Bila je ispred svoga vremena: Tri ljubavnika na dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U samoći i gotovo zaboravljena, 6. svibnja 1992. godine u Parizu je umrla glumica Marlene Dietrich.

Imala je tada 90 godina i već je odavno postala nekom vrstom mita.

Autorica Eva Gesine Baur objavila je ovih dana biografsku knjigu Marlene Dietrich naslovljenu "Einsame Klasse" ("Usamljena veličina"), četvrt stoljeća nakon smrti jedne od najpoznatijih žena u novijoj povijesti uopće.

"Njezino povlačenje značilo je visoku cijenu koju je morala platiti kako ne bi pokvarila perfektnu sliku o sebi", kaže autorica.

Napominje kako je filmska diva pomislila da više ništa ne vrijedi, jer više nije bila idol kojim je samu sebe stvorila, također i svojom vanjštinom.

Njezina ženstvenost i hladna zavodljivost skrivali su samoću, unatoč mnoštvu prijatelja i još više ljubavnika koje je imala.

"Gledano izvana, nitko ju ne bi ocijenio kao usamljenu osobu, posebno kada se radi o muškarcima. U posjedu njezine kćeri Marije Riva nalazi se neka vrsta 'dnevnog podsjetnika', u kojem je, kako kaže njezin unuk Peter Riva, dnevno bilježila i do tri ljubavnika", navodi autorica knjige o Marlene Ditrich.

"Nitko nije usamljeniji od osobe tako ekstremno sklone poligamiji. Osjećaj usamljenosti dolazi također iz osjećaja da nas ne razumiju. Marlena je čitav svoj život bila nesigurna i duboko je sumnjala u samu sebe", kaže Eva Gesine Baur.

Postojao je iznimno uzak krug muškaraca u koje je imala povjerenje i kojima bi se znala povjeriti. Među njih autorica ubraja Ericha Mariju Remarquea, Friedricha Torberga i Ernesta Hemingwayja.

Njezino potpuno povlačenje u svoj privatni svijet ponajviše je rezultat nepovjerenja i nesigurnosti u samu sebe.

Već u godinama svojih velikih uspjeha smatrala je kako nije ni lijepa ni nadarena za glumački poziv, napominje autorica njezine biografije.

Dietrich je rođena 27, prosinca 1901. u Berlinu, kao Maria Magdalena Dietrich, i dugo godina, nakon odrastanja, glasila je kao femme fatale, koju su muškarci rado pokušavali osvojiti.

Vjerojatno jedina njemačka istinska svjetska zvijezda proboj je napravila 1929. godine filmom "Der blaue Engel" (Plavi anđeo) Josefa von Sternberga. Film je snimljen prema romanu Professor Unrat njemačkog pisca Heinricha Manna.

Kao Lola Lola u filmu je otpjevala nekoliko pjesama koje su postale njezini kasniji zaštitni znaci.

Plavi anđeo donio joj je međunarodnu slavu, ali i ugovor s američkom filmskom kompanijom Paramount Pictures. Hollywoodski filmovi kao Shanghai Express i Želja iskoristili su njen glamur i egzotični izgled i učvrstili status zvijezde, kao jedne od najplaćenijih glumica toga vremena.

Američkom državljankom postala je 1939., te je tijekom drugog svjetskog rata bila istaknuta zabavljačica savezničkih trupa. Premda je nakon rata povremeno još glumila na filmu, od 1950-ih do 1970-ih većinom je bila na turnejama kao uspješna šou izvođačica.

Kao velika protivnica nacional-socijalizma uporno je odbijala ponude da igra u filmovima nacista.

Zanimljivo, povlačeći se u svoj privatni svijet 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća, Marlene Dietrich nije više dozvoljavala da ju fotografiraju.

"Na smrt su me fotografirali do sada", kazala bi glumica tim povodom.

U berlinskom Muzeju za film i televiziju nalazi se njezina bogata ostavština. "Marlene Dietrich Collection" sadrži 3.000 filmskih kostima i privatnih odjevnih predmeta, više od 400 šešira, 130 torbi i kufera, za putovanja ili za kozmetiku, odnosno kutija za šešire koje je očito obožavala. Iza nje je ostalo i 16.500 fotografija, količina na kojoj bi joj mogli zavidjeti i najaktivniji korisnici socijalnih mreža našega doba, a fascinira i kolekcija od 45.000 listova njezinih pisama i drugih tekstova koje je pisala.

"Bjesomučno je prikupljala stvari", kaže bivši direktor ovog muzeja Hans Helmut Prinzler, koji je vrstan poznavatelj i teoretičar filmske umjetnosti.

"Ono što ju je učinilo svjetskom zvijezdom i mitom je s jedne strane njezin prirodni glumački dar i izričaj. Bila je jednostavno stilska ikona. Svojom odjećom, biseksualnošću i ponašanjem bila je daleko ispred vremena. Nije se libila nastupiti u muškoj odjeći, što je za ono vrijeme bilo krajnje neobično", kaže Prinzler.

Umrla je jednog lijepog proljetnog dana, kako kaže njezin unuk Pierre Riva. Zadnja želja slavne glumice bila je da bude pokopana u bijeloj svilenoj bluzi, crnim hlačama i jakni. Na njezinom nadgrobnom spomeniku stoje stihovi pjesnika Theodora Körnera "Hier steh ich an den Marken meiner Tage", a ispod samo Marlene i godina rođenja i smrti.

Njezin grob nalazi se neposredno pored vječnog počivališta njene majke koja je umrla 1945. godine.

Kad ju je također slavni glumac Maximilian Schell u jednoj emisiji pitao vjeruje li u život nakon smrti, odgovorila je kako to smatra strašnom glupošću.

"Glupost, strašno! Pa ne možete vjerovati kako svi koji su umrli negdje gore okolo lete. To ne može biti", kazala je.