Đakovo – Grad najljepše katedrale i velikana

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Šta znamo o Đakovu? Znamo, recimo, da tamo svi povazdan hodaju u narodnim nošnjama, mlade snaše, vječno rumene i nasmijane, igraju i potcikuju, muški, odreda brkati i vrijedni momci, tjeraju u galop dobro uhranjene konje i to je to. Veseo neki narod! A da, bio je i onaj biskup čudnog imena, kako se ono zvaše, napravio katedralu koja uopće nije u Zagrebu nego, eto, u tom Đakovu. Šta li će mu tamo katedrala?!

Koliko je to tako, vidjet ću kad stignem u Đakovo, ali ću prije toga u đakovačko selo Piškorevce. Zašto? Pa knjige kažu da se jedan od zaštićenih spomenika kulture na ovom području nalazi upravo u tom selu, a radi se o katoličkoj crkvi Preobraženja Isusovog. Crkva k'o crkva, ništa posebno, barem izvana, ali toranj jest, mada uvijek kad govorim o ovakvim temama kažem sebi: Polako, Jukiću, nisi ti mjerilo stvari! Povisoka pa, da bih je snimio, moram zagaziti u brižno njegovanu travu u prostranom dvorištu. U njemu i dva cvjetna otočića: u jednom Isus, u drugom Gospa, oboje istesani iz komada drveta i – tako ih valjda vidi umjetnik, Zlatko Tijardović, njegovo ime stoji u dnu Isusovih nogu – mršavi k'o da su sad iz Alepa ili Mosula. U neko doba iz kućice dozidane uz crkvu izlijeće jato dječurlije; završio vjeronauk, sad mogu kući. Po ljepenci koja viri iz ogoljenog crkvenog zida malo iznad površine tla, očito je da je u toku obnova, da s temeljima nešto nije u redu.

S druge strane ceste još jedna crkva kojoj su temelji možda i u redu, ali je sve ostalo još malo pa za plakanje. Ne znam koliko je grkokatolika u selu, ali im je crkva, posvećena svetom Dimitriju, nalik na starca koji je davno spremio ukopno odijelo. U selu dopadljivih kuća i brižno pospremljenih dvorišta djeluje kao povaren zub u ustima zubara. Začudo je otključana, a škripa vrata učas će rastjerati sve duhove, aveti i ostale šarene nevidiše kojih sigurno ima zaspalih po klupama i stolicama, ispod barjaka s licima svetitelja, po stropu, a pogotovo iza ikonostasa. Na pročelju s kojeg je dobar dio žbuke nestao, stoji 1906. godina, a cvjetne aleje na prilazu ipak kazuju da se neko brine koliko mu je to moguće. Svježe cvijeće i u crkvi, makar po mnogo čemu drugom izgleda kao da ovdje niko nikad ne ulazi. Škripavim i krivudavim stepenicama penjem se na kor gdje, uz ostalo, u kutu stoji zvono s rupom koja na prvu sliči na srce.

U Piškorevcima još spomenik poginulim u Narodnooslobodilačkom ratu koji bi mogao poslužiti kao dobar model za sve: umjesto da je srušen, kao što su desetine i stotine drugih po bivšoj nam državi, na postament je samo dodana ploča s natpisom „Spomenik svim žrtvama II. svjetskog rata“. Takav već nikom ne može zasmetati.

Zvono na koru grkokatoličke crkve u Piškorevcima

Do grada je blizu. Parkiram pored Strossmayerovog parka, odatle ću pješice, zaviriti u svaki kutak grada: prvo prošetati Strossmayerovim trgom pa onda u Strossmayerovu katedralu pa do Strossmayerovog spomen-muzeja pa...

Ukratko, teško je i zamisliti kako bi Đakovo izgledalo da nije bilo biskupa Josipa Juraja Strossmayera (1815.-1905.). I ne samo Đakovo, već i Hrvatska, budući da je bio i utemeljitelj nekih od najznačajnijih hrvatskih kulturnih institucija, uz ostale i Jugoslavenske, kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatskog sveučilišta. Peštanski doktor filozofije, bečki profesor kanonskog prava i dvorski kapelan, u Vatikanu bundžija protiv neograničene vlasti papa, istaknuti ilirac, političar, borac protiv germanizacije i mađarizacije, graditelj, ujedinitelj hrvatskih zemalja, mecena, borac za prava žena (vidjeti pod Marija Jurić Zagorka)... I moglo bi se tako gotovo bez kraja. Da, nije stao samo na hrvatskom području nego je tiskao prvu zbirku makedonskih i bugarskih narodnih pjesama, financijski pomagao osnutak tiskare na Cetinju, onda i Matice slovenske, tiskao glagoljske misale, a o ekumenizmu da se i ne govori, jer mu je, uz ujedinjenje južnih Slavena, ujedinjenje kršćana, ponajprije katolika i pravoslavaca, preplavilo čitav život i sve što je radio. E, to je jedna od malo stvari u kojima nije uspio. Zašto? Ovo što slijedi nikad dosad nigdje nije objavljeno, a kažu da je bilo ovako:

Fra Grgo Martić često je odlazio u Đakovo, svom velikom prijatelju Josipu Juraju Strossmayeru. Osim što se borio za kulturno i političko zbližavanje slavenskih naroda, Strossmayer je težio i zbližavanju kršćanskih crkava i kultura, napose katolika i pravoslavnih, uvijek vjerujući da će neke pravoslavne crkve uspjeti ujediniti sa Svetom Stolicom. Posebna očekivanja na tom planu imao je od pravoslavaca u Hrvatskoj.

Kad se takvo što desi, rimski papa, preko svoga izaslanika, onome tko je najzaslužniji šalje pozlaćeni štap, tzv. palij ujedinitelja. Fra Grgo je sve to znao, ali je kudikamo realnije gledao na stvari, ne vjerujući da će Strossmayer uspjeti u tom svom naumu. Ipak, sve argumente koje je iznosio, Strossmayer je uporno odbijao, pa je fra Grgo tražio druge načine ne bi li nekako odvratio Strossmayera od uzaludnog posla.

Jednom zgodom sjedili su za ručkom, a s njima je bilo još dvadesetak Strossmayerovih suradnika, uglavnom svećenika, ali i političara, kad će fra Grgo:
- Noćas sam sanjao čudan san: kao, ja đakovački biskup... – reče pa zašuti. Strossmayeru, kažu, kašika stala pred ustima. Ne može izdržati pa pita fra Grgu šta je još bilo u tom snu.
- Mnoštvo naroda pred katedralom – nastavlja mirno fra Grgo – ja dobivam ovacije, toliko plješću da nikako ne prestaju...
- A zbog čega, fra Grgo, šta si to uradio pa ti aplaudiraju?! – nestrpljiv je Strossmayer.
- A moj prijatelju... – polako će fra Grgo, skanjujući se. – Kao: ujedinio ja ove naše pravoslavce s Rimom! I dok masa i dalje plješće, prilazi mi papin legat i svečano mi uručuje palij ujedinitelja!!! Uzimam ja onaj zlatni štap...
- I šta dalje bi? – opet je nestrpljiv Strossmayer.
- A šta bi... – opet zastajkuje fra Grgo. – Nešto vani šušnu, ja se trznuh i probudih, kad, umjesto zlatnog štapa – ona stvar u ruci!

Tako sam čuo, a je li stvarno bilo tako, što bi rekao moj prijatelj Elis, Allah najbolje zna :-)

Sad bih trebao nabrojiti i što je sve Strossmayer uradio i izgradio u Đakovu, ali bi to bio zamoran, težak i mučan posao; ono, uzeti pola godišnjeg pa pisati.

Strossmayerov trg je dosad, vjerujem, lijep kao nov, ali kad sam bio u Đakovu kako bih napravio ovaj putopis sve je bilo preorano. Radnici osječkog poduzeća „Gradnja“ temeljito uređuju trg pa je asfalt sastrugan. Okolo su razbacani bageri, mješalice i valjci te gomile pijeska i betonskih ploča, a za noge na svakom koraku zapinju debeli crveni kabeli, šut i daske.

Brončani biskup nasred trga i dalje, uopće ne primjećujući nered oko sebe, uzdignute desnice bezglasno drži govor. Spomenik je, prema predlošku Roberta Valdeca, izradio Marijan Sušac. Iako je tu tek 17 godina, nekako djeluje kao da je tu morao biti i prije, uvijek, čak i dok je uživo hodao tim istim trgom.

Trg je okružen građevinama toliko moćnim da čovjek, ako se malkice zanese i odluta, može pomisliti da je negdje na bogatom zapadu, u Njemačkoj, Italiji ili Francuskoj. Evo, počet ću od zgrade Bogoslovnog sjemeništa, secesijskog zdanja iz 1806. godine. Iznad ulaza grb Đakovačko-osječke biskupije s motom „Spe et labore“ ili, otprilike, „Nadaj se i radi“. I više od dva stoljeća nakon izgradnje ima istu svrhu: tu su smješteni budući svećenici, a također i njihovi profesori. I mnogi među najpoznatijim katoličkim svećenicima od prije stotinjak i više godina učili su upravo tu.

Biskupski dvor, kasnobarokno zdanje podignuto još u 18. stoljeću, naslonio se na katedralu. Tu i sad stoluje đakovački biskup, tu su uredi i institucije Biskupije. Ispred zgrade čopori ukrasnog grmlja i cvijeća, a na njenom kraju, prema biskupovom parku, spomenik Berda, podignut 2002. godine. Šime Vidulin, eto, zaslužio jedno takvo počasno mjesto. Volio bih, naravno, vidjeti i dvoipolmetarski kip Ivana Pavla II., urađen od velikog hrastovog debla izvađenog iz Save, za koji sam nekad davno čuo da je darovan biskupiji i postavljen u dvorištu Biskupskog dvora. Sad je zbog radova sve okrenuto naopako, nemam pojma ni je li kip postavljen u unutarnje ili se nalazio u vanjskom dvorištu, uglavnom ga u vidokrugu nema.

U katedrali

S druge strane trga, preko puta katedrale, kaptolske, odnosno kanoničke kurije, prizemnice također sagrađene tijekom 18. stoljeća u stilu kasnog baroka. Malo dalje samostan milosrdnih sestara svetog Križa. Pozvao ih, a ko bi drugi, Strossmayer, došle iz Švicarske u drugoj polovici 19. stoljeća, vremenom im je podignut prelijep samostan kojem je kasnije, početkom 20. stoljeća, dodana i isto tako lijepa crkva. Nije čudno da se samostanski kompleks danas smatra najljepšim primjerom secesije u Slavoniji, odnosno čitavom istočnom dijelu Hrvatske.

A katedrala... Najradije bih je preskočio: em je o njoj napisano sve što je moglo biti napisano, em je uzalud pisati, jer da bi se pojmilo šta sve predstavlja velebna građevina, može se jedino – put pod noge pa u Đakovo! Navodno ju je papa Ivan XIII. nazvao najljepšom katedralom između Venecije i Istanbula i siguran sam, makar većinu tih drugih katedrala na spomenutom prostoru nisam vidio, da nimalo nije pogriješio: najviše što neka druga katedrala može jest to da bude isto ovoliko lijepa. Ljepša ne može biti, to je već nemoguće!

Građena je od 1866. do 1882. godine u romaničko-gotičkom stilu. Posvećena je svetom Petru, a o njoj bi se mogle pisati knjige, toliko toga je ugrađeno u njene zidove, i svana i iznutra. Sedam oltara, bezbroj vrlo vrijednih umjetničkih slika, skulptura, freski te, na kraju, orgulje iza kojih stoji jedna od najljepših i najvećih rozeta ne samo u Hrvatskoj već valjda i u čitavoj Europi.

Ne znam primijete li to i drugi ili je bilo do mene, ali mi se katedrala učinila posebnom još po nečemu: u njoj je najtamnije od svih crkvi u koje sam ikad ušao izuzev možda onih malih, srednjovjekovnih, bez prozora, po Hercegovini i Dalmaciji. Daje taj polumrak i dozu tajnovitosti, ali se ono što se ima vidjeti i ne vidi baš dobro, pogotovo u lađama bočno od potpornih stupova. Vjerojatno je drugačije kad se obavlja bogoslužje i svjetla su upaljena, ali ovako, po tmurnom vremenu, sve djeluje pomalo sumorno, makar nadaleko nema toliko arhitektonske ljepote i umjetničkog sklada.

Siguran sam da će mnogi posjetitelj katedrale, do posljednje moždane vijuge, a i srčane, da ih srce ima, ispunjen dojmovima iz katerale krenuti u Strossmayerov park, kako bi (barem malo) došao sebi. Zanimljivo je s parkom, kojeg ovdje zovu perivojem: nosi ime po Strossmayeru, ali ga je stvarno utemeljio biskup Emerik Raffay (1816.-1830.), i to tako što je dao srušiti obrambene bedeme starog grada. U dnu parka, prema prostranoj ravnici, amfiteatar i pozornica: tu se već zamalo pola stoljeća održavaju „Đakovački vezovi“.

Prohladno je pa je šetača malo, ali ih ipak ima. U jednom dijelu, na prilično vidnom mjestu, između dva borova stabla, kamen zadjenut u zemlju. Ima čudnu teksturu koju baš i nije lako na pravi način staviti u objektiv. Jedan postariji čikica kaže mi da je to meteor, „svi ovdje to znaju“, a ja njegovu tvrdnju prihvaćam zdravo za gotovo. Kasnije ću, međutim, saznati da je u pitanju komad prilično rijetkog kamena rožnjaka, koji se uglavnom sastoji od kvarca i kalcedona. Ima ga, saznat ću, u nekim od katedralnih ukrasa, a ovaj je valjda ostao viška.

Odoh sad malo u grad, opet preko razrovanog trga. Ni na Korzu, službeno Ulici Ivana Pavla II., nema puno ljudi, hladnoća uzima danak. Jedini koji tu danonoćno dreždi je Luka Botić, Splićanin kojeg se smatra utemeljiteljem hrvatskog romantičnog epa, a zalutao, eto, u Đakovo, gdje je vjerno služio Strossmayeru sve dok se nije trebalo zakleti caru na vjernost; pjesnik k'o pjesnik, na vjernost se zaklinje samo ženama, a i to obećanje rijetko održi :-) Autor je Marijan Sušac, a gradu ga je, u povodu 150. obljetnice Botićeve smrti, darovao bračni par Benašić.

Bašte kafića na Korzu puste. Lijepih građevina mnogo, nažalost i priličan broj praznih, a na nekim tragovi davno prošlih vremena. Recimo tabla s natpisom Axmann-Malin-Rožić, što je naziv nekad veoma osječkog arhitektonskog studija koji je predvodio Viktor Axmann; bit će da su projektirali secesijsku ljepoticu na kojoj se tabla nalazi. Na drugoj uklesano ime već spomenutog biskupa Raffaya, a godina je 1823. Vrata jedne od također dopadljivih zgrada služe, pak, kao oglasna ploča: uz smrtovnice, tu se može naći i telefon nekoga ko prodaje „krmače i bravce“, drugog koji bi negovao starije i nemoćne osobe ili trećeg koji na kućnu adresu doprema kupus i krumpir.

Pri kraju Korza bijela zgrada Gradske uprave, također sagrađena u secesijskom stilu. Josip Vancaš, a kad se spomene to ime, dodatna pojašnjenja su bespotrebna; samo ustati i nakloniti se. Jedan od nekoliko službeno proglašenih, državnih spomenika kulture.

Kome je baš-baš hladno, ima tu, u blizini, jedan koji prodaje vruće kestenje, nabio kapu do očiju i čeka. Desetak metara od njega, ispred zgrade Općinskog suda, dvojica gologlavih. Stjepan se preziva Radić, lijevo je i gleda malo ulijevo, Franjo se prezivao Tuđman, desno je i gleda malo udesno. Iako su svakodnevno i svakonoćno zajedno, pogledi im se nikad neće susresti. Jer gledaju ustranu, teško da će ikad vidjeti i vodoskok na obližnjem trgu, makar se nalazi točno u pravcu njihovih poprsja.

Crkva Svih Svetih, bivša Ibrahim-pašina džamija

Kad se pređe ulica, izbije se pred crkvu. Koliko ih je u Đakovu, nisam brojao. U neke nisam ni ulazio, ali u ovu se naprosto mora, jer je ova crkva davno jednom – nećete vjerovati – također bila crkva, pa je onda postala džamija, pa... Ukratko, sagrađena je nekad tijekom 14. stoljeća i bila posvećena svetom Lovri, a nakon što su Osmanlije okupirali Slavoniju, pretvorena je u džamiju, nazvanu po Ibrahim-paši. Riječ je o zapovjedniku đakovačke tvrtđave i grada, kojeg u svom putopisu spominje i Evlija Čelebija. Što je eventualno ostalo od nekadašnje crkve, laiku kao što sam ja teško bi bilo utvrditi, a što je ostalo od Ibrahim-pašine džamije, e, to se već vidi golim okom. Da je to bila džamija, najjasnije je kad se prođe sa stražnje strane današnje crkve, gdje osim velike, još stoje i tri male kupole, a u danas zazidanim vratima (ili se tu nalazio mihrab?!), kao i prozorima oko njih, uključujući i one na bočnim zidovima, i kad ne bih znao povijest građevine, lako bih prepoznao džamiju. Sad je tu gdje se nalazio ulaz ili mihrab puno cvijeća i Gospina slika, a malo dalje i poveći lijepo isklesan kameni fragment, sigurno također dio nekadašnje džamije. Uz džamiju je nakon oslobađanja Slavonije samo dozidan još zvonik, današnje pročelje crkve Svih Svetih. Ne znam postoji li još neki ovakav objekt u Hrvatskoj.

Ponutrica crkve-džamije-crkve (zasad, ko zna...) još je zanimljivija. Bizantsko-maurski stil u bosanskim je džamijama česta stvar, ali u hrvatskim crkvama baš i nije. Unutra zatječem čovjeka koji devera s kabelima i cvijećem, očito pripravljajući dekoraciju za neku posebnu prigodu, a svako malo iz džepa vadi mobitel kako bi fotografirao to što je napravio. Svetohranište i krstionica poprilično neobični, a pored oltara i vitrina s maketama crkve, odnosno džamije, iz kojih doznajem da je džamija imala i visoku vitku munaru.

Bliži se noć pa ću još malo prošvrljati po širem centru. Prvi na redu je, malo iza crkve-džamije, spomenik „Glava koja tone“, podignut 2008. godine. Maštovito ga je osmislio i uradio vinkovački kipar Antun Babić, posvećen je žrtvama komunizma đakovačkog kraja, a podignut, kažu, na mjestu gdje je komunistička vlast pokopala neutvrđen, ali povelik broj strijeljanih i na druge načine ubijenih hrvatskih vojnika i civila.

Dalje niz ulicu, a zove se pomalo neobično, Vijenac kardinala Stepinca, još jedan spomenik, ovaj put ogromnih dimenzija, pa se vidi sa svakog mjesta kojem se nalazi u vidokrugu. Podignut je u spomen braniteljima poginulim u obrani Đakovštine tijekom posljednjeg rata, a uradili su ga kipar Petar Barišić i arhitekt Berislav Martinović. Znam da su 2002. godine za ovo djelo autori dobili prestižnu nagradu hrvatskog Ministarstva kulture „Vladimir Nazor“ te da spomenik mnogi smatraju jednim od najljepših u Hrvatskoj, ali ja u njemu nisam našao ništa posebno pa ni jasnih poveznica sa stradanjem i ratom. Svjestan sam da nisam mjerilo stvari, ali mi toliko apstraktnosti u simboliziranju veoma jasnih stvari ne čini dojam.

Spomenik ću obići i sljedećeg jutra, ali se ništa neće promijeniti, a sad ću pored suncem obasjanog zdanja u čijem se prizemlju smjestila slastičarna „Slatkica“. Lutajući i tamo i amo, nailazim na veliku skupinu uglavnom starijih ljudi, odjevenih u narodne nošnje. Izgleda mi kao da su upravo krenuli nekud i prva pomisao mi je da su to svatovi i sad će na pir. Kratko zagledam od lica do lica i vidim nekog dobroćudnog brkajliju koji mi po svemu izgleda glavni.
- Oprostite, gospodine, smijem li napraviti par snimaka svatova?
- Svatova?! Kojih svatova? A snimajte što god želite...
- Pa zar ovo nisu svatovi?!
- Aaa, gospon dragi... Ovo mi imamo probu pa priredbu, nisu svatovi... Haha, pa valjda bi vidio mladu i mladoženju?!

Elem, provalih se ja momački, ali dobro, šta sad! Nemilice okidam, najprije one na ulici, pa u dvorištu, a potom i u maloj dvorani, okićenoj, s transparentom na niskoj pozornici na kojem stoji naziv manifestacije.

Svatovi će mi, ali pravi, umalo otežati posao oko traženja prenoćišta, a u Đakovu izbor i nije baš velik. Naime, u hostel „Loco lobo“, jedini u gradu, dolazak su najavili jedni svatovi i jedna nogometna ekipa. Ispostavlja se da ipak neće biti problema: Igor i Mirta Franjić, vlasnici hostela, velikodušno mi odvajaju prostranu sobu, a malo kasnije me pozivaju i u privatni prostor usred hostela, gdje ostajem sve do počinka. Ne da su društveni, malo je reći tako, nego znaju baš sve o Đakovštini pa uz njihovu pomoć značajno dopunjavam i ono što naučih, a i ovaj putopis. Pijuckamo, i to moram spomenuti, francuski konjak „Grand empereur“, Franjići ga nekad davno dobili na dar od nekih prijatelja. Boca, lako se provjeri na internetu, stoji oko 300 eura pa imam kojekakvih pitanja...

- Eh, prijatelju... – odmahuje Igor – i ja sam vidio da toliko vrijedi, ali tek nakon što sam je otvorio i probao.

Tako bih ja s Igorom i Mirtom možda i do zore, ali me jutro nestrpljivo čeka da zajedno nastavimo obilazak Đakovštine.

Još jednom ću do Strossmayerova trga, čisto da vidim još neki detalj koji jučer možda nisam primijetio, ali je i dalje sve na svom mjestu. Ponovno idem i do Strossmayerovog spomen-muzeja, jučer je bio zaključan, volio bih vidjeti barem nešto od slika, skulptura, knjiga, dokumenata koje je gledao i listao veliki biskup. Možda, kontam na trenutak, ugledam i nešto od svega onog što je Strossmayer od fojničkog, sutješkog i kreševskog samostana „primio na čuvanje“ dok Bosna i katolici u njoj ne dočekaju oslobođenje. Primio i nikad nije vratio, a radilo se o vrlo vrijednim artefaktima. Ipak, ništa od toga, muzej je opet zaključan ?

Muzej Đakovštine, osnovan 1952. godine, nije, ali kad se malo saberem i oduzmem, odustajem od ulaska, jer bi se tu – a raspitah se čega sve ima - ipak imalo što gledati satima. Bit će i drugih prigoda, mada lijepa zgrada u Starčevićevoj ulici s grbom grada na pročelju naprosto mami pa se jedva i preko volje udaljavam.

Na sljedećem odredištu mislima se vraćam u djetinjstvo, jer se osnovna škola koju sam pohađao zvala po Ivi Loli Ribaru. Blizu Muzeja se, naime, nalazi još jedna prekrasna građevina, mada sad u prilično derutnom stanju, a na njoj ploča s koje doznajem da je tu od 1910. do 1923. godine živio i vodio svoju advokatsku kancelariju dr. Ivan Ribar, predsjednik Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ. I da nema spomena bivše države, odnosno njene prve socijalističke inačice, znao bih da je ploča postavljena davno (1952.); da je danas, advokatska kancelarija bi se bez sumnje pretvorila u odvjetnički ured. Narodni heroj Ivo Lola u toj je kući živio prvih sedam godina, dok nije krenuo u školu, a njegov brat Jurica je tu i rođen. Jurica je nekako uvijek bio u sjeni starijeg brata, mada je, osim što je prije početka Drugog svjetskog rata bio već poznat slikar, i sam smrtno stradao krajem 1943. godine, u partizanskim borbama protiv četnika i Talijana u Trebaljevu kod Kolašina, gdje je prvotno i sahranjen, da bi kasnije, po očevoj želji, njegovi posmrtni ostaci bili preneseni u Đakovo.

Ivo Lola... Eno mu spomenika u đakovačkom Malom parku: blago pognut, zagledan u zemlju, u punoj ratnoj spremi, zamišljen i odsutan. O njemu su pisane pjesme, o njemu se sve zna... No da li baš sve? Jer otkad znam za sebe kruži priča da ona bomba od koje je zaginuo na Glamočkom polju možda i nije bila neprijateljska nego ona iz izreke da svaka revolucija jede svoju djecu. I to najbolju, jer je Lola već bio završio studij prava, a s Glamočkog polja je trebao u Kairo, i to kao šef prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkog zapovjedništva za Srednji Istok. Kako god, njegovi posmrtni ostaci nisu, kao bratovi, preneseni u Đakovo već u Grobnicu narodnih heroja u Beogradu.

Groblje ubijenih Židova

Idem i na đakovačko groblje, ali Juricin grob ne nalazim. Ništa čudno, groblje je čitav jedan prostrani grad mrtvih duša. Malo nakon ulaza spomenik „Majka Slavonka koja moli i oplakuje“, još jedan od onih podignutih u spomen poginulim braniteljima. Osmislio ga je i izradio vinkovački kipar Ivan Križanac. Slavonska majka kleči, izraz lica tužan, očito oplakuje sina i sve poginule sinove ovog svijeta. Obučena je u narodnu nošnju, a okrenuta prema Kalvariji. Ne znam je li to integralni dio kipa, ali joj je oko vrata i na rukama poprilično krunica. Tužno, eto...

U selu mrtvih ljudi, što bi rekao Roger Vadim, puno, puno poznatih imena. Odvjetnik i političar dr. Franjo Papratović, a tu je sahranjena i njegova kćerka Milena, prva hrvatska doktorica etnologije, znameniti povijesničar i etnograf Milko Cepelić, već spomenuti Luka Botić, čiji spomenik, ustvari obelisk, krasi i reljef s njegovim likom, naslovni biskup Rizanski Gašpar Radić te njegov kolega po naslovu Gjuro Streit, Strossmayerova majka Ana... U središtu groblja je Grobnica Stolnog kaptola, a u njoj ploče sa zlatopisanim imenima i titulama kanonika meštara, prepozita, lektora, pojaca, kantora i ko zna sve kakvih, arhiprezbitera i dekana.

Nisam ja, međutim, na groblje došao tražiti ni njih ni Juricu nego vidjeti jedno od najstrašnijih mjesta u našim krajevima. U Đakovu se, naime, kao i u mnogim drugim mjestima za Drugog svjetskog rata nalazio sabirni logor za Židove, kamo je krajem 1941. godine dovezeno malo manje od dvije tisuće sarajevskih židova, a početkom naredne i logorašice iz Stare Gradiške, zaražene trbušnim tifusom i pjegavcem. Epilog: velika većina nevinih ljudi svoje kosti je ostavila upravo tu, na đakovačkom groblju.

Niti bi se znalo koliko ih je umrlo niti ko je gdje pokopan da nije bilo Stjepana Kolba, grobara čiji su pretci u Đakovo doselili iz Njemačke. On je pokapao umrle, ali ne u masovnu grobnicu, gdje bi im se zameo svaki trag, nego u pojedinačne grobove. Naravno da nije bilo šanse da ih obilježi, bilo je odviše rizično već i samo to što ih je pokapao pod okriljem noći, ali je u tekama koje je brižljivo čuvao (i sačuvao) nacrtao raspored svih grobova pa se i danas zna barem to gdje je ko pokopan.

Nekima je rodbina u međuvremenu podigla i spomenike, ali je najveći broj grobova obilježen tek metalnom pločom s imenom i godinama života. Najviše ih je iz Sarajeva, ali ih ima i iz drugih bosanskih i hercegovačkih gradova, kao i s drugih područja. Na grobljanskoj sinagogi je, pak, prošle godine postavljena spomen-ploča Stjepanu Kolbu; to je bilo najmanje čime su mu se mogli odužiti Đakovo i obitelji žrtava.

S groblja pravim još nekoliko snimaka sveprisutnih kateralnih tornjeva pa se pozdravljam s Đakovom. Pretposljednje odredište je selo Pisak, istočno od grada, koje slovi i kao nadaleko poznato svetište svetog Ivana Krstitelja. Selo nalazim lako, ali crkvu i svetište ni ne primjećujem dok se ne vratim s kraja naselja. Nigdje živa roba pa hitam do najbližih kuća pitati je li to to. Jest, kaže mi sredovječni bračni par, a na pitanje gdje su hodočasnici, vjernici, zašto nikog nema, šire ruke: Ma to je tako samo za svetog Ivu, ljeti, na dva datuma.

Elem, crkvica od crvene cigle, dimenzija prosječne slavonske kuće, iznad pročelja jednostavan križ, ispred crkve još jednostavniji zvonik na uskoj metalnoj konstrukciji. I to je sve, ako ne računamo također skromni spomenik iza crkve. Ništa, navratit ću na ljeto, na svetog Ivu, ovaj put sam uzalud dolazio.

Za kraj nešto bez čega bi bilo kakav putopis Đakovštinom bio potpuno besmislen: konji! Prije toga zastajem u nekom prigradskom naselju, snimiti rijetko zanimljiv motiv: na jednom dijelu zida obiteljske kuće kip svetog Ante, postavila, u povodu 800. godišnjice Svečeva rođenja, obitelj Antuna Perića, a pedalj od kipa velika reklama za sportsku kladionicu „SuperSport“. E, pa, sveti Ante, daj nam samo reci kako će večeras igrati „Barcelona“, kako „Arsenal“, kako „Milan“ i...

A konji... Jedna od ergela smještena je u Ivandvoru, izvan grada, a ja ću na Pastuharnu, na jednom od izlaza iz Đakova. Ovdašnja ergela osnovana je, malo nevjerojatno za nešto naše, čak 1506. godine! Čim se uđe unutra, spomenik lipicancu: propeo se na zadnje noge i hrže; iako je od drveta, čujem ga. Mnogo manji je spomenik „Šokac“, desetak metara dalje: također od drveta, nabio šešir na čelo, usukao brke, rukama se uzeo za dolamu i čeka da ugleda kakvu snašu pa da zaigra.

Ljubazni portir mi kaže da mogu hodati kud god želim, ali „molim, bez cigare, gospon!“ U štalama uredno, sigurno urednije nego u nekim kućama, na podu, osim slame, nigdje ni trunke. Konji čisti, orni, otimareni, a isto tako je uredno i sve okolo, mada zalazim u svaki kutak. Djevojčice i djevojke volontiraju svakodnevno, budući da, kažu, itekako uživaju u brizi oko konja. Pričam s njima, u očima im sjaj, a s jednom od njih, Mirnom Merc, pravim i zajedničku fotografiju.

Ma mogao bih ja sad još pola stranice hvaliti ergelu i imao bih zašto, ali čemu kad se, recimo, zna podatak da je i engleska kraljica Elizabeta II., da, ona krepka 90-godišnja starica koja se nedavno ozbiljno prehladila, 1972. godine posjetila đakovačku ergelu i u četveropregu koji su vozili ovdašnji lipicanci se provezla gradom? Zar je potrebna više ijedna riječ?