Drvar – Grad koji je ostao bez Tita i bez svega drugog

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ni godinu dana nakon što je uspostavila vlast u Bosni i Hercegovini, ažurna austrougarska administracija obavila je popis stanovništva. Selo Drvar je te 1879. godine imalo 73 kuće i 383 stanovnika. Tada, u biti, i počinje povijest Drvara kao kasnijeg općinskog središta, iako se općina još petnaestak godina nalazila u obližnjem selu Bastasi.

Na ta vremena i danas podsjećaju trase uskotračnih pruga u drvarskoj okolini: šume je bilo toliko da su bogati industrijalci lako shvatili kako je, iako je trebalo uložiti mnogo, lova sigurna.

Austrijanac Otto Steinbeis je 1900. godine podigao pilanu sa 17 gatera te pogon za impregnaciju drveta, a četiri godine kasnije, sa švicarskim industrijalcem Alfersonom Simonisom Blumerom, i tvornicu celuloze i bačvi. Da bi njihova roba lakše mogla u svijet, financirali su i izgradnju pruge Drvar-Knin, što je projekt oko kojeg bi, recimo, današnja i država i vlast mrljali i patili se godinama, a realizirali bi ga tek ako bi dobili kredit od MMF-a ili tako nekoga, i to vjerojatno tek nakon što bi podmirili vlastite nezajažljive apetite. A, eto, prije više od jednog stoljeća sve su to uradila dva čovjeka! I ne samo to, nego su napravili i lokalne pruge za dopremu sirovine te otvorili smještajne kapacitete i trgovačke radnje kako bi njihovi radnici, koji su činili glavninu stanovništva, imali gdje spavati i šta jesti. I šta se desilo: za ciglih deset godina Drvar se po broju kuća gotovo utrostručio, a po broju stanovnika bio gotovo šest puta veći pa je 1910. godine imao 199 kuća sa 2.605 žitelja (ako i to koga zanima: 1.484 pravoslavnih, 1.041 katolika, 46 evangelista, 24 muslimana, devet grkokatolika i jednog jevrej). Lijepi dani su trajali kratko, pogotovo za Steinbeisa i Blumera, jer je uskoro izbio Prvi svjetski rat, nakon kojeg je nova vlast tvornice i pruge stavila pod svoje i elegantno upisala kao vlasništvo države.

Da se odmah razumijemo, drvarsko područje nije naseljeno tek tada, u što ću se uvjeriti obilazeći okolinu, a ponajprije Drvar Selo. Da, tako se službeno zove naselje par kilometara udaljeno od općinskog središta. Iznad sela, na Crkvenoj glavici, iznad ušća Raduklije u Drvarski potok, lijepa nekropola stećaka, a tu negdje se nalazila i srednjovjekovna crkva od koje danas nema ni traga. Stotinjak metara dalje, iznad puta, Gradina, dominantno brdašce, opisano u svim važnijim povijesnim prikazima drvarskog kraja, danas također bez vidljivih tragova nekadašnjeg – tu se, osim pretpovijesne gradine, nalazila i manja rimska te srednjovjekovna utvrda, a tu su nađeni rimski novci, fibule, koplje, noževi, kopče i drugo. Ispod, u dolini, neke nove, drugačije stvari: seoski bazen koji čeka mladež da se probudi taman nekad oko podne, sjedalo kamiona sa nadstrešnicom od granja, neko je napravio logu za ljenčarenje, usamljeni grob uvrh jedne od livada i jedna od Steinbeisovih pruga, danas uska, prava i ravna cesta. Da je nekad bila pruga, vidi se po klasičnom željezničkom mostu koji je još uvijek u životu. Sa željezne konstrukcije vidi se podaleko, a dobra je i za pravljenje snimki iz ptičje perspektive: taman, eno biciklista, odoše u divljinu...

Naravno da to malo što se vidi i zna o Crkvenoj glavici i Gradini opet nije najstarije. Pretpovijesnih lokaliteta ima poprilično, kao i zanimljivih nalaza, od planine Crljivice, gdje su nađeni spiralna brončana narukvica i dva brončana privjeska iz kasnog brončanog doba, preko Očigrija, gdje je nađeno brončano koplje, pa do Gradine kod Gornjih Boboljusaca, gdje je nađen brončani srp. Od svih njih ja biram izvor Bastašice u Bastasima, ne što je tamo nađen brončani kelt, rekoh već da je pretpovijesnih lokaliteta prilično mnogo, nego što me vuče da vidim to mjesto za koje sam čuo da je zanimljivo s mnogih aspekata.

Izvor Bastašice

Pored ceste hotel, ambijent gotovo idealan, ali hotel – ne radi! Vidi se to po praznim terasama, ali za svaki slučaj provjeravam. Zaključano. Stazu ka izvoru i pećini lako je primijetiti, sama se zabode pravo u oči. Do izvora ni pet minuta, a prije njega jedan veliki drveni kotač koji bi trebao mamiti pažnju dok ga voda dan-noć pokreće, ali ni od toga ništa – nasukan je uz obalu pa prazne lopatice stoje, gušeći se bez vode. Izvor sličan drugima gdje voda izlazi ispod stijene – malo Buni, malo Dumanu, malo Tihaljini, malo… Niska brana od izvora pravi jezerce i mali vodopad. Voda, oslobođena iz podzemnih kamenih rupčaga, pršti od veselja što je napokon vani pa se, k'o kakvo dijete bez roditeljske pažnje, surva niz stijene, a onda se smiruje i počinje teći lagano, kao da se umorila od skake i vriske. Malo ispod će na posao, kroz turbine minihidroelektrane, nakon čega je tok Bastašice miran, a rječica pitoma k'o da je ovog časa dotekla odnekud iz bezbrdovitih krajeva, iz Vojvodine ili Posavine. Nema se rašta razigrati, jer se svega kilometar dalje ulijeva u Unac.

Do pećine u Bastasima je kojih petstotinjak metara uske staze, uzbrdo, uzbrdo, uzbrdo. Neko se potrudio donijeti i pokoju klupu, mada se može sjesti bilo gdje. Na jednom dijelu se nije mogla napraviti ni staza pa je preko provalije pružen čvrst mostić. Na mostiću puž, beskućnik, bit će da je i on krenuo u pećinu, a ko zna, možda čak radi i kakav pužoputopis koji, doduše, objavljuje svega jednom godišnje.

Već na ulazu u pećinu poprilično ukrasa, ne onih klasičnih stalagmita i stalaktita nego nekih izvijuganih okruglastih šara i lopti u stropu. Iz dubine kojoj se ne vidi kraja gotovo do samog ulaza se proteglo čvrsto speleološko uže: i u pećini je uzbrdica pa kome će biti lakše, može se pridržati ako se uže jako zategne. Nakon desetak metara pećina se sužava, ali uže je negdje još dalje, u mraku za čije crnilo nema mjerne jedinice.

A sad dvije napomene. Prva: sve je čisto, uredno, dolje na ulazu je, ne spomenuh, tabla sa svim podacima o izvoru i pećini sa shemom staza i svim ostalim. Drugo: nije se Josip Broz krio samo u onoj drvarskoj nego i u pećini iz koje upravo izađoh, ali dok je bio tu, mrski Švabe su tek pripremali desant pa je ova pećina, za razliku od one, gotovo nepoznata u tom kontekstu. Veliki vođa je volio pećine, kao što ih i ja volim – prošlog petka sam pisao o Ravlića pećini, ovaj put će o još dvjema. Zna se da je Maršal, osim u dvjema drvarskim, nešto dana i noći proboravio i u jednoj kod Bogovića, blizu Pala, u Zabrđanskoj pećini kod Glavatičeva te u pećini iznad sela Plahovići kod Kladnja. Da, i na Visu, u susjednoj nam državi, kamo je, preko Barija, stigao neposredno nakon drvarskog desanta, i to u pećini koja se nekad zvala Duhova špilja. Sada je Titova, što će reći da ili je Duh postao Tito ili je, pak, Tito postao Duh. Tako je, bit će, nastala i ona Po šumama i gorama / naše zeeeemlje poonosneeeee… Pećine su, eto, neopravdano i nepravedno zaobiđene.

Titova pećina, ona „prava“, samo se malo maskirala

Titova pećina, ona „prava“, nalazi se svega kilometar od gradskog središta, ako ima i toliko. Prije rata su mladi iz cijele Jugoslavije, uglavnom osnovci i srednjoškolci, masovno hodočastili u Drvar – nije mala stvar hodati stazama kojima je hodao Tito! Evo, ovdje su Švabe iskakali iz padobrana, a Tito je uzeo mitraljez u ruke i s ruba pećine raspalio po njima! Pa kako se ne naježiti, kako da ne zastane dah?! Tijekom posljednjih ratnih dešavanja postradao je čitav drvarski kraj pa tako i pećina. Službeno, nekom se baš i nije dopadalo sve to socijalističko naslijeđe pa je sve u pećini zapaljeno, neslužbeno – a izvor te priče je prilično pouzdan čovjek: bila u Drvaru neka svadba, a neke mladiće, po mnogo čemu problematične, rodbina zamoli da ipak preskoče svadbu. Dadnu im i ića i pića, samo neka ih nije tu. Valja i jednima i drugima pa mladići sakupe društvance i – kud će – u pećinu, na ulaz! Fino naložili logorsku vatru, jeli, pili, na kraju i prepili pa se razišli kućama. Žar vatre ostao, naišao malo jači propuh i…

Pećina nije baš onakva kakvom ju je stvorila priroda: zna se da je ulaz proširivan kako bi se mogle ugraditi brvnare. Dotle su i dolazili oni hodočasnici od maloprije, a dalje možda samo poneki od onih zaduženih za sigurnost. A imalo se kuda, jer je pećina duga oko 85 metara. Na kraju pećine je i jezerce pa bi se iz nje, pošto se nalazi iznad razine okolnog prostora, za dužih kišnih razdoblja, pojavio 12 metara visoki slap. Trenutno velikih kiša nema pa je korito potočića suho.

Čitav kompleks obnovljen je prije deset godina, i to ponajviše zahvaljujući angažiranju udruženja „Drvarska drenjina“ i lovi koju je iskeširao USAID, a svečano otvoren za Dan mladosti 2006. godine. Okolne zgrade koje čine kompleks izgledaju gotovo kao nove, kao i brvnara na ulazu u samu pećinu. Obnovljena je i javna rasvjeta, uređene staze i nešto cvjetnjaka, a ambijent kvare kostur male željezničke kompozicije na šinama prema Uncu i prazan betonski postament za spomenik – više se ne sjećam šta se nekad nalazilo na njemu. I činjenica da do pećine ne mogu, kao ni u muzej ispod nje, jer nema nikoga ko bi mi prodao ulaznicu i uveo me u pećinu. Može se samo uza stepenice pa do željezne rešetke. Zaklučano! A na prozoru ulazne kućice informacije o cijenama ulaznica po kategorijama, od djece mlađe od sedam godina do organiziranih ekskurzija, i mobitel kontakt osobe, izvjesne Miroslave Galić. Trebalo bi, dakle, nazvati Miroslavu, sačekati da dođe, pa… Ništa od toga.

Za pet minuta već sam na cesti koja od grada ide paralelno s Uncem. Vrzmam se po selu Šipovljani, raspitujem se za Rajevine: tu se negdje nalaze ostaci srednjovjekovne crkve, sada, ispostavlja se, nikakvi, nema se tu šta uslikati, barem tako kažu mještani. Pitam i kuda se ide na srednjovjekovni Visuć-Grad, jer se u knjigama kaže da se nalazi blizu tog sela, odnosno zaseoka Nagrađe, ali saznajem da do gore treba pješačiti nekoliko sati, a oznaka u šumi nema. Šteta, jer sam čuo da je utvrda zanimljiva, a znam i za nekoliko legendi o gradu; uglavnom se vežu za Jelenu, kćerku srpskog despota Lazara Brankovića i ženu posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaša, koja je tu, po predaji, živjela nakon muževe smrti i uvijek nosila crninu, pa se utvrda naziva i Crna kraljica. Tako stoji i na putokazu u gradu, jedinom koji upućuje na utvrdu, a dalje bi trebalo biti čarobnjak pa je naći.

Hajde što ništa ne nađoh, ali ni to ne prođe bez gubitaka: vr(š)ljajući po Šipovljanima i okolici, a kad tražiš arheološke lokalitete makadam je neizbježan, izgubih negdje registarsku tablicu. Truc-truc i završila u prašini! Za desetak dana stiže plava kuverta iz PU Livno: neki momčina našao tablicu, zakačio je na ko zna kakvu krntiju i – projurio Drvarom jedno triput brže nego što je dozvoljeno. Sreća pa po dolasku u svoju čaršiju sve prijavih policiji, inače bih ja ostao bez vozačke, a vi što ovo čitate – bez putopisa!

Reljefi u travi

Utješne poene sakupljam fotografirajući potpuno suho korito Unca naspram sela, a i tu se, iznad kanjona, nazire trasa jedne od pruga kojima je dovoženo drvo za Steinbeisove pilane. Svraćam i na obližnje groblje. Želim samo ovjekovječiti zanimljivu grobljansku kapelu, a onda i lijepo ukrašene kamene križeve iz nekih starih vremena. Tražeći najljepše, slučajno nailazim na grob Đure i Smilje, roditelja „najmlađeg generala velikog vojskovođe i narodnog heroja plemenitog Slavka Rodića“, kako stoji na spomeniku, a ispod su dodana i imena Slavkovog brata Obrada i sestre Perse. Da, sjećam se još s natjecanja „Titovim stazama revolucije“, Rodić je generalom postao u 27. godini, ali nas tada nisu učili da je bio plemić niti sam dosad znao da u Drvaru ima i plemenitaških rodova.

Danas su i Rodić i drugi velikani Narodnooslobodilačke borbe u Drvaru uglavnom zaboravljeni, o čemu najbolje svjedoči prostrani spomen-park iznad glavne gradske prometnice. Nekoliko desetaka mramornih ploča sa bogato izrađenim reljefima koji prikazuju scene iz partizanske borbe, kao i one sa imenima poginulih boraca, sve je to na zemlji, u travi koju već godinama ne kosi nitko. Neke od ploča su išarane, neke polomljene, pa se krupno ispisana imena sela, a iz nekih je poginulo i po nekolikoliko desetaka boraca, jedva razaznaju. Inače je Drvar dao 15 narodnih heroja, a poginula su 1274 stanovnika. Da se sve to u spomen-parku nađe u stanju u kakvom jest, trebalo je zasukati rukave – ploče su teške i po nekoliko stotina kilograma. Sreća pa je Rodić sahranjen u Beogradu, u Aleji narodnih heroja, inače… Da, zanimljivo, plakati iz srpnja u Radničkom domu najavljuju samostalnu izložbu akademskog slikara i profesora likovnih umjetnosti koji se zove – Slavko Rodić!

E, da, nije izbrisano baš sve, pa se glavna ulica, ne znam da li čitava, i sad zove Titova, a sačuvan je i, sad ga spomenuh, Radnički dom na periferiji grada, kao i spomen-ploča te reljefne predstave na njegovim zidovima. Do rata je tu bila vrijedna knjižnica te kino i kazališna dvorana, a sad… Obnovljen jest, ima pet-šest godina, pa se, eto, u njemu organizira i poneki kulturni događaj. Od partizanske bolnice, povelike kamene zgrade, ostao je kostur; svi prozori su razbijeni, zgrada kisne, a iz krova gdjegdje već raste trava.

Da neko ovaj tekst ne shvati kao kuknjavu za nekim prošlim vremenima: ne, nije to, ali je nekad u Drvar godišnje dolazilo oko 200.000 turista, a sad se ta brojka vrti na kojih 20.000. Možda je brojka mogla biti tri ili četiri puta veća da je još ponešto od nabrojanog sačuvano ili obnovljeno, pa bi još koji stanovnik grada, u kojem od svega najmanje ima posla i plaća, mogao mirnije živjeti.

Crkva i „crkva“

Nije kostur partizanske bolnice jedini, ima ih još po gradu, a svijetlih fasada je vrlo malo. Zgrada Općine izgleda tek pristojno, ali samo njen središnji portal, dok s bokova u oči i dalje bodu rupe od gelera. Blješti gotovo jedino hotel „Drvar“. I sa arhitektonskog i sa estetskog stanovišta moćno izgleda pravoslavni hram svetog Save, sagrađen između 1937. i 1939. godine, i danas uvjerljivo najljepša građevina u Drvaru. Atrij drže vitki mramorni stupovi, a dva se nalaze i u unutrašnjosti crkve. Samo cesta dijeli hram od improvizirane katoličke crkve svetog Josipa.
„Crkva“ je ustvari nekadašnji društveni dom „Partizan“, zgrada namijenjena za organiziranje kulturnih i sportskih događaja. Takoreći, partizanska crkva! Uz „crkvu“ i visok drveni zvonik, a na njemu križ, također drveni, podignut u spomen poginulim hrvatskim braniteljima, kako na njemu stoji. Zanimljivo je spomenuti da je katolička crkva u gradu postojala do 1949. godine, a onda su vlasti odredile da bude srušena, jer je katolika, onih popisanih 1910. godine, gotovo sasvim nestalo. Današnji katolici su u Drvar uglavnom stigli nakon posljednjeg rata, iz središnje Bosne, a ponešto i iz drugih krajeva BiH.

Stevan Šobat: Ovdje je bila javna kuća

Još koji tren se moram vratiti Steinbeisovim pilanama, jer mi u oči uskače visoki toranj na ledini iznad glavne ulice, tamo negdje pri njenom kraju. Pitam par ljudi šta je to, ali mi niko ne zna reći, čak ni oni stariji. Onda u obližnju prodavaonicu, ispred koje vodimo raspravu, ispostavit će se s odreda krivim pretpostavkama, svraća čovjek koji zna, a zove se Stevan Šobat. Toranj je, kaže, služio za opskrbu vodom pilane u doba godine kad su vodostaji bili niski. Ne sjeća se Stevan tog vremena, ali su mu stariji pričali, a kazali su mu još nešto zanimljivo: jedan vod s tornja bio je upravljen „evo ovdje, gdje sad stojimo“, a tu gdje stojimo – tu Stevan pravi čitavu malu dramsku stanku – nalazila se „u austrijsko vrijeme“ – javna kuća! E, pa, nikad nisam bio u javnoj kući, ali, evo, sad barem stojim tu gdje se jedna nekad nalazila. U Drvaru, u Titovom.