Ćeif u Mostaru: Tradicija pravljenja kave za privlačenje turista

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U samom srcu Mostara, na ulazu u Stari grad, otvoren je coffe shop pod nazivom “Café de Alma”, mjesto gdje možete bez buke, gužve i gradske vreve sjesti i popiti tradicionalnu kavu iz đezve umjesto espressa.

Ne samo da se na tom mjestu tradicionalna kava pravi, poslužuje u džezvi, uz kocke bijelog i smeđeg šećera i s rahat lokumom, nego su tu i prži, melje i pakira, pa prženu kavu možete i kupiti.

Uz to, na istom mjestu možete kupiti ne samo kavu, nego i pribor za kavu – džezve i šalice od bakra, tako da tradicija ispijanja kave ne ostane samo tih nekoliko minuta koliko ćete na ovom mjestu provesti.

To je posebno zanimljivo za strance – domaćini nam kažu da im je cilj uspostaviti bliski kontakt s korisnicima, koji bi, i nakon što odu iz Mostara, tu kavu mogli naručivati, a ovdje mogu kupiti sve što je potrebno za ispijanje kave.

Ugodan ambijent, s tek dva stola vani – jedan s niskim i jedan s visokim stolicama, ljubazni domaćini. Nema tu ni ‘šarenih laža’: u ovom – nazovimo ga, dućanu kave – poslužuju se samo kava i domaći sokovi od nara, zove, ruže i nane, sve u domaćoj proizvodnji.

“Mi se ustvari bavimo starim, izumirućim zanatom prženja kave. Danas se kava proizvodi tvbortničlki i uglavnom nemamo pristupa tradicionalnom načinu proizvodnje. Mnogo ljudi malo zna o tradiciji proizvodnje i pripreme kave. A naši djedovi, bake i nene kavu su pekli napolju, u šišu. Ovo što mi ovdje imamo je malo ozbiljnija varijanta tog tradicionalnog načina pripreme kave”, priča vlasnik, vedri i susretlji Jasmin Elezović.

Turistima je poseban doživljaj vidjeti to sve – prije nekoliko dana imali su gosta koji je prvi put u životu vidio sirovo, zeleno zrne kave.

“Nije ovo samo pržionica i kafić. Vidite da sada imamo samo jedan vanjski stol. Posjetiteljima ustvari nudimo i edukativni program – zašto kava, što to kod nas znači i koliko to nama znači, pa sve do onog dijela kad mi kažemo ‘Ajmo na kavu’, pa vi pijete sok, a ja pivo. Znači, to nema veze s kavom, ali je kava postala sinonim za piće, za sastanak, za razgovor”, kaže Elezović.

On je ustvari nastavljač obiteljske tradicije: njegovi roditelji su 1991. otvorili privatnu pržionicu kave. Radili su nekoliko mjeseci uspješno, a onda – rat. Nije to bio ovaj prostor u kojem su sada, ali je koncept objekta ostao isti.

“Ovo je ista mašina za prženje kave koju je kupio moj otac 1990., u kojoj i ja sada pržim kavu, i ovaj coffee shop je otvoren na isti dan kad je moj otac otvorio tu pržionicu kave, nakon 24 godine. Od njega sam naučio sve što znam o tom poslu – od prženja, mljevenja, pakiranja…, pa sve do nekih malih fora i fazona kada je kava u pitanju”, kaže Elezović.

A fore i fazone, naravno – ne otkriva. Na pitanje što je to tako posebno u našoj tradiciji ispijanja kave, odgovora jednom riječju: ćeif.

"Imamo mi još stotinu zanata koji su nam puno bliži od onoga što radimo danas. Evo, ovdje je u blizini i Tabhana – kožara, što znači da je kožarski zanat ovdje autohton barem 300 godina”… Malo danas znamo o starim zanatima i malo ih promoviramo. Naprimjer, i Elezovićev pradjed je bio obućar i imao obućarsku radnju u Starom gradu. I za ovo čime se on bavi, prženje i priprema kave, naravno da je potrebna edukacija, kaže.

“Kažem Vam – ovo je prije radnja edukativnog karaktera, nego što je za sjedenje, jer meni nije cilj napuniti ovaj prostor i okupiti stotinu ljudi. Neke stvari jednostavno s vremenom nestaju, sve manje ljudi zna kako se kava pržila… A mislim da to treba ostati”, kaže Elezović za Dnevni list.

Ono što je njemu zadovoljstvo i što ga gura naprijed jest “usrećiti druge ljude”.

“Kad vidim da je taj netko dobio ne samo kavu, nego jednostavno, kao što i nas dvoje sada radimo – kava jest jednako razgovor. U tome je stvar. Ljudi međusobno dijele”. I tako – navika je postala i otići s nekim na kavu, a onda mobitel u ruke, pa malo na Facebook, malo na jedan chat, na drugi chat…, zaboravite i s kim ste sjeli na kavu.

“E zato ja nemam Wi – Fi. Ne želim ga imati, odbijam! Odbijam zato što je ovo mjesto gdje ljudi trebaju doći i razgovarati, a ne šutjeti i gledati u ekrane”, kaže Jasmin na kraju.