Dubrovnik – Jedna drugačija priča

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Va ime otca i sina i svetago duha, u svetuju trojicu, amin.

Ja, Milo, po milosti božjoj dogodopisac bosanski, daje va svidenja pred koga se sei pisanje iznese ogledati, molju vas da smiju vniti u Dubrovnik.
Ako je milost gospodina kneza da mi u dobroj vjeri date povladnicu svrhu da za štioci od „Bljesak“ upenjgam grad. Ako scijenite da bi vam nevolju učinio i ješte potrl, da me udilje stavite u negve i veruge i takojer da sam proklet otcem i sinom i svetimi duhom.
U dobrej svijesti ovu knigu pisa i česvo jur čeka odpovijed sam rab boži Milo

Ovako sam napisao Velikom vijeću Dubrovačke republike, ali članovima Vijeća nije bilo posve jasno šta ću to ja raditi, pisati, slikati ili nešto treće. Kako drugačije da im kažem kad foto-aparat još nije bio izumljen, a ja bez njega ne mogu praviti putopis? Špijunirati? To nisu rekli naglas, a ni u pismu koje su mi poslali, kazavši da po članu tom i tom nisu nadležni, već će o mojoj molbi odlučiti Senat. Pošto sam na internetu vidio da će se Senat sastati tek za dva mjeseca, kad uveliko bude ljeto i Stradun bude pun turista iz cijelog svijeta, uputio sam požurnicu Vijeću umoljenih da uradi nešto, jer želim doći prije sezone, vidjeti Dubrovnik bez one gomile kojoj će uskoro morati postavljati pješačke semafore ili će se sudarati toliko da će djelatnici hitne pomoći jednog dana kolektivno pred Knežev dvor, pa u štrajk glađu, a ako im ne prođe, žalit će se Liječničkoj komori, Andreju Plenkoviću i Vijeću sigurnosti UN-a.

Da skratim: urodilo je plodom. Jest da sam najprije morao u karantenu, u lazaret na Pločama. "Došljacima iz kužnih mjesta zabranjuje se ulazak u Dubrovnik i okolicu", kaže zakon. Ispostavilo se da nisam zaražen, barem ne kugom, kolerom i takvim stvarima. Sreća pa ne zaviruju u srce i u misli.

Konjića sam svezao u strani iznad Doma zdravlja, e, da, od sexy shopa pa uzbrdo. Imao sam malo muke dok sam mu objasnio šta znači koje svjetlo na semaforu te da i on spada u pješake, a bunio se i što neće sa mnom na Stradun. Uglavnom sam ga ostavio i krenuo prateći oznake „Old Town“ na pločniku, pored ograde s nekoliko stotina katanaca zaljubljenih, od čijih ključeva se u moru polako stvara otočić, i kina-kavane „Slavica“, smještenog u podzemlju, da se mi Vlasi ne dosjetimo. Zastao sam ispred zgrade Sveučilišta, zaslužilo je, ipak je ono sljednik Collegiuma Rhagusinuma, isusovačkog sveučilišta, osnovanog još 1624. godine, na kojem se školovao i jedan Ruđer Bošković, a pažnju su mi privukli i ogromni kameni ćupovi s isklesanim grbom grada te vitki kameni stupovi s izvijenim pleterom od dna do vrha, smješteni u dvorištu Rektorata.

Kava u kadi

Malo dalje se čudom čudim, kod nas, u Bosni, nema toga: kafić, a još gosti, umjesto na stolicama, sjede u ljubičastim i ružičastim kadama! Pored kada, da se može ostaviti torba i ostalo, bubnjevi izvađeni iz perilica. E, baš svašta! Moram zinuti i kad mi u viokrug upadne hotel „Imperial“ – kako li su ga samo izidali onolikog! Ostajem takav, zinut, svakako mi se valja napiti hladne vode na Žudioskoj česmi na Pilama, al' od toga ništa – špina je zavrnuta. Židova u Dubrovniku je, vidjet ću kasnije, gotovo nestalo - nije ovo više 1420. godina, kad je česma postavljena, a svakako su je iz grada odnijeli ovdje, na Pila, pa i da ih ima, zapitali bi se je li voda i dalje košer. Uglavnom, lavlja usta su suha, eto.... Sreća pa je samo malo dalje Rendićeva fontana, gdje teče na sve četiri strane. Stojna se razgolitila k'o da je sezona već počela, ne vidi da su Pile pune dugih rukava. Žensko k'o žensko. Satir je gleda ljutito, kao da joj kaže „Ma ženska glavo, jesi l' normalna?“ A ja, šta ću, sklanjam pogled i odoh dalje, samo da utažim žeđ. Na Pilama i nekoliko metara duga spomen-ploča hrvatskim braniteljima, postavljena taman u visini... Hm, kako da kažem, prolaznici sjede na njoj...

Iako je ljeto tek jednom nogom zakoračilo i još se omišlja, najhrabriji se već kupaju u onoj rupi ispod kule Bokar. Most ispred Vrata od Pila prepun, bit će da čekaju odluku Velikog vijeća o tome mogu li svi oni unutra. Sveti Vlaho ih s visokog zida gleda, procjenjuje i, bit će, šalje signale Vijeću: ovaj može, ovaj ne može. Ja pokazujem povladnicu i – eto me u gradu! Napokon!

Pored stepenica izložene slike – da umjetnik zna da je u međuvremenu izumljen foto-aparat, vjerojatno bi kist i boje odmah zavitlao u more. Dvojica sviraju i, gle čuda, jedan drži električnu gitaru i miksetu ispred nogu. Moj vremeplov stranja, čas je naprijed, čas je nazad, a kakav li vremeplov donese njih?! Oko Onofrijeve česme, one velike, natiskalo se turista, a neki vitez im pokušava prodati suvenire. Eto na što su spali vitezovi! Kad naiđem sat-dva kasnije, stanje je puno „normalnije“: jedan, sve po pravilima, naslonio lijericu na lijevo koljeno i svira „linđu“, a desnom udara o tle. Plesača nema, ali je kapa u koju se ubacuju novci prilično puna i mali unuk, koji sjedi do djeda svirača, malo kasnije će je isprazniti u najlonsku kesu.

Najprije ću u franjevačku crkvu, tu mi je uvijek milo doći, pozdraviti se s Gundulićem, „neumrlim pjesnikom slobode“, u čije ime, kao onomad u Cavtatu u Bogišićevo, nikad nisam siguran, pošto na spomen-ploči na zidu, koju MCMXXXIX. godine u crkvi postaviše Braća hrvatskog zmaja, stoji Dživo, a na drugoj ploči, na podu, ispod koje leže njegovi posmrtni ostaci, Djivo. Pored Dživa/Djiva je i grob Nikole Boškovića, oca velikog Ruđera, sa sinovima Petrom i Božom. Ruđer se, pak, znamo, odlučio za Milano i crkvu svete Marije Podone, a ne za oca i braću. Palim svijeće, kao i uvijek, ali mi fali sitnih pa ću dragom Bogu ostati dužan dvije kune. Znam da će me shvatiti, vratit ću s kamatom. U samostanu uz crkvu djeluje najstarija aktivna ljekarna u Europi, osnovana 1317. godine. Jednom davno bijah u njoj, godine su prošle, životi čak, ali pamtim sve one iglurine, knjige s metalnim okovima i, to najviše, brončane kocke u pet ili šest veličina, ljekarničke utege, preciznije, kažu, od digitalne vage najopremljenijeg dilera.

Do franjevačke je crkva svetog Spasa u kojoj se, umjesto misa, odavno održavaju koncerti pa je crkvom ostala samo po nekadašnjoj funkciji. Zanimljivo, odluka da se podigne ova crkva donesena je nakon što je 1520. „velika trešnja“, tj. zemljotres, srušila „pola grada“. Prošla trešnja, treba zahvaliti Bogu. I sagrade je, a 1667. godine, kad se desio novi veliki zemljotres, koji je također srušio „pola grada“, uključujući i franjevačku crkvu sa samostanom, crkva svetog Spasa ostala je – neoštećena! Jesu li u pitanju bile silne molitve ili kvalitetnija konstrukcija temelja, možda bi nešto više mogli reći arhitekti, ali Bog zna...

Drugi put sa Salvadorom

Iz srednjeg skačem u novi vijek, mada samo uvjetno: idem u samostan svete Klare, izgrađen u 13. i 14. stoljeću, a vidjet ću slike Salvadora Dalija. Mirjanu, gospođu na porti, također pamtim iz nekog prošlog života, kad sam je u šali pitao mogu li još jednom svratiti s istom ulaznicom, a ona, uz vječiti osmijeh – vjerujem da je nasmijana i kad spava – odgovorila potvrdno. Dakle, to je bila ona prva izložba Dalijevih djela, prije dvije godine, ovo je sasvim nova, ali se Mirjana sjeća i kaže: Samo naprijed! A Dali... Grafički listovi, skulpture, reljefi, čak i tapiserije te menora po modelu koje je 1980., uz pedestogodišnjicu osnutka Izraela, napravljena ona petmetarska u Tel Avivu. Naslov izložbe: „Božanstveni svjetovi“. Ko god ga je dao, pogodio je. I sad ja ne bih izlazio do sljedeće izložbe, ma kad se desila.

Inače sam se za ovaj put, da otkrijem tajnu, opremio i jednim čarobnim napitkom: samo jedna kap pod jezik i – vidim što poželim! Prvu kap, za probu, pijem nakon što izađem iz samostana klarisa: daleko je, naime, doba godine kad će biti zrele naranče na dvama stablima što rastu iz kamena, a ja bih da sad, ovog trena, vidim tu sliku. I, vjerovali ili ne vjerovali (a znam da vjerujete) – djeluje!:)

Još jednu kap dragocjene tekućine pijem kako bih oslobodio prostor za selfie: htio bih jedan u kojem ću visinom biti jednak gradskom zvoniku, ali ko bi to ljudima objasnio. Zato radije – ćiribu, ćiriba – čistim desetak četvornih metara pa i turisti i domaći zaobilaze taj prostor. Ne znam što vide, provaliju, žicu, druge ljude, crne mačke, uglavnom....

Malo dalje nailazim na djevojku sa šarenim i bijelim ptičurinama. Svakom će pozirati na ramenu, nekima i na glavi. Koliko puta dnevno li se fotografiraju? Za fotografiju čeka nešto odraslih, ali je najviše djece. Pošto sam i ja dijete, ali mi se ne da čekati u redu... Kap po kap, uh, ode... Svejedno, neka ode! I evo je, slika je tu, samo ne znam otkud mi druga majica i zašto mi ptičurina hoće maznuti naočale?! Svakakvih ptica sretoh i srećem, ali ova je baš neka, pa gdje je vidjela da ptice nose naočale?!

U sinagogi posvemašnji mir. Najstarija je to sefardska sinagoga u svijetu i druga najstarija sačuvana sinagoga u Europi. Bilo je starijih, poprilično, ali ih više nema. Ujedno je to i muzej dubrovačkih Židova, čak i više nego bogomolja, jer deset odraslih židovskih vjernika, što je minimum, u Dubrovniku nije baš lako sakupiti na jedno mjesto.

Pred Orlandovim stupom mirno, mlada mama i sinak joj ližu sladolede. Kasnije, kad ponovno naiđem, tu je skupina turista. Srećom se niko ne laća vitezova mača, ne zbog one biblijske već zbog toga što ga nerijetko iskrive pa gradska uprava uvijek mora imati jedan, pričuvni. Nije zeza, stvarno je tako! Inače je Orlandov stup najstariji kip na javnom mjestu u Dubrovniku, tu je – i to ova verzija, a bilo ih je i prije nje – još od 1418. godine. Za stup su nekad vezivali prijestupnike, bičevali ih, rezali im uši i noseve, a sad... Sad se svijet okrenuo naopačke. Pametnom dosta.

Crkva svetog Vlaha

U baroknoj crkvi svetog Vlaha pozdravljam osobno Sveca, sazdranog od srebra i zlata, al' doslovno. Ima ga na sve strane u gradu – baš me zanima je li iko ikad izbrojio koliko je njegovih kipova?! Ako jest, baš se naradio, jer je brojka dvoznamenka, to sigurno, ako ne i veća. Ova crkva je, barem za mene, jedna od dvije s najljepšim pročeljem, makar razumijem da bi neko drugi stvari vidio drugačijima.

Kud sad, ka Kneževu dvoru i katedrali ili ispod Luže, ka Vratima od Ploča? Nigdje cvijeta da otkidam latice pa ću... Kud god, prati me oštri pogled namrgođenog brkajlije – hajd' mu znaj, može samo dati mig, nekome, ko zna kome, pa da mi jedna od kamenih kugli pored njegove završi na mojoj glavi. A šljema nemam, ni najobičnijeg, a kamoli onog kicoškog kao kod njega. Prije toga ću samo poviriti, vidjeti što je trenutno izloženo, a da sam impresioniran, baš i nisam: likovi glumaca koji su snimali u Dubrovniku, Peter O'Toole, Sophia Loren, Francis Ford Coppola, Sergio Leone...

Zavirio bih i u palaču Sponza, nekadašnju carinarnicu, kovnicu novca, državnu blagajnu, riznicu i što sve nije bila. „Nama je zabranjeno varati i krivo mjeriti; i kad važem robu; sa mnom je važe sam Bog“, stoji, na talijanskom, iznad nadsvođenog prolaza.

Sad je tu arhiv i tamo ne smijem – pomalo se bavim i poviješću i ako bih jednom ušao, to bi bio kraj, jer je dubrovački arhiv jedan od najbogatijih ne samo u bivšoj nam državi i na Balkanu već i u europskim razmjerima. Malo dalje se obnavlja dominikanski samostan, skele mu vise na lijevom boku i ispred ulaza. U galeriji kod dominikanaca slike Nikole Božidarevića, Lovre Dobričevića i Vlaha Bukovca, ali i velikog Tiziana (kojeg ima i u katedralnoj riznici, gdje se nađe i poneki Raffaelov uradak), a u knjižnici 220 inkunabula – u samo jednom samostanu, dakle, četiri puta više nego što ih ima u cijeloj Bosni i Hercegovini!

U dvorištu zgrade u kojoj se nalazi sjedište Društva prijatelja dubrovačke starine neki sastanak, šta li je, jedni izlaze, drugi ulaze, a nisu turisti već neki ozbiljni ljudi u odijelima i s kravatama. Turisti samo kupuju ulaznice za zidine, 150 kuna i može se krenuti, a dočekuje ih – ne sjećam se je li uvijek tako – jedan obezglavljeni kip.

Prošetat ću do mora pa nazad, ka Kneževom dvoru, ispred kojeg se jedna djevojčica mirno, kao da okolo ne prolaze desetci ljudi, igra neke svoje igre. Ko zna, možda se i ona odnekud opskrbila onom čarobnom tečnošću pa vidi nešto deseto, devetnaesto ili trideset prvo. Ispred male Onofrijeve česme žuti pilići, bijeli zeko i šarena jaja u korpi – to se nedavno slavio Uskrs. Brončanom Marinu Držiću neko je zbog nečega žestoko natrljao nos; bit će da su Firentinci otkrili njegove urotničke ideje nekom od Dubrovčana pa su ga knez i Senat pozvali na očitovanje, a onda je nos kolateralna šteta, valja spašavati glavu! Kod galerije „Dulčić, Masle, Pulitika“ srce mi uvijek zakuca zeru jače – prvi je izveo svih pet mozaika na pročelju crkve u mom Kreševu, a treći, po nacrtu prvog, veliki vitraj Gospe iznad mozaika. Ispred katedrale on i ona doveli svoje psine, iste marke, iste boje, možda su i najbliža rodbina. Koji sat kasnije tu blizu vidim nešto što i nije baš česta slika na Stradunu: crveni automobil, „bradford“, proizveden 1936. godine, uredno registriran. Ne, nisam pio (one kapi), ne priviđa mi se! Vlasnik, momčina sijede kose, sav ponosan, četiri je godine, kaže, stariji od svog ljubimca. Znam da se papa Ivan Pavao II. papamobilom provozao Stradunom, ali ovaj nije papa, a eno ga turira.

Sklanjaj se, ide straža!

Katedrala... Pomolit ću se, a prije toga, na ulazu, prekrižiti – prvo sebe, a onda napraviti još jedan znak križa u zraku lijevo od sebe, kao što sam uradio bezbroj puta u isto toliko crkava. Duga priča, al' da vas sad ne gnjavim pojedinostima tipa koga, zašto, otkad, dokad...

Penjem se, ne budi mi mrsko, i do Poljane Ruđera Boškovića, usput se zadržavši s nekim sviračima. Čudni neki svati: nošnje srednjovjekovne, a na glavama maske „Anonymusa“, bit će da je i njihov vremeplov malkice prolupao... Nekako mi je svaki put ćeif i popeti se tim stubama i pogledati ih, makar znam da mi nikad neće biti dovoljno – kažu da su „komponirane“ po uzoru na stube na Španjolskom trgu u Rimu. Na Poljani još jedna kap, mada znam da je pri kraju, ali samo da „vidim“ Dunda Maroja ili Skup pa makar mi bila zadnja. Nekad Pjaca na Jezuvitima, zbog isusovačkog kolegija koji je tu djelovao (da, "Collegium Ragusinum", koji spomenuh prolazeći pored Sveučilišta), u kojem su se školovali takoreći svi znameniti Dubrovčani, od umjetnika pa do svećenika. E tu su se, na sada „ćelavom“ prostoru – kamene kocke su privremeno zgrnute u gomile i ograđene - ispred barokne crkve svetog Ignacija i Biskupskog sjemeništa, stoljećima „davale predstave“.

U crkvi, osim svega ostalog, vrijedi spomenuti i špilju Gospe Lurdske, postavljenu još 1885. godine, te spomen-ploče „biskupu rodoljubu hrvatskom književniku“ „ocu siromaha“ Mati Vodopiću, podignutu, kao i kod Dživa u franjevačkoj crkvi, „nastojanjem Braće hrvatskog zmaja“, i isusovcu i pjesniku Petru Perici, „duhovniku križara“ i „mučeniku vjere na Daksi“, gdje su ga partizani strijeljali 1944. godine. Druga ploča postavljena je tek 2004. godine, do 1990. sigurno nije mogla na svjetlo dana. Nisam baš upućen u Peričin književni opus, ali sam za njega prvi put čuo kad mi prijatelj reče da je on autor pjesme „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“, a nju je valjda, i to ne jednom, čuo svako ko se barem jednom godišnje nađe na misi.

Oni pojma nemaju da gitara još nije izumljena

Spuštam se istim putom kojim i dođoh pa ću, kroz živopisne uličice o kojima bi se, o svakoj pojedinačno, mogao napisati putopiščić, do pravoslavne crkve svetog Blagovještenja. Pet maca se rasporedilo u praznom dvorištu, a ne pometaju ni kasnije, kad stigne poveća skupina posjetitelja. Crkva je sagrađena 1877. godine, bio sam u njoj već nekoliko puta, kao i u muzeju te prodavaonici ikona, gdje se nekad nalazila katolička crkva svete Nuncijate, a jednom mi je, u jednom prošlom životu, crkvenjak predlagao da me ovdje vjenčaju. Hm... Ni kustosica, mlađa, ni crkvenjakinja, starija gospođa, inače obje vrlo prijatne susretljive i spremne odgovoriti na sva moguća i nemoguća pitanja, ne žele pred objektiv. Preostaje mi još jednom zapaliti svijeće, ovaj put prave, žute i duguljaste, umjesto onih crvenih u okruglim plastičnim kutijicama, pomoliti se i...

I krenuti dalje, do barokne crkve svetog Josipa, koju su nakon zemljotresa 1667. godine svom zaštitniku podigli dubrovački drvodjelci. Dvije stvari moram spomenuti: jedna je maslina (možda je i nešto drugo, previsoko je da bih bio siguran) koja raste na pročelju crkve, iz saksije smještene pored nogu svetog Josipa s Isusom u naručju, a druga kameni prorez u zidu u koji se ubacuju novčići. „Sveti Josip naknadio vam stostruko“. Mnogo je onih koji vjeruju u tako povoljnu kamatu, ubacuju i krupnije novčanice, dok drugi samo prođu, jer im ovosvjetske banke izgledaju sigurnije za ulaganje. Na Gundulićevoj poljani ću odmoriti i popiti kavu s vlasnikom Poljane, mada nas prolaznici stalno gnjave, zapitkujući ga čas o Dubravki, čas o Osmanu, čas ko je sin razmetni...

A kud bih dalje, nakon kave i pozdrava sa Dživom?! Na gradske zidine, na Bokar, Minčetu, Lovrijenac, Svetog Ivana, Revelin ili na neku od preostalih kula i bastiona? Brodićem na Lokrum?

“Oni koji traže raj na zemlji morali bi doći i vidjeti Dubrovnik”. Tako reče George Bernard Shaw. Dođoh, vidjeh... A to je, doći i vidjeti, samo po sebi pobjeda.