Dašak Hercegovine na Kilimanjaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Đakovčanka hercegovačkih korijena, Marija Kelava, prošlog tjedna osvojila je najviši vrh Afrike, Kilimanjaro 5895 m.

Mladoj planinarki nakon Elbrusa (5642 m) u Europi te Aconcagua (6962 m) u Južnoj Americi, ovo je već treći uspon na neki od sedam velikih vrhova.

Marija, koja se rado vraća i u rodni kraj njenog oca u Vojkoviće pokraj Tomislavgrada, ističe kako je s priprema za ovu ekspediciju u kojoj je sudjelovala u grupi s još 15 planinara trajala pet do šest mjeseci što je podrazumijevalo svakodnevni fitnes, bicikliranje, trčanje i posebnu prehranu.

''Kao i kod svakog uspona sastavni dio dobre pripreme je i proučavanje rute kojom se ide te vremenskih uvjeta koje mogu očekivati na usponu. Prema tome pripremam opremu koju nosim i sve ostalo što je potrebno za siguran uspon'', istaknula je Marija za Bljesak.info.

Na uspone ide samostalno, ali kako je pojasnila, za svaku veliku planinu koristi agenciju za logistiku i dobivanje dozvole za uspon.

Dojmovi se još nisu slegli, ističe, obzirom da je Afrika neki potpuno drugi svijet.

''Moju ekipu je vrijeme pomazilo, pa na samom usponu nismo imali velikih kiša koje su karakteristične za Kilimanjaro. Čak nije bilo ni toliko komaraca koje smo očekivali  pošto prolazimo kroz tropsku šumu. Ali zato nas je sunce uredno peklo, tako da svaki dio tijela koji nije bio pokriven je dobio barem malu opeklinu, bez obzira na stalno mazanje kremama za sunčanje. Jedino kad nas je kiša pošteno oprala je bilo zadnjih 5 km pri silasku na početnu točku uspona'', opisuje.

Obzirom da je stalno ''po planinama'', navodi kako je posebnost i razlika Kilimanjara od ostalih planina njegova pitomost, prekrasan pejzaž, raznolikost biljnog i životinjskog svijeta.

''Na usponu do vrha Kilimanjara promijenili smo četiri klimatska pojasa. Put prvo vodi kroz tropsku kišnu šumu, gdje imate dojam kao da ste u nekoj od Amazonskih šuma. Zatim, kako nas put vodi ka vrhu, vegetacija opada i prelazimo u stepu, da bismo se trećeg dana našli u alpskom okruženju, gdje nas okružuje samo planinski kamen, i na kraju posljednjeg dana ugledali smo čuvene snjegove Kilimanjara'', dočarala je.

Ipak, poseban utisak na nju ostavili su lokalni vodiči i porteri koji su obavezni na svakom usponu. Kako navodi, bez ovih ljudi ne možete ići ''gore''.

''Ali bez obzira na to što im je to posao, takvu poniznost i požrtvovnost koju sam vidjela kod njih, dovela me je u stanje blagog šoka. Toliko da mi je već u nekim situacijama bilo neugodno. I onda kad se malo sabereš i vidiš njih što i kako rade i vratiš se u naš svijet, zapitaš se, jesmo li mi zaista toliko uobraženi i nezahvalni za ono što imamo, za male svakodnevne stvari koje čine život boljim, za stvari i ljude koje uzimamo zdravo za gotovo'', navodi za Bljesak.info.

Na pitanje zašto se penje na planine - odgovara jednostavno:

''Penjem se na planine, jer planine su ljudi... sa svakom novom ekspedicijom i sa svakom novom planinom, dio mene se izgradio i promijenio... i nadam se da ću to svoje iskustvo barem djelićem uspjeti prenijeti i na druge ljude kroz svoje priče i predavanja, te time učiniti da nekome ovaj  svijet bude ljepšim mjestom za življenje.''

Ova zaljubljenica u planine, kojoj je prvi vrh koji je osvojila bio upravo Konj na Kamešnici, otkrila je kako je veliki fan i bh. planina. Upoznala je redom Vran, Čabulju, Zavelim, Čvrsnicu, Tušnicu, Malovan, Vranicu, Vlašić, Lisac, a sada nastavlja s osvajanjem najviših vrhova svih kontinenata – preostali su joj još Denali - Sjeverna Amerika, Mount Vinson - Antarktika, Puncak Jaya - Australija i Everest - Azija.