CD ili gramofonska ploča?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Treći i i posljednji nastavak priče o povratku vinilne ploče u modu dovodi nas do neizbježnog pitanja – u čemu je kvaka? Zvuči li vinilna ploča zbilja bolje od CD-a? Je li u pitanju samo trenutni hir ili je zbilja prelaskom na digitalni zvuk krajem osamdesetih svjesno zapostavljena kvaliteta zvuka na račun čišćenja popratnih šuova i krckanja?

Uf! Priča o vinilu i CD-u je prilično komplicirana i držati stranu jednog znači automatski stati na žulj sklonih onom drugom. Gotovo kao da se radi o taborima suprostavljenih nogometnih klubova. A znate da tu onda bilo kakav pokušaj racionalnog sagledavanja nema šanse.

Ja u klin, a ti u ploču!

No, ipak, probat ćemo. CD je, dakle, kaže povijest  zamijenio ploču na mjestu primarnog nosača zvuka, ali se ploča sada vratila kako bumerang, noseći sa sobom priču o tome kako je CD zapravo bio tek prijevara da se konzumentima opet proda glazba koju već imaju -  i da zapravo ploča puno bolje i prirodnije zvuči od vještačkog kompaktnog diska.

 Na internetu ćete naći puno podataka o tome što zvuči bolje , ali nećete postati previše pametniji u odluci što zvuči bolje, jer ćete čas pročitati tekst onih koji svim silama upiru da je vinilna pločla sa svojim analognim zapisom superiornija CD-u, a onda ćete naići na sasvim ozbiljan tekst u kojem se CD podiže iznad vinila, te se njegov zvuk naziva boljim, jer je jednostavno bogatijeg spektra. Naići ćete tako na grafikone, stručne izraze, saznati što čovjek može čuti i što mu je izvan dosega, koliko ploča može podnijeti basa,  a da ne preskoči i slično. No,  sve je to uglavnom kao da imate Hrvata i Bošnjaka koji razgovaraju o ratu i poraću u Mostaru – i svaki pritom ima svoje argumente i ne žele se naći na „pola puta“.

Ostavimo se mi Bošnjaka i Hrvata. Na kraju krajeva, svi jednako slušamo ili jednako ne slušamo muziku.  Da bismo definirali što zvuči bolje, ploča ili kompakt disk -  prvo moramo definirati po čemu ćemo mjeriti. Ako ćemo na stol staviti čistu matematiku, kao što je naprimjer  frekventni spektar koji jedan medij emitira, onda će na stranu CD-a otići apsolutno svaki parametar. Rani CD-ovi doduše nisu imali dobar mastering, pa su zvučali očišćeno od šumova i krckanja, ali plitko, što je davalo, a i danas daje za pravo onima koji ne vole digitalni zvuk da kažu – CD? Pa to nije zvuk, to je imitacija zvuka! U endefektu može i tako, ali naše uho baš i ne razlikuje „imitaciju“ napravljenu od nula i jedinica, u odnosu na analogni zvuk, ili je barem ta razlika toliko mala da je uopće ne možemo registrirati. Ali, znate kako kažu – Ako si uvjeren da vidiš duha, tko sam ja da ti kažem suprotno?

Master of the universe

No, ono za što ti ne treba natprirodna moć je činjenica da prva CD izdanja nisu zvučala baš najbolje.  Razlog je bio taj što su za CD koristili analogni master predviđen izvorno za vinil, a koji je jednim potezom prebačen u digitalni oblik (AAD proces). Zvuk je donekle ispravljen kasnijim ful digitalnim snimanjem, masteringom i kompletnom produkcijom CD-a (DDD), a stari albumi izvorno snimljeni analogno morali su, što je moda započeta devedesetih, opet dijelom vezana uz ponovnu prodaju već kupljenog, proći remastering, gdje se pokušavao dobiti izvorni zvuk. Moderniji načini digitalnih studijskih procesa digitalne zapise su postavili u rang analognih, a neki albumi će na CD-u zazvučati, pogotovo ako je usput rađen i prigodni remiks, bolje nego ikad! Recimo, Dylanov album „Street Legal“ iz 1978., na CD-u iz 1999. Zvuči superiornije, punije i bolje od bilo koje ploče s tim albumom, ali zato jer su i remaster i remiks urađeni kako treba, otpočetka svjesno za digitalno izdanje – i s namjerom da se izvuče najbolje iz originalnih studijskih traka.

S druge strane, vinil, pogotovo ako je izvorni master u pitanju, ima bolju separaciju zvukova od prvih CD-ova. Drugi par rukava je što je većina novih vinila, dakle onih proizvedenih u zadnjih desetak godina, tek puki digitalni zapis ponovno preveden na vinil. Što znači da su u utrci za profitom izdavači ponovno prodali ljudima muda pod bubrege. Danas kad kupujete novu ploču, osim ako nije posebno naznačeno kupujete zapravo digitalni zapis prebačen u analogni format. I to još skuplje platite nego da ste kupili CD.

Moj eksperiment – vaš dojam!

I što, onda, do vraga zvuči bolje? Možda će vam moj mali eksperiment dati odgovor. Naime, ispod gramofona imam CD plejer koji posjeduje mogućnost gašenja displeja. Nekoliko mojih prijatelja bilo je uvjereno da ploča zvuči puno bolje od CD-a u trenucima kada bih pustio ploču da se vrti, a ustvari je svirao taj isti album sa CD-a! Kada bih pustio taj isti CD, a zaustavio ploču, rekli bi da je sada posve očito kako CD zvuči puno lošije od ploče!

Rezultat -  slušanje glazbe je prilično subjektivna kategorija i ploča prije svega znači proces i ugođaj slušanja kao rezultat tog procesa, dok je isti taj proces kod CD-a lišen vizualnog kontakta s medijem koji se vrti. Često na račun tog ugođaja apriori kažemo da je ploča ono pravo!

Sva ova gorenapisana lamentiranja vrijede ako pričate s nekim tko zbilja sluša glazbu na klasičan način, odnosno  da sluša album u cijelosti, ne radeći pritom ništa drugo i zavaljen u fotelju  uživa u muzici. Naravno, takav će često preferirati  ploče, ali nemali je broj onih koji tako  konzumiraju  glazbu na CD-u, čak i na kletim mp3-icama, dok su svi ostali tek usputni konzumenti glazbe i njima je zapravo nejasna ta čitava dilema o tome koji medij zvuči bolje. Oni će vjerojatno reći da idu linijom najmanjeg otpora i dati najviše povjerenja praktičnosti. A CD, da ne spominjem  USB stick pun mp3-ica, puno su praktičniji od ploče. Tko, dakle, nema naviku istinskog slušanja glazbe, tko glazbu konzumira 'nako i s nogu, njemu će bilo kakva priča o boljem zvuku ploče biti nešto najnepotrebnije na svijetu. Jer CD je praktičan, a mp3 još praktičniji!

Ponekad nije do glave, nego bira guzica!

Gotovo je sigurno da se ploča vratila jer je digitalizacijom i sve lakšim posjedovanjem pjesama u digitalnom obliku pala cijena same umjetnosti, pa se osim sve jadnijeg profita izdavačkih kuća dogodio i nusprodukt svega sadržan u roku trajanja nekog novog benda ili pjesme koji je  minimalan. Vjerojatno je povratak vinilu sasvim ljudska reakcija samoograničenja u brzoj konzumaciji gomile lako dostupnih pjesama, a koje konzumiramo s nogu i bez stvarnog slušanja -  i svjesni povratak „muci“ slušanja vinilnih ploča, gdje kao nagradu za određeni trud dobiješ pjesmu nastalu fizičkim kontaktom ploče i igle. Shvatimo to kao bijeg od buke, trke i otrova, neku vrstu egzila na pusti otok, gdje u hladu palme ljuljajući se u ležaljci, s travkom u kutu usana, slušaš tiho krckanje i topli zvuk vinila, bez imalo želje da prebaciš jednim klikom ili pritiksom dugmeta na drugu stvar. Uostalom, konzumenti vinila su ionako posebna kategorija, slična ekipi koja skuplja vino i pri pijenju ima posebne rituale, puši cigare ili uživa u craft pivama, te pritom razumije materiju i voli o njoj diskutirati. A nije rijetko da se sve to nalazi u toj jednoj osobi!

U svjetlu navedenog – ma koliko pokušali biti objektivni u procjeni tko zvuči bolje – CD ili ploča, mi zapravo nikada nećemo dovoljno jako uvjeriti one druge da nisu u pravu. Jer slušanje glazbe na vinilu je najsubjektivnije moguće slušanje glazbe – subjektivnije čak i od slušanja koncerta, a ono  osim slušanja uključuje i ritualno čuvanje ploča od prašine, čuvanje omota od takozvanog „ringweara“, onog kruga koji nastaje otiskom ploče na kartonu“. Zatim podrazumijeva ritualno vađenje ploče iz omota, postavljenje na gramofon, stavljanje igle na ploču i prve zvuke pucketanja vinila. To je fetiš, a o fetišima se ne raspravlja.Ehm..i taj topli zvuk vinila je zapravo više uobrazilja nego stvarna toplina uzrokovana nedostatkom spektra visokih, oštrih tonova i nešto drugačijeg  dojma basa. Ali nije da ne stvara ugodu!

Ploča je za gušt, CD za dug užitak, a MP3 za stisnute vremenom – i 'lijenčine'

Taj naizgled  topli i krckavi zvuk ploče svakako ne može biti bolji od zvuka CD-a, jer je ploča medij koji stvara određenu dozu dodatne buke i još se troši. Medij koji je nesavršen samim time jer zvuk na prvoj, trećoj i petoj strani ploče nikada nije iste kvalitete. Za razliku od CD-a, koji „čita“ zapis od unutra prema vani, igla čita zapis, odnosno prolazi utorima od prvog vanjskog  ka zadnjem unutrarnjem- i pritom zauzima drugačiji napadni kut što je veća krivina, a krivina je veća na petoj, nego na prvoj pjesmi. Imate li lošiju iglu ili ako nemate takozvani „antiskate-ing“ na gramofonu, vrlo je vjerojatno da će vam već četvrta, a pogotovo peta pjesma na svakoj strani ploče početi vremenom distorzirati. Ako ste se ikada pitali zašto je na većini klasičnih rock albuma svaka peta stvar (odnosno svaka zadnja pjesma na ploči) zapravo laganica, odnosno balada – to je baš zbog te distorzije. Naime, tiše stvari bez previše nabijenih instrumenata i buke daju manji dojam distorzije!

Ploča se svakim prolaskom igle zapravo troši, otkida se pomalo vinila, makar u mikronskim razmjerama, jer je dijamant od kojeg je napravljen vrh igle tvrđi materijal nego sam vinil, to je barem jasno. Nemate li neki dobar gramofon s podešavanjem pritiska igle na ploču, vaša ploča je u stalnoj opasnosti da se podere. A pošto je kod nas najveći broj konzumenata muzike u zlatno doba ploča imao neku  jeftinjažu od uređaja, tako su nam i dostupne stare ploče na tržištu uglavnom istrošene, poderane i preskaču. Što mnogo govori o kulturi slušanja glazbe u našim krajevima, uz čast izuzecima.

Savršenstvo u nesavršenom skladu nesklada

No, ljubitelji vinila čak će i priznati sve navedene nesavršenosti ploče i pretvoriti ih u prednost tog formata. Reći će vam da pozadinska buka koju stvara šum motora ili jednostavno trenje njegove osovine, a koje se prenosi na iglu, buka koju nalazite bilo gdje u životu. A krckanje da je draž koju može ponuditi samo vinil. Za ploču će vam reći da je kao mlada Sophia Loren – prevelika usta, prevelik nos, previše kose oči, preširoki bokovi i krive noge, ali kad se sve nađe na mjestu – imate najljepšu ženu na svijetu!

CD ili ploča? Zapravo, stvar vam je kao i sa ženama – volja vam hirovita ili staložena. Volja vam ona za koju svi tvrde da je lijepa ili ona za koju samo vi to mislite. Volja vam brineta ili plavuša.  Izbor se uvijek svodi na vaše afinitete.