Cavtat – Čudo na istoku gdje se grli sunce

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za Cavtat sam se prvi puta zainteresirao kao srednjoškolac, kad smo za lektiru dobili roman Anđelka Vuletića Deveto čudo na istoku. Svašta je nešto skladno pomiješano u romanu, od traženja identiteta i korijena pa do grčkih mitova, a Epidaurus je klipanu koji je i sâm rado miješao maštu i zbilju, mitove i povijest, bio pravo otkriće: Vidi, vidi, pa to stvarno može tako!

Od mitova nije ostalo mnogo što za vidjeti, ali se oni stvaraju i danas, negdje manje, negdje više. Cavtat bez sumnje spada u drugu skupinu.

Grad je dao poprilično poznatih osoba, ali su tri ostavile najznatniji trag. Prvi je „na udaru“, i to dvostrukom, čim se uđe u grad, Baltazar Bogišić (1834.-1908.), jedan od najvećih pravnih stručnjaka svoga doba i autor Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru, akademik i dobitnik brojnih europskih odličja. Živio je u većem broju europskih gradova, u Crnoj Gori je bio i ministar, posljednje godine proveo je u Parizu, a umro je u Rijeci, ali nije zaboravio rodni grad: svoju knjižnicu sa oko 18.000 svezaka, kao i prepisku s mnogim znamenitim ličnostima svoga doba, više od 10.000 pisama, ostavio je Cavtatu i ona se danas čuva u posebnoj zbirci, smještenoj u zgradi Kneževa dvora. 

Ne ulazim u Knežev dvor; nije da se ne bi imalo što vidjeti, pogotovo što je tu i Bogišićeva muzejska kolekcija, a bio je strastveni sakupljač, ali je to ipak mjesto prvenstveno namijenjeno povijesničarima, posebice onima što se bave Bogišićevim životom i radom te razvojem pravne znanosti. Recimo inkunabule: sakupio ih je čak 66, a to je više nego što ih ima u cijeloj Bosni i Hercegovini! Zavirit ću tek u dvorište, po kojem je razasut priličan broj arheoloških artefakta, uglavnom rimske provenijencije, cipusa, sarkofaga i koječega drugog.

Bogišiću je podignut i masivni spomenik, i to odmah preko puta Kneževa dvora: prekrstio noge, u krilu podebela knjiga, zagledan u more i zamišljen.

Spomenik Baltazaru Bogišiću

Drugi od najpoznatijih Cavtaćana je slikar Vlaho Bukovac (1855.-1922). Podrijetlom od talijanskog roda Fagioni, od 11. do 15. godine živi u New Yorku, a potom postaje u moreplovac. „Karijera“ mu je trajala kratko pa sa 18 godina odlazi u Peru, a odatle opet u Ameriku, pa u Pariz... Dalje se svira.

Evo mu u Cavtatu kod njegove rodne kuće: uza stepenice pa lijevo. Lako ju je naći, ispred nje stoji nisko spušteni štafelaju. Kapija otvorena, a sudeći po obavijesti s radnim vremenom, i kuća. Ispostavlja se da je radno vrijeme na papiru jedno, a u stvarnosti nešto drugo ? Svjetlo je upaljeno pa Bukovčeve slike mogu, eto, vidjeti barem kroz ostakljena vrata, ali unutra – od tog ništa. I ovdje u dvorištu ponešto arheoloških eksponata, ne bog zna koliko zanimljivih, ali je prva liga spomen-ploča koju svom slavnom sugrađaninu podigoše „harni Cavtaćani“: ploča je sama po sebi standardna, „ovdi se rodio Vlaho Bukovac...“, ali je fol u mjestu na kojem stoji – umjesto da je zakačena na zid kuće, eno je ukraj dvorišta, u uvelom lišću i puzavicama. Ispada, eto, da se neko rodi u rodilištu, neko u kući, a neko – kao Vlaho Bukovac – na prikući :) Uz kuću Bukovac i dvije izvanredno lijepe kapije, a u jednoj je smješten Matični ured.

Veliki slikar je često dolazio u svoj Cavtat, a prije odlaska u Prag, gdje je živio od 1903. godine pa gotovo do smrti, u rodnom je gradu u komadu proveo četiri godine. Kad se počne o njegovom cavtatskom razdoblju, noge će same krenuti ka crkvi i samostanu Gospe Snježne. (Otkud Gospa Snježna na moru, to mi nikad niko neće uspjeti razjasniti.) Crkvu i samostan su još krajem 15. stoljeća sagradila dubrovačka Mala braća, odnosno franjevci. Naravno da su, kao i druge građevine po ovom dijelu Jadrana, stradavali u zemljotresima, ratnopohodskim pljačkama i koječemu drugom, ali je osnova do danas ostala nepromijenjena, izuzev zvonika, koji je, umjesto starog gotičkog, dozidan 1901. godine. Usput rečeno, zvonik se vidi iz gotovo svakog cavtatskog zakutka i to je posebna slika: „izvire“ iz drveća kojim su zaklonjeni samostan i crkva. U crkvi, očekivano, puno zanimljivih starina, uglavnom tirolske škole, u pitanju su, dakako, oltari, ali i tabernakul, makar je to „od prekjučer“ s obzirom na starost nekih od slika po zidovima, od oltarne slike Bogorodica s djetetom Božidara Vlatkovića iz vremena gradnje samostanskog kompleksa, preko poliptiha Svetog Mihovila Vicka Lovrina Dobričevića s početka 16. stoljeća, pa do...

Poliptih Vicka Lovrina Dobričevića

Eh, tu smo – nije sve u starinama! U luneti iznad trijumfalnog luka stoji Bukovčeva Gospa od Cavtata, urađena 1909. godine u Pragu, a tu je i njegova Gospa od Milosrđa, urađena u Parizu 1880. godine. Bukovac je oslikao i ogradu kora.

Još je puno zanimljivih detalja u crkvi, a najveći dojam na bogobojaznog stvora čini ruka s križem, nekako prijeteći postavljena na mali pobočni kor u koji se, pretpostavljam, ulazi izravno iz samostana: kad se gleda odozdo, iz crkve, djeluje baš tako, u stilu „Ooo, nevjernici, ako se ne obratite već danas...“, jer se ne vidi čija je ruka, ko je tako čvrsto zgrabio križ. Tek kad se popne na kor, vidi se da je ruka – ničija! I poneki ružan detalj, kao, primjerice, potpisi na koru s unutarnje strane: Stjepo, Luka, Kiko, Ivan. R., Nikša, Jure... Grrrr...

Oko crkve se vrzmaju komunalci, režu i na kamiončić skupljaju granje čak s brda iznad crkve i po svem okolnom prostoru. Malo kasnije će morati stati jer je neki, bezbeli kockoglavi, svog robusnog terenca DU-999-DN parkirao točno na prolaz prema stepenicama i netragom nestao.

Samo koji metar od crkve bista trećeg poznatog Cavtaćanina, Frana Supila, novinara i publicista, ali, kroza sve to, političara. Najprije pravaš, žestoki, to dok mu je bilo dvadeset i neka, potom liberalni pravaš, mada je to malo nemoguća sintagma, a onda pristaša ujedinjenja Hrvata i Srba. Nije dočekao, umro je 1917. godine, i to u Londonu, u tuđem svijetu, osim ako njegov nije bio čitav svijet. Bogišić i Bukovac su, iako su također umrli u dalekom svijetu, posljednji počinak pronašli u rodnom gradu, Supilo tamo gdje je i umro.

E, da, samostan su osnovali franjevci i bili tu do prije nekoliko godina, da bi ga iz nekog razloga prepustili pavlinima, redu svetog Pavla Pustinjaka. To su oni u bijelom od glave do pete, a ovo im je tek četvrti samostan u Hrvatskoj. Rado bih da nekog od njih stavim u objektiv, ali nigdje nijednog na bijel dan.

Naravno da ću od samostana na brdo, do groblja svetog Roka. Stepenica ima puno, al' ništa zato kad znam da me gore čeka mauzolej obitelji Račić, rad mladog i perspektivnog Ivana Meštrovića. Veliki kipar je 1921. godine, kada je vrljao po groblju, imao 38 godina i to mu je bilo prvo arhitektonsko djelo, ali je za njega dobio, ni manje ni više, Grand prix na Međunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti u Parizu 1925. godine!

Račići, bogata brodovlasnička obitelj, Cavtaćani. Jedna od njih, Marija, napisala oporuku, sve objasnila, ostavila dovoljno keša i – moglo je početi. Jest da je srušena stara kapela svetog Roka i da to niko ne spominje, ali šta se može. Brački kamen, vrata i zvono od bronce, dvije karijatide na ulazu. „Unutrašnjost je bogato dekorirana, ispunjena reljefima...“ Tako stoji na turističkoj tabli na zidu i rado bih ja to vidio vlastitim očima, ali kako? Treći put u posljednje tri godine sam ovdje i uvijek je zaključano! ? Pitam dvije žene koje čiste grobove, ali mi ne znaju reći kad je otključano. „Bude jedna žena tu, ali je sad nema.“ Eh, nema je nikad, izgleda mi... I, da ne zaboravim, anđeo na kupoli: da sam siguran, nisam, ali mi se čini da su mu na leđa nakačene – antene!!!

Ispred mauzoleja obitelji Račić

Nije, međutim, groblje svetog Roka samo mauzolej Račićevih. Stotine ljudskih sudbina ispisane su na spomenicima. Recimo onaj još jednog razmjerno poznatog Cavtaćanina, Vlaha Barbića, pomoćnog biskupa dubrovačkog, pa nekog Mata Vragolova, koji se „preseli u vječnost u cvijetu mladosti“, a bio je veleposjednik i pravnik, pa mu na spomeniku ispisaše čitav mali ep, onda jedan na kojem na latinskom piše da su tu sahranjeni nekršteni, vjerojatno dječica, pa jedan na kojem je neko od rodbine ostavio tek načetu kutiju cigareta „filter 160“, a na kutiji natpis „Pušači umiru mlađi“. Koja crna ironija!

I još jedan čovjek, a spomenik mu je među najvećim i najljepšim: fotografija na prelomljenom rimskom stupu, ime ispisano na - tako mi izgleda - kapitelu položenom na bok. Zvao se Valtazar Bogišić i bio... Aaaa, pa to je isti onaj Baltazar što sam se jutros fotkao s njim! Da ne dužim: kršten je kao Valtazar, tako se potpisivao i u svojim pismima, ali je, eto, u neko doba postao Baltazar ili, po dubrovački, Baldo! Kako i zašto, valjda znaju oni koji su se bavili njegovim podrijetlom. Na groblju, bome, vaistinu Valtazar! U publikacijama izdanim u Srbiji kaže se da je bio „istaknuti srpski pravnik“ (i ostalo), u hrvatskim da je bio istaknuti hrvatski... Na sahrani mu govore držali i predstavnici hrvatskih i predstavnici srpskih društava, sav Cavtat bio „u crno zavijen“.

E, sad, Marija Bogišić, udana Pohl, njegova sestra, organizirala je sve da Bogišićeva ostavština iz Pariza stigne u Cavtat. I nije samo to: u već spomenutoj crkvi Gospe Snježne stoji povelika ploča zahvale istoj toj Mariji jer „spasi od očite propasti ovu svetinju Cavtaćana“, a na još jednu ću naići u gradu, zato što „Cavtatu vodovod sagradi“. Ta druga je smještena na kutu jedne od starih zgrada, a ispod nje je česma. I jest, zna se, obnovila spomenutu crkvu i dovela vodu iz Oboda, podigla onaj spomenik bratu i uradila još mnogo za svoj grad. I sve to, ali na spomen-pločama stoji da je Marija „Cavtajka“! Poštujem pravilo da etnik prave stanovnici nekog mjesta, nije to za raspravu, ali za Cavtajku niti sam čuo niti sam mogao pretpostavljati da se tako zove stanovnica Cavtata.

Spuštam se s druge strane groblja i na svakom koraku vidim ostatke nekih starih zidina, fino obrađene komade kamena, čak i omanje gomile. To gledam jednim okom, a grad onim drugim i sve su prilike, jer mi se gleda i jedno i drugo, da ću nakon tih nekoliko stotina metara ostati razrok.

Naravno da u gradu ima još puno zanimljivih detalja: jedna maca koja se skutrila na obali, znam je od prošlogodišnjeg dolaska, i lani sam je pomazio, pomalo zahrđalo priznanje-spomenik neke međunarodne organizacije Cavtatu s krugom od zvjezdica, puno starih palača s prekrasno izvedenim vratima, prozorima i ostalim, bista dr. Franje Tuđmana na ljetnoj pozornici koja je izvan sezone bašta kafića pa se doima kao da je predsjednik došao na kavicu, spomen-ploča kralju Tomislavu, čamci na suhom, spomen-ploča palim borcima NOB-a ispod koje se prodaju šeširi i torbe pa će je teško iko i primijetiti...

Predsjednik je stigao na kavicu

Ulaz u pinakoteku župne crkve svetog Nikole lijepo urešen vijencom od lišća, ali – zaključan? Srećom, crkva, smještena odmah uz Knežev dvor, nije, a kad se zna da je sagrađena još 1484. godine, makar je kasnije bilo raznih dogradnji i preinaka, jasno je da se i u njoj itekako ima što vidjeti. I ne samo u njoj: već na pročelju, ispod ukusno izrađene rozete pomalo neobičan zabat, budući da tamo gdje bi trebao biti sastavljen, iznad praznog timpanona, stoji kip sveca zaštitnika s podugačkim štapom u lijevoj ruci. Čega li se sve nagledao za više od pola milenija na stepenicama ispred ulaza?! U predulazu Gospin kip, a unutra svega, pa se pitam šta li sve ima u pinakoteci, tamo je valjda najvrjednije, kad toliko toga ima u crkvi?! Prekrasni oltari, i glavni i pomoćni, brojni stari kipovi, slike Carmella Reggia, neke i iz 18. stoljeća, nezaobilazni Vlaho Bukovac, on je očito mislio na sve i svima darovao ponešto, a ovoj crkvi slike četvorice evanđelista, potom Niko Miljan, također rođenjem Cavtaćanin, pa Olga Solovjeva...

Kip svetog Nikole na cavtatskoj župnoj crkvi

Eh, tu ću sad stati, jer znam da Solovjeva počiva na jednom groblju koje gotovo niko više ni ne primjećuje. Mjestašce se zove Mećajac, nalazi se odmah iznad ulaza u Cavtat i tu je, oko gotičke crkvice svetog Đurđa iz 15. stoljeća, kako bi rekli u konfesionalno kompaktnoj sredini kao što je Cavtat, groblje za inovjerce. Grobova je svega 12 pa ili je inovjeraca bilo vrlo malo ili su za posljednje prebivalište radije odabrali neki svoj kraj, prakraj.

Iako ih je samo toliko, mogao bi se kroz groblje napraviti omanji putopis, bolje rečeno grobopis. Dvanaest sudbina zakopanih na Mećajcu. Jedan general ruske vojske, jedan narodni učitelj, jedan žandar, jedan arhitekt, pa jedna slikarica, Jovanka Strajnić, itd, itd. Sad će neko reći: kako jedna slikarica, zar nisu dvije?! I jesu i nisu, jer je Olga Solovjeva bila balerina, i to doslovno svjetskog glasa, a slikanjem se počela baviti u već pomalo poznim godinama, nakon što je odavno završila s nastupima po najslavnijim onodobnim europskim, ali i američkim pozornicama. Zato je na njenom nadgrobnjaku reljef sa scenom iz baleta.

I da, zaboravio sam, 12 je nadgrobnjaka, ali ih ima još, bez imena: stećci! Od njih je sazidano malo dvorište kojim je groblje odvojeno od crkve, a jedan je, ukrašen isklesanom rozetom i polumjesecom, s djelomično sačuvanom bordurom, postavljen na sam ulaz.

Crkva je zaključana i to će ionako rijetkog posjetitelja vjerojatno razočarati. Međutim... Otkrit ću tajnu: ključ stoji na dovratku, onaj veliki, starinski; treba samo podići ruku i – eto ga! Nije da se unutra ima bog zna što vidjeti: po zidovima mrlje od vlage i napukline koje je neko nevješto zamazao, Gospin i kipić svetog Ante, neka poprilično loša oltarna slika svetog Đurđa ili Juraja aždahoubojice, par ispucalih klupa. I polumrak, osim predvečer, kad sunce odlazi na počinak, a neki ovakav kao ja, dobavi ključ i otvori vrata.

Ko zna, možda se sunce svake večeri kroz rupu ispod zvonika smjesti baš ovdje, gdje ga niko neće tražiti. O tome razmišljam po stoti put bacajući pogled po groblju, a i o tome da, ako nekim ludim slučajem u bolji svijet preselim u Cavtatu, evo, mjesta ima; nisam baš neki inovjerac, ali potrudit ću se. Da ponekad noću, kad više niko ne prolazi Mećajcem, ustanem, dohvatim ključ, ušuljam se u crkvicu i do zore ostanem zagrljen sa suncem.