Budva – Grad za kojeg su se svi tukli pa i zvijezde jet seta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije da nekog tjeram s portala, ma kakvi, ali odmah moram reći: oni koji su vidjeli da je riječ o Budvi i sad očekuju da će pročitati nešto o zabavama do jutarnjih sati, žurkama na plažama, jet setu, diskotekama, go go plesačicama ili o tome ko će još od nogometaša, uz brazilskog reprezentativca Neymara da Silvu Santosa Júniora, kupiti apartman u Budvi, bolje da odmah stanu, da ne troše vrijeme, uopće ne sumnjam da će ga znati iskoristiti pametnije. Dakle, sve u dobroj namjeri!

Ja sam, naime, kroz onaj novi, „svjetski“ dio Budve, pored visokih staklenih zgrada koje samo što nisu dohvatile nebo, prošao par puta, ali nijednom nisam stao. Naravno da sam auto parkirao na posljednjem parkingu prije gradskih bedema, jer osim gradskog parka prije toga niti imam niti želim išta vidjeti. I ponešto od ludih kombinacija starog i novog na toj granici između grada i utvrde pomalo me nervira pa polazim od kraja koji, doduše, može biti i početak, jer se dalje ionako ne može, a „kraj“ se nalazi na plaži Mogren: „Budvanska plesačica“, rad beogradskog kipara Gradimira Aleksića.

Budvanke i Budvani je odreda zovu Balerinom. Stoji na stijeni par metara udaljenoj od obale, i to na jednoj nozi, čak i za nevremena, iako na ogradi stoji upozorenje posjetiteljima da se ne igraju glavom i da Balerini ne prilaze u nevrijeme. Na ogradi katanci ljubavi, sol ih već pomalo izjela, zahrđali, a iza leđa otok Sveti Nikola i plićak nastao nakon što je, kažu, sveti Sava, ne mogavši se zbog velikih valova ukrcati na galiju kojom je naumio do Svete Gore, bacio nekoliko kamenčića i uspio se ukrcati.

Aleksić, kažu, svake godine posjeti Balerinu, očisti je, ispriča se s njom, zagrli je, a zove je svojom „brončanom kćerkom“. Inspiracija mu je bila priča o djevojci koja je voljela mornara i čekala ga tu, na tim stijenama. Ko čeka, taj se i načeka; tako i ona, čekala, čekala i... Jednog jutra je našli mrtvu, zagledanu u valove.

Balerinu ću posjetiti i noću. Stijena na kojoj stoji pod blicem se bijeli kao da je od soli. Tek poneko nejasno svjetlo na pučini, pun mjesec i bljesak na Balerininom bedru. Sve ostalo je legenda. I mrak.

Sezona je davno završena pa su plaže i bašte kafića prilično puste. Bilo je oluje prije par dana pa na plažama ima svega, more iz svoje utrobe začas izbaci raznog smeća. Neko ga je između plaže Mogren i utvrde sakupio na gomilu. Sunce je zubato, što mladića s biciklom ne sprečava da se se razgoliti do pasa, valjda nije stigao kad je trebalo.

U gradske zidine ima nekoliko ulaza; i da sam se trudio, ne bih ih uspio prebrojiti. Iznad jednog sveti Vasilije Ostroški; prepoznajem ga po bradi i brkovima, a i po pogledu, mada nema vladičanske kape, iznad drugog Bogorodica, a iznad trećeg neki prastari grb i naknadno dodana spomen-ploča „na uspomenu dolaska hrabre i pobjedonosne srpske vojske koja poslije junačkih pobjeda oslobodi Budvu na Mitrovdan 1918.“. I tako srpska vojska pobijedi austrougarsku, a Budvu zapade da bude dio Crne Gore.

U zidinama mi je nekako prešareno: reklame strše, upadaju u oči kao osice, potpuno odudarajući od umirujućeg sivila kamena. Na nekoliko mjesta ima antičkih arheoloških artefakta bez natpisa ili bilo čega što bi govorilo o čemu se radi, a također i komada obrađenog kamena za koje je teško reći jesu li u pitanju umjetničke instalacije (u pokušaju) ili je neko nešto započeo i planirao pa stao usred posla. Na jednom takvom mjestu i auto-prikolica na dva točka pa hajd' znaj šta je u pitanju. Ima, dakako, i bezbroj prekrasnih detalja, recimo maca koja stražari iznad ulaza u English pub „Prince“ ili svježe obojena klupa za dvoje na kamenom podu čija se narančasta boja savršeno slaže s plodovima na obližnjem stablu, razgranatom bez kraja i konca.

Tu negdje je i ploča sa dvije ribice okrenute repovima, tzv. Markova ploča, koju u stopu prati falsificirana legenda o postanku Budve. Nastala je, naime, na osnovi u skorije vrijeme izmišljene priče o nekakvim Jeleni i Marku koji su se, kao, zbog nesretne ljubavi bacili sa zidina. Ploča stoji na zidinama kojih 20 godina, a turisti, naročito mladi parovi, kojih je baš briga što ploča nema nikakvog povijesnog utemeljenja, dolaze tu i stavljaju ruke na nju kao znak vječne ljubavi. Kadmo i Harmonija, dvoje onih za koje se na osnovi zapisa u literaturi može reći da su na neki način osnivači grada, za to vrijeme šute. Naravno da ne pitam za ploču i ne tražim je, i bez mene ima dovoljno onih koji su tu dolazili i dolaze zajagmiti ljubav, makar počivala na falsifikatu i lažima.

Nekadašnja katolička katedrala svetog Ivana Krstitelja

Na malom prostoru, nekad bezbeli trgu, i to glavnom, stisnulo se nekoliko crkava. Dominira katolička crkva svetog Ivana Krstitelja, zaštitnika Budve, jedna od najstarijih, ali ne samo u Budvi, već na čitavoj ovoj strani Jadrana. Sagrađena je oko 1200. godine, a današnji oblik najvjerojatnije je dobila nakon zemljotresa koji je ovaj dio primorja pogodio 1667. godine. Zvonik visok 36 metara dograđen je 1867. godine. Crkva zaključana i uvečer i danju, trebao bih doći u vrijeme mise, u 10 sati, a već je podne. Volio sam, naime, vidjeti znamenitu ikonu Madona in Punta, poznatu kao Budvanska Gospa, urađenu na drvetu, jednu od najstarijih na našim prostorima, nastalu nekad tijekom 12. stoljeća, a također i oltarni mozaik u staklu koji je uradio veliki Ivo Dulčić, meni posebno drag, budući da je autor i pet veličanstvenih mozaika na pročelju crkve u mom Kreševu.

Desno od te nalaze se ostaci ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća. U desnom dijelu povelikog crkvenog prostora stoji bunar, a bočni zidovi i sad, 1500 godina nakon izgradnje, rječito govore o njenoj nekadašnjoj ljepoti. Na ulazu u oltarni prostor ostaci vitkih stupova, a u lijevom kutu, gdje se nekad vjerojatno nalazilo svetohranište i klupa za ministrante ili crkvene pjevače, izrastao povelik kaktus.

U blizini je i nekadašnji biskupski dvor; tu je bilo sjedište Budvanske biskupije za koju danas znaju samo povjesničari i iskonjaci poput mene, dok prosječni Budvanin vjerojatno ne zna ni da je postojala. Kakva crna biskupija iz tamo nekih vremena, kad gradom šetaju nogometaši, tenisači, filmske zvijezde... Biskupija je dokinuta 1828. godine.

Ostaci bazilike iz 5. stoljeća

Preko puta katoličke nalazi se pravoslavna crkva Svete Trojice, a natpis o tome na stražnjem dijelu stoji i na ruskom jeziku, koji u Budvi i čitavom crnogorskom primorju odavno predstavlja veliku konkurenciju desetljećima udomaćenom engleskom. Za razliku od katoličke, crkva Svete Trojice je otvorena i u dnevnim i u ranonoćnim satima. Njena gradnja započela je nakon propasti Mletačke republike, 1797. godine, a završena već 1804. godine. Podignuta je po uzoru na Bogorodičinu crkvu u obližnjem Podostrogu, sa starinskim zvonikom „na preslicu“ s tri zvona i kubetom nasred krova. Iznad bočnih vrata je lijepa rozeta, a ikonostas je očito rađen davno i ljepši je od većine modernih.

Ispred crkve je grob književnika i političara Stjepana Mitrova Ljubiše, jednog od najpoznatijih Budvana. Nedaleko od crkve je njegov spomen-dom, u kojem su sačuvani njegovi osobni predmeti, knjige, pisma, novinski članci te rukopisi njegovih djela. Na grobu samo ime i prezime te godine rođenja i smrti (1824.-1878.). Na njegovu bistu ću naići i kasnije, za šetnje gradskim parkom, a zanimljivim mi se čini spomenuti to što, iako mu i na grobu i na bisti stoji kršteno ime Stjepan, u crnogorskim i srpskim medijima sve češće postaje Stefan. Umro je u Beču, a druga zanimljivost je to što je – jer je Boka Kotorska u vrijeme njegovog djelovanja predstavljala dio Austro-Ugarske – od 1870. godine do smrti bio predsjednik Dalmatinskog sabora i poslanik Narodne stranke u Carevinskom vijeću u Beču. Crna Gora se tada nalazila daleko iza brda nadvijenih nad Budvom i čitavim današnjim crnogorskim primorjem.

Iza dviju glavnih nalazi se i pravoslavna crkvica svetog Save Osvećenog, koja na svodu i zidovima krije tragove freski iz 12. stoljeća. Još starija je katolička crkva Santa Maria in punta, naslonjena na sam gradski bedem, a da je najstarija, zna se po kamenoj ploči u njenom zidu na kojem stoji da je sagrađena 840. godine. Ne, nisam ispustio jedinicu nego je crkva stvarno izgrađena prije gotovo 1200 godina! I ona ima zvonik „na preslicu“ i nevjerojatno lijepo izvedenu rozetu iznad ulaza. Ne mogu se ne zapitati koliko je takvih crkvica bilo po našoj zemlji do 1463. godine i dolaska osmanlijskih trupa? Neke su, uglavnom u Hercegovini, i sačuvane, ali od većine njih danas nije ostao – kako ono kažu - ni kamen na kamenu. Crkva je zaključana, a na vratima, umjesto rasporeda misa, jer odavno ne služi kao prostor za molitvu, plakat o izložbi Dječijeg kreativnog centra „Art duga“. Nekoliko fotografija pravim kroz prozorske otvore bez stakla: panoi s dječjim crtežima, nekoliko stolica, razvučeni kabeli, to je sve što se može vidjeti. Uz crkvicu, prema moru, ljetnja pozornica sa drečavo žutom ogradom koja odudara od svega što ulazi u vidokrug.

Budva je prastaro naselje za koje su se od 6. stoljeća prije nove ere, kada se na ovom mjestu prvi put spominje ilirski grad, tukli Grci, Rimljani, Osmanlije, Mlečani, Austrijanci, Srbi i Crnogorci... Niko nikad neće doznati ko je od njih koliko i što ugradio u temelje Citadele, glavne gradske utvrde, mada njen najveći dio potječe iz 15. stoljeća, a posjetitelja će u toj stvari lako zavarati ploča iznad ulaza na kojoj stoji „Erbaut im Jahre 1836“. Nešto valjda jest, ali ne sama utvrda. Ulaz u Citadelu nalazi se oko dva metra iznad razine okolnog platoa, a danas se kroz ta vrata ulazi u Muzej grada Budve. Na platou staro stablo, a u njegovoj šupljini ogromni kamen za koji nemam pojma što predstavlja, a ne znaju ni prolaznici, domaći ljudi; znaju samo da je kamen „oduvijek tu“.

Penjem se na zidine i obilazim ih s kraja na kraj. Nalik su kanalu u kojem su se dvojica vojnika teško mogli razmititi, a gornja strana zida ka moru je blago nagnuta; da nije, sigurno bi danas bilo mnogo onih koji bi se i na nju popeli k'o Ćorkan na višegradsku Ćupriju, a onda bi sigurno bilo i onih koji bi završili u provaliji. Na izbočenim dijelovima utvrde kupolaste stražarnice; ulazim u jednu i zaključujem da su stražari morali biti razmjerno niskog rasta, jer bi se jedan prosječni Crnogorac u njima teško mogao uspraviti. U jednom utoru u zidu zaboravljena metalna kutija iz koje je valjda provedena struja za rasvjetu; ozbiljni gradovi koji žele turiste i njihove pare paze na takve detalje, Budva baš i ne mari.

Zvonce pored kojeg se svi fotografiraju

Ono malo turista uglavnom se fotografira pred ogromnim zvonom s one strane gradskih zidina. Ostalo je tu nakon snimanja američkog filma Dugi brodovi, u kojem je glavnu ulogu imao Richard Widmark. Film je snimljen 1963. godine, a Budvani su se toliko oduševili činjenicom da se snima baš u njihovom gradu da i danas plažu uz bedeme, nekadašnju Plažu od brijega, zovu Ričardovom plažom, mada se zna da se Budva, kao ni čitava tadašnja država, Widmarku nije nimalo svidjela.

Blizu plaže, u parku, stoji bista narodnog heroja Marka F. Stanišića. Ne znam gotovo ništa o heroju Marku, ali ispod njegovog zelenog lica čitam da je umro 1983. godine i kontam: taj mora da se nauživao – narodni heroj sa dvadeset i koju godinu, a živi se poprilično duže...

Svraćam i do velebnog zdanja hotela „Avala“, ustvari ne baš do njega nego pedesetak metara ispod ulaza, jer se tu nalaze ostaci rimske građevine u literaturi poznate kao Vila Urbana, datirane u 3. stoljeće prije nove ere. Ne znam kako je sve to izgledalo prije zemljotresa 1979. godine, kad se srušio i stari hotel „Avala“, ali je i danas ostalo poprilično zidova usred kojih se smjestio rimski spomenik s natpisom i reljefima. U podu vile je nađen i rimski mozaik s prikazom delfina i zmaja, star oko 2000 godina, za koji se bez zemljotresa nikad ne bi doznalo. Javnosti je prezentiran nakon opsežne i pažljive rekonstrukcije, i to tek prije dvije godine, što će reći čitavih 35 godina nakon što je otkriven. Crnogorci to polako. Smješten je u već spomenutu crkvicu Santa Maria in punta.

Na platou pored Vile Urbana još jedna goluždrava: prignula se naprijed pa joj se kosa spušta prema zemlji, zamišljena u šetnji maštom. Koliko znam, nije u rodu s Balerinom. Ona me svojim brončanim jezikom nagovara da malo prošetam i po okolini Budve, a hajd' joj odbij...

Vila Urbana

Da, večer prije sam, spuštajući se ka Budvi, na jednom istaknutom brdu spazio moćnu tvrđavu i raspitao se malo... Elem, selo u kojem se nalazi zove se Brajići, a utvrda Kosmač je austrougarska, podignuta između 1841. i 1850. godine na nekadašnjoj crnogorsko-austrougarskoj granici. Trknuo bih do nje i danju, čak i polazim put Cetinja, ali na kraju odustajem jer su radnici i strojevi koji rekonstruiraju put Budva-Cetinje tog dana srušili pola brda pa prije Brajića nailazim na kilometarsku kolonu. „Ka'će pustit' ne zna se...“, razočaran je jedan od vozača koji su odlučili okrenuti se i vratiti nazad.

A ako se već nisam bavio Budvom kao crnogorskom prijestolnicom turizma, mogu malo trknuti do Svetog Stefana, najelitnijeg i najskupljeg ljetovališta na čitavom Jadranu. Namjerno kažem do Svetog Stefana, jer unutra neću. Zašto? Pa ulaz se plaća 10 eura, a nemam sitnih, ponio sve po 500 eura :-) Ni čuvari u kućici ispred mosta nemaju sitna, jedino da trknemo rasitniti?! :-)

Do kapije ne dolazim autom već se radije odlučujem spustiti niz maslenik između pristupnog puta i otočića. Prije toga kratko zastajem u Miločeru, tu ne traže eura da bi se ušlo, a onda i pred spomen-česmom „palima za slobodu“: troje ih je palo u Prvom, a još sedmero u Drugom svjetskom ratu. Sve što oko vidi uređeno je, ali nije tako kad se sađe u maslinik, iznad samog natpisa „Agora Sveti Stefan“: ima i smeća, boca, komada obuće, čak i teška saksija „Komunalno Budva“, što mi izgleda pomalo nevjerojatno. Kroz maslinik teče potočić, sveden u kanal, a preko njega se prelazi dvjema drvenim gredama. Kontam: kolike pare se obrću, mogli su kupiti maketu Starog mosta ili Tower Bridgea! Između maslina slabi ostaci zidova, a primjećujem i keramiku, ali ne mogu odrediti iz kojeg povijesnog razdoblja. Eh, arheologija... Jest da su na Svetom Stefanu, u zidinama, ljetovali Mikis Teodorakis, Silvester Stalone, Sophia Loren, Jurij Gagarin..., ali ja bih radije evo ovdje, u masliniku, razapeo šator, samo ako smijem malo začeprkati po tim zidinama...

Zanimljivo, niko ne spominje onaj drugi otočić, odmah iza Svetog Stefana, pitam se ima li uopće ime? Dolje, u ravni, biste narodnih heroja Vukice Mitrović i Nike Andusa. Vukica je rođena baš tu, na Svetom Stefanu, a strijeljana je već krajem 1941. godine na Banjici, dok je Niko, istaknuti antifašist, stradao od četnika u Mrčevcu kod Tivta.

Narodni heroji i zvijezde jet seta, eto dokaza da je spojivo i naizgled nespojivo. Slično je i kad se od Svetog Stefana krene uzbrdo, iznad ceste, jer se u neposrednoj blizini nalazi veći broj manastira. Između Podostroga, Reževića, Duljeva, Gradišta, Stanjevića i Praskvice ja biram ovaj posljednji. Ne znam zašto, ali se na kraju neću pokajati. On je i najbliži turističkoj metropoli Jadrana u kojoj se apartmani za noć plaćaju tisućama eura, a da cesta do manastira još nije do kraja asfaltirana.

Zanimljivo: most na magistrali, nekoliko stotina metara od skretanja ka manastiru, nosi ime Praskavica. Praskvica ili Praskavica, pitanje je sad? Stotinjak metara prije ulaza u manastirski kompleks pasu ovce, a iz štale ispod puta muču krave. Monah Gavrilo, kojeg zatječem ispred crkve, potvrđuje da se radi o samostanskom blagu. Imaju i nekoliko osoba koje rade kod njih, ali se i sami oni brinu o svom stočnom fondu i poljoprivrednom imanju. Gavrila, uostalom, i zatječem dok čisti prostor ispred crkve pa se ni ne trebam zapitati je li to monasi stvarno sami rade, makar sam navikao na mnogo drugačiju sliku i po manastirima i po samostanima.

Sa monahom Gavrilom

Manastir Praskvica je, prema narodnoj predaji, utemeljen još u 9. stoljeću, mada dokaza za to izvan predaje nema. Po drugima je osnovan početkom 14. stoljeća, barem se tako nazire iz jedne povelje kralja Milutina koju, međutim, neki drugi znanstvenici žestoko osporavaju, smatrajući je falsifikatom, a do kraja sigurnim se smatra podatak iz darovnice zetskog vladara Balše III. Balšića Stratimirovića s početka 15. stoljeća. Manastirsku crkvu svetog Nikole je, sa svojim vlastelinima Paštrovićima, koji su sjedište imali na Svetom Stefanu, sagradio 1413. godine upravo spomenuti Balša. Zbog otpora Paštrovića, Napoleonovi vojnici početkom 19. stoljeća ruše crkvu i pljačkaju manastir, ali se kompleks obnavlja nekoliko godina kasnije. U manastiru se i danas čuva rukopisno evanđelje Gavrila Cetinjca, dar vladike Danila Petrovića, kao i zbirka Paštrovskih isprava te prepiska sa crnogorskim vladikama.

Starijom od crkve svetog Nikole smatra se druga samostanska crkva, posvećena svetom Trojstvu, malo podalje od manastira, a predaja kaže da ju je dala podići Jelena Anžujska.

Zanimljivim se čini podatak da je manastir nekad bio katolički i pripadao benediktinskom redu, a „živio“ je kao podružnica benediktinskog samostana Bogorodice Ratačke. Benediktinci su ga napustili za osmanskih provala i nikad se nisu vratili. Pravoslavni monasi se u njemu nastanjuju tek u 17. stoljeću. U crkvi svetog Nikole, čiji je jedan dio izvorno sačuvan, i sad se mogu vidjeti stoljećima stare freske od kojih doista zastaje dah.

Budvansko područje napuštam nakon kratkog razgovora sa skromnim monahom Gavrilom, za kojeg stječem dojam da bi – kad bi to ko želio – komotno mogao držati satove iz onog što današnjem svijetu nasušno fali, iz poniznosti. Na kraju mi daje i kratki blagoslov, praveći mi znak križa na mojoj proćelavoj glavi. A kad takav čovjek blagoslovi, znam: ne može biti - bez fajde!