Crnom Gorom, onom pravom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam, pojma nemam, koliko je kilometara od Kotora do Budve, ali znam da će gotovo svako pomisliti: Ah, ma to je ništa, dođeš na ono raskršće kad se krene od Kotora ka Prčanju, produžiš pravo i voziš prema dijelu magistrale koji „stiže“ iz Tivta. Onda lijevo pa ožeži pravo; čas posla i eto te u Budvi! 

Jest, istina, ali ja od Kotora do Budve ovaj put ne želim tim putem. Nije ni ono „Prijeko preče, okolo bliže“ nego želim vidjeti malo i – valjda se Crnogorci ne naljute – „prave“ Crne Gore. Ono dolje uz more ipak je postalo ili postaje svjetsko, a tu je uvijek u gubitku ono „naše“; gore, na brdima, daleko od džetseterkih okupljališta, e, to je, dakle meni „prava“ Crna Gora.

Putujem malim kombijem kotorske turističke agencije „360 Monte“; osim vozača, tu je jedan par iz Singapura te po jedna Tajvanka i Kanađanka. Omladina kruži svijetom i, od pasjaluka ne znajući kud bi više, stigne i do Montenegra. 

S vozačem se upoznajem u Kotoru, kad dođe po nas. Javljeno mu je da je u turi i nekakav koji iz čista mira skita okolo i dosađuje ljudima, slikajući ih i kad treba i kad ne treba, a sve to 'nako, iz čista mira i ničim izazvan.

- Znam da moje ime nije baš popularno u Crnoj Gori... - kažem i pružam ruku. - Milo

- A prijatelju, moje je prezime još manje popularno kod vas u Bosni – uzvraća vozač. - Karadžić, Slavko Karadžić.

- Pa sad... Kako gdje, nije baš svugdje isto, u nekim dijelovima je vrlo popularno!

- Isto k'o i tvoje ime ovdje! 

Nemam vremena pitati gdje je to moj imenjak, vožd Milo, popularan, al' bit će da negdje ipak jest čim ga posljednjih stotinu godina biraju za glavnog u državi. Lijeno ulazimo u kombi, nesvjesni koliko je vrijedna svaka minuta ovog dana, a malo potom se već penjemo: krivina za krivinom i između njih krivina. To su te poznate serpentine, njih 25, koje je 1878. projektirao Trogiranin Josip Slade, a izgradnja je završena šest godina kasnije. Bokokotorski zaljev ostaje iza nas, a kako odmičemo, propada sve dublje. Negdje u pola brda stajemo baciti pogled ka dolini: oduševljavajući je pa se pospana lica učas pretvaraju u nasmiješena. Ipak još nismo otišli predaleko pa se jasno vidi veeeliki brod u kotorskoj luci, a razaznajemo i dijelove starog grada i pojedine građevine. Brdo Vrmac se namrgodilo kao da je u obližnjem prolazu Verige još uvijek mletačko-osmanlijska granica, a topovi samo što nisu zapucali. Poneka kuća promakne pored nas, ali i dalje dominira pustoš, popunjena tek ponekim nemaštovito osprejanim grafitom na kamenim kockama koje sve vrijeme drže cestu da se ne otme od brda i strovali u ponor.

I još sekunda za serpentine: s vidikovca se lijepo vidi slovo M, završetak serpentina iznad Kotora, a ko god je sumnjao da je sve bilo slučajno, odavde se lako može uvjeriti da je cesta mogla i tamo i amo, a ne jedino tako. Legenda kaže da je Slade to veliko M ugradio u projekt kako bi se time počastio kneginju Milenu, ali u to baš i nisam siguran – prije će biti da je u Trogiru, ili u Padovi, gdje je studirao, imao neku na M.

Milena ili...?

Prva postaja nam je Bukovica i legendarni restoran „Kod Pera“. Otišli smo i visoko i daleko, kažu da smo 30 kilometara od Kotora, na 1150 metara nadmorske visine, pa se u sebi čudim: nekoliko autobusa već je parkirano, a ispred ulaza desetine ljudi; čekaju u redu baš kao da se nešto dobro dijeli besplatno. Stvar spašava Slavko, koji me vodi na drugi ulaz, a tamo stol koji je toliko zatrpan jelom da se pitam imaju li nogari trombozu ili išijas. I to ne bilo kakvim jelima: ovali su puni njeguškog pršuta i sira, a ja, iako bih rado da imam koji gram manje, ne mogu odoljeti, kao, uostalom, ni neki drugi koji su tu, uglavnom vozači i vodiči. Ma ko bi odolio, da mi je samo znati?! Još domaćica, vlasnica kavane Bosiljka Milošević, a i dvojica njenih sinova, samo donose. Elem, danas ništa od mog mršavljenja! 

„Kod Pera“ je inače - koliko se zna, a zna se -  najstariji restoran u čitavoj Crnoj Gori; dozvolu da gostima poslužuje i hranu, a ne samo piće, tadašnja istoimena kavana dobila je još 1881. godine. 

Preko puta je tezga sa suvenirima, a stranci, vidim, driješe novčanike, uglavnom kupujući bluze i džempere ispletene od prave vune. Na gumnu ispod restorana sunčaju se čet'r' konja debela, nezainteresirani za svu tu gužvu na cesti. 

Vraćamo se natrag, u Njeguše; idemo sporo, popravlja se dio ceste. Radnici sjede, uživajući u škrtom suncu; cesta će se, prema onom što vidimo, sama popraviti. Po kućama, ogradama, podzidama, gdje god se našlo zgodno mjesto, reklame za sir, pršut, medovinu, lozu, vino... Ruski engleskom puše za vratom. Tu u selu rođen je veliki Njegoš, ali, žalibože, pored njegove rodne kuće prolazimo k'o pokraj turskog groblja: nije otvorena za posjete, kao ni rodna kuća posljednjeg crnogorskog kralja Nikole I. Petrovića. Nekad bile, sad više nisu L Isto je i s crkvom svetog Đorđa, iznad puta: ako se uskoro ne poduzme nešto radikalno, toliko se vidi i kroz prozor, neće još dugo. Inače se blizu Njeguša dugo godina pružala crnogorsko-austrougarska granica, ali se ništa u svezi s tim danas tu ne može vidjeti.

Ulaz u Nacionalni park Lovćen ima rampu: plati pa prođi. Teško je odlučiti sliči li čuvar u sivomaslinastoj uniformi više na šumara ili na vojnika.

„Kod Pera“ na Bukovicu

Tek kad se opet počnemo penjati, pa Slavko u neka doba parkira kombi na proširenju, shvaćam da je onaj vidikovac od malo prije ništa u odnosu na ovo mjesto: čitav Zaljev doslovno kao na dlanu, vidi se svako naselje, tek jedan djeličak zaklanja onaj tubasti dio Vrmca. Ako se može suditi po škljocanju foto-aparata, ovako nešto nema šanse vidjeti u Sigapuru, Kanadi i na Tajvanu. Na proširenju drvene klupe i stolovi; bezbeli da ljeti sve bude puno, jer je teško, nemoguće, samo tako naići i proći. Ovaj put smo sami, a nikud nam se ni ne žuri; Slavko odlično zna  gdje se kad treba i može biti i što se sve može ugurati u jedan jesensko-zimski dan.

Opet uzbrdo, ali sad već po cesti pokrivenoj snijegom. Cilj je, dakako, Lovćen i Njegošev mauzolej, koji se već izdaleka vidi na vrhu brda, ispočetka samo kao sivi kvadratić, kopča kojom su sapeti planina i nebo, a malo potom nalik na neki albanski bunker iz Vremena Envera Hodže. Ostat će tako još koji kilometar: sve je isto, samo... Samo je snijeg sve viši i viši.

Na brzu ruku skupljeno društvance je veselo, a da bi Slamnigovi stihovi bili upotpunjeni, odnekud se pojavljuje i lik koji nosi bocu pa se društvance protkalo rakijom i počinje runda grudvanja. U suvenirnici odličan izbor svega što podsjeća na crnogorstvo, ako takva imenica postoji, restoran gotovo prazan, a bogme su mu mogli nadjenuti i maštovitije ime od onog „Vidikovac“. Nadmorska visina Jezerskog vrha, na kojem se nalazi, čak je 1657 metara, a pogled opet i više nego zanimljiv: mora biti da se ovog mjesta vidi više od pola države! I ne samo to nego, za lijepa vremena, i dijelovi Italije, Albanije i Srbije. Ponešto su zaklonile planine, pogotova ona slijeva, Štirovnik, 89 metara viši od mjesta na kojem se nalazi mauzolej. Na najvišem vrhu Štirovnika stoji vojni radar, a zdesna se vide i Cetinje i Podgorica. Između i oko njih stotine manjih i većih brda i planina, toliko strmenitih da na mnoga mjesta ljudska noga vjerojatno nikad nije kročila.

Prilaz mauzoleju, tunel sa 461 stepenicom, nalik je „Zeppelinovim“ Stepenicama ka nebu, a dama iz pjesme je, saznat ću kasnije, niko drugi nego Crna Gora. Njegoš, naime, jest želio biti sahranjen upravo ovdje pa je deset godina prije smrti dao napraviti crkvicu koju je posvetio svetom Petru Cetinjskom. Austrougarska vojska ju je tijekom Prvog svjetskog rata srušila, a vladičino tijelo ili ono što je od njega ostalo preneseno je u cetinjski manastir. Čim se stanje malo smirilo, 1925. godine, crkvica je obnovljena, a Njegoševi ostaci vraćeni ondje gdje je želio počivati vječno. Izgledalo je da će stvari ostati takve do kijametskog dana, ali je 1970. godine, u ko zna kakvom i kojem komitetu, a i ciljevi su pomalo nejasni, odlučeno da se Njegošu sagradi velebni mauzolej. Po svemu, pa i po onom što se može vidjeti u dokumentarnom filmu „Rušenje Njegoševe kapele“, koji mi proslijedi moj dobri fejsbučki drugar Milan Jović, djeluje da su iza svega stajali najviši državni organi: angažirani su vojska, helikopteri, najbolje jugoslavenske firme i najsuvremenija tadašnja tehnologija, a do izuzetno nepristupačnog Jezerskog vrha je montirana i pruga kojom su transportirani beton i sav ostali materijal, kasnije i ogromni mramorni blokovi, neki teži od 40 tona. Na toliku visinu, u takvu pustoš, iznijeti 11.000 tona kamena, to bi i u današnje vrijeme bio nevjerojatno smion pothvat. Uostalom, već angažiranje Ivana Meštrovića da osmisli mauzolej dovoljno govori, makar motivi mnogima ni dandanas nisu do kraja jasni, pogotovo što je Njegoševa volja brutalno pogažena: umjesto u crkvici, vlastitoj i prilično skromnoj zadužbini, od koje danas nema ni traga, napravljeno je nešto toliko veličanstveno i skupo da se vladika vjerojatno još uvijek prevrće u grobu. Love se, očito, imalo koliko god je zatrebalo, jer su čak i spomenute Stepenice u nebo, tunel koji vodi ka mauzoleju, okovane mramorom. Tako „Zeppelini“ opjevaše damu Crnu Goru: „...jednom riječju, može kupiti ono zbog čega je došla /i ona kupuje stepenište do neba...“

Njegoš od 28 tona, s orlom i 18 kilograma zlata iznad glave

Već u atriju posjetitelje dočekuju jedan muškarac i dvije djevojke. Muškarac je tu domaćin, zove se Lazar Radović, zanimljiv je, ali mi izgleda da mu je postalo dosadno svakodnevno recitirati posjetiteljima podatke o mauzoleju, Njegošu, Štirovniku i svakom detalju koji se nekom nađe u oku. Djevojke su kršne, po četiri i pol metra visoke crnomramorne Crnogorke u narodnim nošnjama, svaka teška po oko osam tona, smjerne, ali gorde. Glavama drže stupove ulaza u mauzolej.Danonoćno su tu na straži, a neki smatraju da su to Njegoševa majka i sestra, mada meni djeluju kao vršnjakinje ili čak blizanke. Ispred njih bunar, i on, kao i gotovo sve što oko vidi, od mramora. 

Kršne Crnogorke su ipak obične liliputanke za Njegoša - njegov kip u kapeli u kojoj je sahranjen visok je 3,75 metara i težak nevjerojatnih 28 tona! Usto je izrađen od granita. Prekrstio vladika noge i zamislio se pa i ne mari za orlušinu iza leđa. A onda još nešto frapantno: na svodu središnje niše mozaik od 200.000 pozlaćenih pločica! Lazar kaže da je za njegovu izradu potrošeno čitavih 18 kilograma zlata!

Njegošev sarkofag skroman, barem po sadržaju, a i po ostalom, kad se usporedi s onim iznad njega: na ploči njegov nadimak, godina rođenja i smrti, crnogorski grb i krst. Ostalo je zauzela bjelina.

U povratku smo nekako odjednom ozbiljni, valjda nas uozbiljila monumentalnost viđenog, sve te tone mramora i granita na mjestu koje sigurno zaobilaze i orlovi. Svi osim onog iza Njegoševih ramena.

Sljedeća postaja je pravo malo iznenađenje, jer usput nismo ni spominjali da ćemo svratiti i tu. Crnogorci su, vjerujem, za Ivanova Korita znali uvijek, a nas ostale s njima je upoznao Milutin Popović Zahar, onaj što je Lepu Brenu preko noći učinio popularnom, onaj što je napisao „Od Vardara pa do Triglava“. E, nešto mu prahnulo pa je jednog dana opjevao i Ivanova Korita, a pjesma se lako i brzo zadjenula u bezbroj ušiju pa je znaju i mnogi od kojih to nikad ne bismo očekivali.

Legenda kaže da je izvore prvobitno, u 15. stoljeću, dao urediti najmoćniji srednjovjekovni crnogorski vladar Ivan Crnojević i da su ime dobili po njemu. Danas su u kamenu i betonu, sa zelenom metalnom ogradom, iskreno, i ne djeluju posebno privlačno. Jest, voda je 'ladna k'o išta, ali sad je ionako zima, a svježina izvora čudo je koje bi trebalo kušati ljeti. Znam da nije sve u izvorima i da mnogi, bježeći od ljetnih sparina, tu dolaze kako bi uživali u okolnim hrasticima, bukvicima i lipicima. Ništa, na ljeto, iduće ili neko drugo...

Na Ivanovim koritima

Spuštamo se ka Cetinju, ali ovdje neću o tome; prijestolnica ipak zaslužuje poseban putopis. Ostajemo u društvu Crnojevića; ima ta neka rijeka, zapravo Rijeka, koja je i danas 1/1 njihova, barem po nazivu. Pored putokaza, začudo, prolazimo, a uskoro ćemo saznati i zašto: da smo skrenuli, u Rijeku Crnojevića bismo došli odozdo, u naselje, a ovako nas Slavko nekim uskim puteljkom, na kojem nema ni putokaza ni prometnih znakova, spušta taman negdje u pola brda, odakle je pogled na čitavu dolinu upravo božanstven! Mjesto se, ako sam dobro razumio, zove Pavlova strana.

I inače bi ovaj putopis bio nepotpun kad ne bih kazao još koju riječ o Slavku Karadžiću. Čovjek istodobno vozi, objašnjava, pokazuje, priča o svemu, a ima odgovor ama baš na svako pitanje. Kao u onom vicu kad profesor želi pod svaku cijenu oboriti studenta na ispitu pa ga pita o nekom ratu koji su vodili Kinezi, a dečko sve zna, pa na kraju profesor, kad čuje točan broj poginulih, kaže: A imena, kolega, imena?! E, da sam Slavka zapitao o imenima ljudi koji su se u onih 500 godina napili vode na Ivanovim koritima, i to bi, čini mi se, izbiflao k'o pjesmicu. Prema tome, ko želi stvarno vidjeti najljepše od najljepšeg na ovom pravcu, neka se raspita za „360 Monte“ i Slavka Karadžića.

Već je kasno popodne pa čitava dolina pliva u sunčevom sjaju. Brdo usred Rijeke Crnojevića izgleda kao ogromni poleđuške okrenut brod koji upravo tiho uplovljava u luku. Tu počinje i Skadarsko jezero, a pogled leti daleko, sve do albanske strane. Prolazimo pored usamljene građevine, hotela koji trenutno ne radi, i začas smo u naselju. A stvarno sve, ako se pogled zadrži ublizu, izgleda kao na morskoj obali: čamci i brodice, šetnica pored obale, kamen i voda.

Nekad se, kažu, u vrijeme kralja Nikole, ovdje nalazila zimska rezidencija crnogorskih vladara. „Crnogorska Nica“ i „Mala Venecija“, tako su joj tepali u vrijeme dok je ovdje sve zvonilo od života. Ako je istina da se Crnojevića Rijeka nalazi negdje u razini mora ili čak ispod nje, onda to nije nikakvo čudo, a to je sigurno bio i motiv Živku Nikolići za legendarni film „Čudo neviđeno“, koji je sniman baš po ovdašnjim mjestašcima.

Rijekom i čitavim mjestom dominira stari most koji narod zove Danilov most, po graditelju, knjazu Danilu, koji ga podiže 1853. godine. Dva veća, bočna, i jedan mali luk u sredini doista čine rijetko viđen arhitektonski sklad, a sve dobiva dodatne pluseve činjenicom da je most naslonjen na staru kamenu građevinu, također Danilovu zadužbinu, poznatu kao Mostina, koja doslovno niče iz vode.

Danilov most

S gornje strane prilično uzane ceste kuća svetog Petra Cetinjskog. Zanimljivo, nekad u vrijeme kad je Rijeka Crnojevića predstavljala jedno od najvažnijih crnogorskih trgovačkih središta, u toj je kući, najstarijoj u cijelom naselju, radila pilana. Danas je tu manja, ali zanimljiva muzejska zbirka, ali smo tu izvan glavne sezone pa je kapija zaključana. Na kraju zaboravljam pitati, a na slikama se to ne vidi ni po čemu: Zašto se kuća uopće zove po svetom Petru Cetinjskom?!

U naselju ima prilično starih kamenih kuća, ali su mnoge u derutnom stanju i jedva se drže, dobrano načete nebrigom i zubom vremena. Nekadašnji trgovački centar i mjesto u kojem je otvorena prva ljekarna u Crnoj Gori danas ima samo jednu prodavaonicu. Tvornica za preradu ribe, čiji visoki dinjak se vidi već s ulaza u naselje, nekad je zapošljavala i po 200 radnika; danas se njena postrojenja pokreću samo kratko, po potrebi, a posao dobije desetak ljudi, pa mladih nema mnogo; od nečega se mora i živjeti, a sezona je ipak kratka, pogotovo što se Rijeka Crnojevića nalazi izvan glavnih prometnica.

Iznad naselja se naziru obrisi Obodske utvrde i istoimenog manastira, a graditelj je bio Ivan Crnojević. Osmanlije prijetili sa svih strana i malo pomalo utjerivali Crnogorce u suru pa je Ivan, plašeći se da će mu Osmanlije oteti utvrdu na Žabljaku, ovo mjesto izabrao kao najpogodnije za ono iz kojeg će se, ako ne mogne drugačije, braniti do zadnje. Negdje u naselju je sačuvana i podrumska prostorija u kojoj se nalazila znamenita Obodska štamparija; tu je 1494. godine tiskana prva ćirilična knjiga, „Oktoih prvoglasnik“. U Rijeci je bila i prva tvornica oružja, a dugo godina je proizvođen i sedef, biser izrađen od riblje krljušti. Nemam vremena tražiti podrum, pogotovo što u njemu, kažu, nema ničega.

U konobi „Mostina“ samo mještani, mi smo im, izgleda, jedini turisti u sumrak dana. Na vratima konobe ozbiljno upozorenje: Objekat je pod video nadzorom komšija J Dobra teta iz konobe poziva patke ili guske, njih nikad ne razlikujem, na večeru, koju im servira s Danilovog mosta. Još da odgledaju crtani pa mogu na spavanje. Tajvan-Kanada-Singapur društvo očito uživa, praveći foto-session na mostu i oko njega, u kojem i ja svesrdno sujelujem.

Ostavljamo Rijeku Crnojevića, patiniranu naslagama povijesti, zaustavljenu u nekom davno prošlom vremenu, da mirno sluša svoju jesensko-zimsku uspavanku, a mi se penjemo na glavnu cestu, bacajući još pokoji pogled na uspavanu ljepoticu. Pravac Budva, da bismo uskoro i sami uplovili u vlastite snove.