Gacko - mjesto gdje je zalutala Tamarina ljubav

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čim se, idući iz Foče, dođe na prijevoj Čemerno i prođe kroz 2109 metara dug tunel, i onaj ko to ne zna vidjet će da ulazi u neki drugi svijet: umjesto gustih šuma pored auta promiče sve više stijenama prošaranih pašnjaka, a i ono malo drveća koje se pritom ukaže nije mnogo nalik prošlom.

Već u tunelu grafiti dobrodošlice: Mrzimo Bosnu!, Ubij baliju! Fočanska brigada i – Tamara volim te! Pitam se je li Tamara pročitala grafit i je li se zapitala otkud taj njen otočić ljubavi usred mora mržnje...

Izgradnja puta preko Čemerna, koji su 2013. godine svečano otvorili Milorad Dodik, vladika Grigorije i Emir Kusturica, za mnoge je povijesni projekt kojim je osigurana normalna komunikacija između sjevernog i južnog dijela Republike Srpske, ali i je ujedno i Srbija dobila najbližu vezu s jugom Jadrana. Kako god, kad se prođe desetak kilometara odličnog puta, vozaču se „u glavi“ nije baš lako ponovno vratiti na sporu vožnju uskom i krivudavom cestom ka Gacku.

Cesta prolazi pored jezera Vrba i Klinje. Jezera su prekrasna, pogotovo dio koji je pregrađen branom, a vidljivi su i pokušaji da se od njih napravi turističko odredište kakvo je nekad bilo. Ipak, nadstrešnice i klupe su prazne, iako je lijep proljetni dan, a motel iznad same obale, koji je u prijeratnim godinama bio nezaobilazno mjesto za ručak i okrjepu, još uvijek nije do kraja obnovljen, na što upozorava „rampa“ od kamena i protrulih dasaka. Nije od viška spomenuti ni podatak da je jezero Klinje, nakon što je Austro-Ugarska 1889. godine izgradila branu, postalo prvo vještačko jezero u Hercegovini.

Motel 'Klinje'

Nekoliko stotina metrara pred ulazom u gradić standardna slika: ćirilična tabla i zastava Srpske, a Gacko se oteglo nalijevo i nadesno k'o Matino ime. Ako, međutim, ostavimo na stranu geografiju, kudikamo više je otišlo udesno, što najbolje pokazuje više od dva metra visok mural vožda Draže Mihajlovića na samom ulazu u grad. Možda bi bio i viši, ali je potporni zid, na žalost izvođača radova, visok samo toliko.

Dobro došli u Gacko

Portret s Voždom

Grad je nekako, koliko god puta se prođe, isti, nalik na samog sebe od lani ili prije par godina. Prolaznika malo, neke ulice potpuno prazne, iako još nije ljeto pa da vrućina uzima danak. Tako je nekako i u samom središtu grada, ispred novog pravoslavnog hrama svete Trojice, koji je još u izgradnji. Spomenik grofu Savi Vladislaviću, savjetniku ruskog cara Petra Velikog, rođenom u Jaseniku, desetak kilometara od Gacka, po kojem trg nosi ime, a svega nekoliko metara dalje, iza betonske ograde oslikane sada već podobro izblijedjelom srpskom trobojkom, kao da je zaostao iz nekog drugog, davnog vremena, spomenik partizanskim brigadama koje su krajem 1943. godine oslobodile Gacko.

Nedaleko od velebnog hrama smjestila se prije manje od godinu dana obnovljena džamija Mehmed-age Zvizdića, srušena 1992. godine, a tik do nje je i zgrada Medžlisa Islamske zajednice. Preko puta ulaza u džamiju petorica srednjoškolaca vrijedno gimnasticiraju čudeći se, ispočetka pogledima, a kasnije i pitanjem, kako je moguće da nekog zanima nešto u njihovom gradu pa fotografira – nema tu, složni su, ničeg zanimljivog.

Pričam s njima o nogometu, mada se u tu igru razumijem otprilike kao ona Mara iz narodne izreke u onu krivu stvar, a zanima me znaju li nekog od poznatih nogometaša koji su podrijetlom iz ovog kraja, ali... Da, čuli su za Edina Džeku, a jedan od njih i za Emira Spahića, ali im se baš i ne priča o spomenutom dvojcu. Da im spomenem Danisa Tanovića i njegove gatačke korijene, ma jok, očito bi bilo uzalud, nogomet i film i nisu baš kompatibilne stvari.

Gužva na glavnom gradskom križanju

Spuštam se na tržnicu i - iz čista mira, ničim izazvan - kupujem majicu kod ljubazne prodavačice Dare. Natpis je na engleskom, i to legendarno „biti ili ne biti“. I na tržnici mrtvilo, a nekoliko prodavača imaju isto gledanje kao i mladići: Ma šta to nekom može biti zanimljivo u Gacku?!

Prošetat ću i do stare crkve, malo izvan centra, ponajprije kako bih još jednom vidio nekoliko stećaka nepravilno razbacanih oko nje, ali i dokumentirao grobove s petokrakom u crkvenom dvorištu, što je prilično teško shvatljivo kad se zna kakav je bio odnos križa i petokrake, mada je takvo što moguće vidjeti i u drugim istočnohercegovačkim mjestima.

I to je to što se ima vidjeti u Gacku. Ponuda nije baš čemu, ali – šta je, tu je! Zato okolna sela, a i ona malo dalja, „kriju“ poprilično zanimljivog, od desetina pretpovijesnih gradina i tumula te ostataka pećinskih naselja kod Pustog Polja i u Zulovića pećini kod Kule-Džubura, preko brojnih nekropola sa bogato ukrašenim stećcima i ostataka srednjovjekovnih crkava u Srđevićima, Domrkama, Garevu, Fojnici i Gračanici, pa do kamenih stolica kojih u ovoj općini vjerojatno ima najviše u BiH.

Brdo Gat (1120 m), po kojem je grad i dobio ime, poprilično je daleko, a valja skupiti fine snage pa se uspentrati do vrha. Na vrhu ništa posebno: ostaci nekih građevina iz ko zna kojeg povijesnog perioda, obilježeno mjesto gdje je poginula Anđa Ranković, partizanka koja je proglašena narodnom heroinom, te stijena u kojoj je nekad davno uklesan nekakav natpis koji je sada nemoguće pročitati. Ipak se vrijedi popeti makar samo zbog pogleda na okolna polja koji je doista i više nego dojmljiv.

Pogled sa brda Gat

Šarave na cesti mimo pješačkog prijelaza

U Brljevićima zastajem kupiti kiselu vodu i grickalice, a u prodavaonici zatječem desetogodišnju prodavačicu Jelenu kojoj - o tome nema dvojbe! - treba dati peticu iz matematike za kraj godine! Koji kilometar od Brljevića, a dvadesetak kilometara od Gacka, na samoj granici sa Crnom Gorom, nalaze se Kazanci, selo u kojem je za „doček“ zadužen Šarov - popeo se na krov vlastite kuće i neprestano laje. Malo prije Šarova vrijedi pogledati staru kamenu česmu i stada ovaca koja se gube u zavijutcima što vode u brdo.

A šta ima u Kazancima? Eh, nekad je to bila džamija Osman-paše Kazanca. Kao adžami-oglan odveden je u Istanbul, gdje je postao anadolijski beglerbeg, pa je 1671. godine u rodnom selu dao sagraditi džamiju. Kasnije je bio vezir u Šamu, pa u Bosni, a onda u mađarskom Egeru, gdje je 1685. godine izgubio i slavu i glavu. Znam, sad već (gotovo) svi očekuju rečenicu o tome kako je džamija srušena u proteklom ratu, ali nije, nego je kotorski providur Zeno, godinu dana prije pašine smrti, angažirao legendarnog Baju Pivljanina. Ovaj je sakupio 700 hajduka i potpuno uništio naselje. Zašto je uspravnom ostavio 15 metara visoku munaru, vrag bi ga hajdučki znao. U munari bez džamije, čiji su temelji donekle vidljivi, valjda jedinoj takvoj na ovim prostorima, još uvijek su čitave spiralne kamene stepenice kojima se mujezin penjao kako bi proučio ezan.

'Džamija' u Kazancima

Na strani suprotnoj Kazancima i Crnoj Gori nalazi se, pak, stari grad Ključ. Ne znam put pa pitam postarijeg čovjeka na traktoru parkiranom pokraj puta. Objašnjava mi kuda da idem i što da pratim, a na pitanje kakav je put, kaže da je, istina, makadamski, ali solidan.

Ka Ključu se sa glavne ceste skreće u selu Stepen. Čim se krene, naiđe se na nekropolu sa stećcima, među kojim dominira impozantan križ, visok malo više od dva metra. A put... da, solidan je, nema govora, ali – za traktore! To mi je čovjek na traktoru zaboravio reći, bit će da se to podrazumijevalo! Sreća, samo je pet kilometara makadama, a kad se već krene, nekud se mora, ma koliko put bio solidan. Kad se već mora, onda je bolje - naprijed!

Kameni dvometraš u selu Stepen

Ključki grad podigao je krajem 14. stoljeća vojvoda Sandalj Hranić, a kasnije u njemu stoluje vojvoda Stjepan Vukčić. Podgrađe mu je bilo u obližnjoj Cernici, koja je danas bez ijednog stanovnika, makar su u Sandaljevo doba tu odsjedali trgovci i karavane, tu se plaćala i carina, a u selu je postojala i kolonija Dubrovčana, dok je u doba vladavine Osmanlija Cernica bila sjedište kadiluka.

Sam Ključ, smješten ispod obronaka planine Babe, djeluje zapušteno, iako je formalno pod zaštitom države. U selu živi nešto domaćina, uglavnom starijih, a dubrovačke registracije na „audiju“ ispred jedne od kuća govore da veze s Dubrovnikom postoje i danas. Sa zidina grada puca pogled na Ključku rijeku, najkraću rijeku na svijetu, kako je ljubitelji ponornica vole nazvati.

Radi se ustvari u rječici Mušnici koja u Gatačkom polju ponire, a ponovno izvire ispod Ključa, teče stotinjak metara i opet nestaje u podzemlju. Ispred ulaza u grad, iznad seoskih kuća, između kojih, zanimljivo, vodi put od betona, nalazi se Ključka džamija koju još nazivaju džamijom Ajnebeg-dede, džamijom ključkih kapetana ili Staricom.

Prema historičaru Hivziji Hasandediću, podignuta je (1560. godine) na temeljima srednjovjekovne crkve. U njenom haremu ima i podobro starih nišana. Zanimljivo je da je džamija zapaljena 1992. godine, onda obnovljena, a 2002. godine minirana. Sad je ponovno uspravna i čitava, a valjda takva i ostane.

Pogled na sa zidina Ključkog grada džamiju i mezarje

I to je to iz gatačkog kraja! Ako „preživim“ solidni makadam u povratku, vidimo se za sedam dana, u sljedećem putopisu!