!

U objektiv stavljam i Vuka Karadžića ispred osnovne škole nazvane po njemu, a onda i frizerski salon zvučnog naziva „Ko te šiša“. Idem ka sabornom hramu Rođenja Presvete Bogorodice. Da, da, odustajem od stava da je sve nalik na nekadašnje – i ovaj hram, a blizu je središta grada, podignut je nakon posljednjeg rata. Spomenuh da je zvonik iznad manastira svetog Vasilija Ostroškog visok 30 metara; e, ovaj još gotovo pola od toga, 44 metra! I slični su, sad nešto kontam, možda sam, obilazeći grad, koji put i pomiješao ta dva orijentira. Opet mi na umu episkop Grigorije… Samo zvona su teška nevjerojatne četiri tone!

Zvonik visok 44 metra

I u ovoj crkvi prevladava plava, ako to nije zbog doba dana i svjetlosti. Opisivati ne vrijedi – iako mlada, u crkvi se sakupilo svačega nečeg vrijednog. Posebna mi je zbog činjenice da se ikone nalaze i na potpornim stupovima, to se ne viđa baš često. Pored crkve gradilište – niče pravoslavna gimnazija. Prizemlje i kat već su tu, ali se tu neće stati.

Česma na Trgu đenerala Draže Mihailovića presušila. Građanima darovalo poduzeće „Buk promet“. Bista narodnog heroja Veselina Gavrića „zdrava čitava“. „Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski“, poručuje s jednog zida šareno obojan Meša Selimović. Pa kip Filipa Višnjića ispred Narodne biblioteke nazvane upravo po njemu, a onda i spomenik srpskim borcima poginulim u posljednjem ratu, koji dominira trgom blizu središta.

Tragam za jednim čudom ili „čudom“ iz novijeg doba: jasenom na kojem se, kažu, oslikava lik Isusa Krista. Nalazi se križanju ulica svetog Save i kneginje Milene. Jasen ograđen, na ogradi ikona, ima se gdje zapaliti svijeća, i sve je to fino, ali ja – Bog neka mi oprosti – na mjestu odsječene grane ne vidim baš ništa. Kad su komunalci sjekli granu, kažu, lanac na motornoj pili tri puta se pokidao. Bit će da nije svima dano da Isusa vide baš u Bijeljini. Ni svetog Savu na kori stabla, mada je, tvrde oni kojima je dano, i on tu. Neki vide i isprepletene zmije, i ćirilična slova, i rimske brojeve, i još svašta. Ja baš ništa.

Tražim i kuću obraslu u korov – tako je svagdje opisuju – u kojoj su se voljeli veliki Jovan Dučić i prva bijeljinska pjesnikinja Magdalena Maga Živanović. Ako nije ona gotovo srušena, bez krova, išarana i odbijenog maltera, ne znam koja bi mogla biti. Umjesto nje fotografiram bistu dr. Vojislava Kecmanovića Đede, predsjednika ZAVNOBIH-a i prvog predsjednika Prezidijuma Narodne skupštine BiH. Ni prolaznici, a upitah ih pet-šest, ne znaju za Živanovića kuću. Jedan čak upita: Kako rekoste, Dučić?!

Jasen s likom Isusa Krista

I da nisam blizu, svakako bih svratio do crkve svetog Velikomučenika Georgija. Ako ništa, u Bijeljini je najstarija, a to što su je ove nove visinom „prešišale“, za to ništa. Sagrađena nakon što su osmanlijske vlasti dozvolile gradnju, od 1867. do 1870. godine (mada se negdje navode i nešto drugačiji podaci), a za zvonik nije bilo dozvole, pa je podignut naknadno, ni godinu dana nakon uspostave austrougarske vlasti. Još jedan zanimljiv podatak, i to da se zna: zemljište za crkvu darovala muslimanska porodica Osmanbegović. Stil gradnje pomalo neobičan: ima bizantskog, ali i baroknog. Kupola i zvonik se tako gledaju stoljeće i pol. Sveti Georgije na pročelju rukuje mačem onako smireno kako to Mirko Kovač opisa u Gubilištu. Unutra ne prevladava plavkasta boja već se sva crkva zlati.

Bacam još pogled prema staroj gimnaziji, preko puta crkve, i o njoj bi se imalo što reći, ali bi trebalo i u Stanišiće. Kakav bi to bio putopis o bijeljinskom kraju bez etno-sela? Eh… Evo ovakav, pogotovo što su Stanišići bez sumnje jedno od najposjećenijih turističkih odredišta u našoj zemlji i osobno ne znam nikog ko tamo nije zavirio, štoviše detaljno obišao selo. Pa ću jednom, kad se ponagodim, o etno-selu napraviti poseban putopis. Vrijedi, znam, jer sam čak i ja bio tamo jednoč-dvač :)