Dan žena: Što sad one opet hoće?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Što je nama danas 8. ožujak? Prilika za dobar provod, sniženja cijena u kozmetičkim salonima, relikt prošlih vremena, ili pak dan da se sjetimo da borba za ženska prava nije završena. O 8. ožujku, njegovoj ulozi kroz povijest, da li se 8. ožujka slavi ili obilježava, te što danas znači, za Fenu je govorila doktorica socioloških znanosti Amila Ždralović.

Govoreći o povijesti 8. ožujka, Ždralović kaže da je ovo jedan od onih važnih datuma u feminističkom kalendaru. Na taj dan, davne 1857. godine, radnice zaposlene u tekstilnoj industriji, prosvjedovale su na ulicama New Yorka. Ovaj događaj potakao je niz drugih događaja kada su žene prosvjedovale zbog loših uvjeta rada, radnog vremena, niskih plaća, tražile pravo glasa...

''Svaki od ovih događaja je priča za sebe, a zajednički imenitelj im je otpor liberalnom kapitalizmu i patrijarhatu. I svaki put kada obilježavamo 8. ožujka, mi se podsjećamo svih tih različitih priča.

Ono što zabrinjava jeste činjenica da iako je riječ o aktivnostima koje su polučile brojne rezultate, ipak treba imati u vidu da je riječ o borbi za prava koja ni do danas u potpunosti nisu ostvarena. Ta borba treba biti kontinuirani prosvjed, a 8. ožujka treba biti prilika da se sjetimo svih tih sjajnih i hrabrih žena, ali i prilika da još glasnije i solidarnije zahtijevamo'', ističe.

Različito obilježavanje

Ideja da se 8. ožujka obilježava kao Dan žena javila se već 1909. godine. Ovaj dan se počeo obilježavati u različitim dijelovima svijeta, ali uskoro će u jednom dijelu svijeta biti naprosto ignoriran ili percipiran kao komunistički praznik, a u onom dijelu svijeta koji je stremio da stekne atribut komunističkog društva priča se pretvorila u kafanske priredbe i podjele karanfila prijateljicama.

''I u jednom i u drugom slučaju zaboravljene su "osmomartovske" priče radnica, zaboravljena je borba za radna, ekonomska i politička prava žena. U BiH se i danas zadržao običaj da se čestita 8. ožujak i da se "taj“ dan proslavi ili da se naprosto ignorira kao relikt "komunističkog“ vremena.

Ohrabruje činjenica da se ipak na ovaj dan organizira i neki drugačiji događaji koji imaju intenciju da nas podsjete na izvorno značenje ovog datuma. A javno mnijenje funkcionira po principu: Što sad one opet hoće? - kaže Ždralović.

Smatra da je jedna od predrasuda u suvremenom društvu ona da je danas ostvarena ravnopravnost žena i muškaraca.

''Mnoge primjere podjarmljenog, podređenog položaja žena mi naprosto ne prepoznajemo kao takve. Kada uđemo u samoposlugu, uslužuju nas radnice koje rade naporan posao, a vikendi i praznici su često za njih samo obični radni dani. Brojna istraživanja pokazuju da žene za isti rad nisu isto plaćene kao i muškarci. Dobile smo pravo da biramo i da budemo birane, ali i dalje ne možemo biti zadovoljne političkom participacijom žena. Sve ovo svjedoči da mi danas, gotovo 160 godina poslije, suštinski tražimo isto što se tražilo i 1857. i u godinama koje su uslijedile. Svakako da listu zahtjeva možemo i proširivati shodno konkretnim društvenim kontekstima, ali s obzirom na raznovrsnost feminističkih uklona fokus treba biti na onim zahtjevima o kojim postoji opća suglasnost jer samo na taj način može se osigurati i solidarnost. Ono što je veoma važno napomenuti jeste to da su neka prava koja su davno izborena, danas pod upitnikom'', naglašava.

Feministička borba

Osmi ožujak, dodaje, ne može biti puko obilježavanje, već prije pokušaj da se podsjetimo i da u prosvjedima radnica potražimo inspiraciju. Kako navodi, ovo "radnica“ trebamo stalno i posebno naglašavati i razumijevati u jednom širem kontekstu. Ova borba koju možemo nazvati feminističkom, nije bila samo borba za ženska ljudska prava već je ona snaga modernog radničkog pokreta.

''Osmi ožujak nikako nije prilika da slavimo. Ovakve proslave su čak uvredljive i degutantne. Suviše mi militarististički i maskulino zvuči da se mogu samo slaviti bitke koje smo dobili (a ovu još nismo), već trebamo imati na umu i čega se sjećamo na ovaj dan. Sjećamo se čitavog niza događaja. Sjećamo se, na primjer, da je policija rastjerala demonstrantice (koje su ipak nakon toga osnovale i prvi ženski sindikat), ali sjećamo se i požara u jednoj tvornici u New Yorku 1911. kada je poginulo 146 žena, a mnoge od njih su bile djevojčice'', napominje.
Podsjeća da, s jedne strane, turističke agencije, trgovine tekstila, trgovine kozmetike i tako dalje, nude različite popuste za 8. ožujak, što je ironično baš zbog toga što priča o 8. ožujku jeste priča o "feminističkoj kritici kapitalizma koji je u specifičnoj sprezi s patrijarhatom", dok se s druge strane, potencirajući upravo pitanje "proslave" ignoriraju sve one aktivnosti koje feministkinje diljem svijeta organiziraju.

''Još ironičnije i još izravnije: novinari/ke radeći na člancima povodom Međunarodnog dana žena stalno postavljaju jedno te isto pitanje slavljenja i obilježavanja. Da zaključimo: pogrešno ga je slaviti. U isto vrijeme isti mediji nas bombarduju reklamama za različite spomenute popuste, umjesto da nas informišu o različitim aktivnostima feministkinja i različitih feministički orijentiranih organizacija. Najvažnije u mnoštvu svih tih događaja jesu prosvjedne šetnje koje diljem svijeta povezuje zajednička borba, a svakoj od tih šetnji pečat daju i specifični lokalni zahtjevi '', dodaje.

Ždralović navodi da je veza između 8. ožujaka i feminizma jaka i neupitna, te da je priča o 8. ožujku priča o samoorganiziranju žena i njihovoj borbi za ekonomska i politička prava, te da je to borba koja se nastavlja.

Amila Ždralović diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Magistrirala je na Fakultetu političkih znanostia u Sarajevu i stekla zvanje magistrice socioloških znanosti.

Zvanje doktorice socioloških znanosti stekla je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a objavila je brojne radove iz oblasti ženskog aktivizma, tranzicijskih procesa, rodnim odnosima.

Seksualno nasilje i platna podcijenjenost - najveći problemi

Nasilje je najveći problem sa kojim su žene suočene - svaka treća žena u svijetu iskusi fizičko ili seksualno nasilje, a 50 posto žena ubiju njihovi partneri ili članovi obitelji, pokazuju podaci agencije "UN žene".

Izvršni direktor ove agencije Pumzile Mlambo-Ngcuka upozorava da se, usprkos desetljećima napora u ostvarivanju jednakih prava, ni za jednu zemlju ne može reći da ima spolnu ravnopravnost.

Ona navodi da je globalna razlika u plaćama od 24 posto u korist muškaraca - "najveća pljačka žena".

Agencija "UN žene" pokrenula je svjetsku koaliciju za borbu protiv nejednakosti plaća tijekom skorog sastanka Komisije UN o statusu žena.

Oko 120 milijuna djevojaka širom svijeta, ili, otprilike, svaka deseta, bila je prisiljena na seks ili druge oblike spolnog zlostavljanja, upozorava Agencija.

Čak se i zemlje koje imaju najviše pokazatelje spolne ravnopravnosti poput Islanda, još uvijek suočavaju sa nasiljem nad ženama, prenose analitički portali.

Mlambo-Ngcuka ističe Kolumbiju, koja je nedavno izašla iz 52-godišnjeg građanskog rata, u kome je ubijeno više od 220.000 ljudi, kao primjer države koja je, kada je riječ o spolnoj ravnopravnosti, pretekla svoje susjede, piše Srna.

Kolumbijski Kongres i pobunjenici postigli su mirovni sporazum koji ženama daje zemljišna i vlasnička prava i predviđa progon silovatelja i na strani vladinih snaga i na strani pobunjenika.