Gino Banana: Ponosan sam jer se nismo niti jednom prodali

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grupa Kultur Shock nastaje u Seattleu 1996. godine pod vodstvom nekadašnje sarajevske zvijezde lakih nota Srđana Jevđevića (Gino Banana), koji se u međuvremenu prometnuo u tvrdokornog pankera i anarhistu.

Kultur Shock je do danas održao preko 600 koncerata po cijelom svijetu. Bend je trenutno na europskoj turneji kojom promoviraju svoj novi album "Mistery of kultur", povodom koncerta u Mostaru razgovarali smo s frontmanom grupe.

Mistery of kultur je vaš sedmi album, kakve su dosadašnje reakcije publike na vaš album?

Reakcije su odlične, cijenjeni glazbenici iz mnogo zemalja rekli su da nam je ovo najbolji album. Sama pomisao da je nekome tvoj sedmi, zadnji album najbolji, dovodi do toga da razmišljaš o kvaliteti svega toga što radiš. Jer radiš na pravilan način i ne prodaješ se. Time sam najviše ponosan, to što se nismo niti jednom prodali.

Koja je poruka mješavine punka, metala i 'balkanskih nota'?

Svaka od tih vrsta glazbe ima svoju pojedinačnu poruku. Metal je rezignacija emocija, bunt, sve ono što normalna agresija u ljudskoj psihi želi objasniti svijetu.

Punk je većinom politička frustracija suvremenim stanjem i politički opis svog lijevog orijentiranja, a folk je emocija koju mi svi nosimo u sebi i od koje ne možemo pobjeći to je ono što smo mi i odakle dolazimo.

I što više odem na zapad ili istok (bili smo u Sibiru) to više hoću svirati folk jer više nedostajem sam sebi. To nema veze s narodom, to ima veze sa samim sobom jer to je ono što čini nas. Ne sviramo ono što bi trebali nego ono što se nama svirane podilazimo nikome i sviramo kao da nam je svaka pjesma zadnja, to nam je od početka benda bila filozofija a i dan danas je

Ovdje je sasvim normalno slušati, narodnu glazbu i sevdah, s obzirom da ste nastali u Seattleu, kakva je bila reakcija Amerikanaca na balkanske prizvuke?

Sad su bolje, bile su grozne, mislim ipak smo mi mali bend za tisuću ljudi i želimo da postanemo veći. Zapadna i istočna obala su komunikativne i uvijek su nas prihvaćale, trenutačno imamo ponuda čak iz sredine Amerike, međutim srednjeg dijela nema, kada pogledaš kako tko glasa… Plavo, a okolo i unutra crveno, e takve su reakcije na nas, tamo gdje je plavo mi sviramo, a tamo gdje je crveno mi ne sviramo. Ne zbog tog što nema plavih u crvenim, vjerojatno ima i pokreta otpora svuda. Gdje ima fašizma ima i pokreta otpora, ali u svakom slučaju se ne isplati, praviti neke koncerte. Baš neki dan mi netko reče jedna od mojih bivših žena živi sad u Pheonixu u Arizoni, kontam super, nema šanse da odem ikad u Pheonix.

U Americi svi podsvjesno prate predsjednika, za vrijeme Clintona… svi znamo šta su radili, a za vrijeme Busha su svi bili konzervativni, kompletno emo pokret je zavladao, prave vrijednosti se nisu smjele reći, kao kod nas sad. Za vrijeme Obame je multikulturalnost, ono hajmo mi sad i vas pripaziti, ali ne mogu oni mene prevariti, ali sve je to kratkog vijeka

Predajete na sveučilištima u Americi, koje je točno vaše zvanje?

Nisam profesor, ja imam pravni fakultet, nemam doktorat u kazalištu, ali radio sam u kazalištu tijekom svog života, trenutno sam glazbeni direktor za Freehold studia Shakespeare, svake godine u Siettleu pišem glazbu za njih.

Radite na predstavama?

Sada dirigiram područnom kompanijom koja se bavi izazovnim predstavama u koju uključujem glumce sa mentalnim oštećenjima i predajem na koledžu na grčkim tragedijama koje koristim iz razloga što tu ima puno krvi i nasilja. Želim slomiti klince, jer američka su djeca jako zaštićena i odrasli su pod staklenim zvonom, razvaljujem im glavu da oni ne bi razvalili glavu kasnije.

Planirate li se kada 'skrasiti' u Sarajevu?

Davno rekao ništa zauvijek neću uraditi, ja to ovako gledam, živim u Sarajevu i radim vani, ali mi je put do posla dug, pa ponekad vani prespavam, ponekad se moraš i oženiti imati dijete. Ali ja živim u Sarajevu i dan danas, živim i u Mostaru u zadnje vrijeme jako jako često, prođem i kad prođem ostanem.

Činjenica jeste da me bole noge, činjenica je da će mi biti pedeset godina devetog listopada i slavimo mi rođendan svirkom u Berlinu, jednog dana će ovo morati prestati. Neću nikada forsirati, ako bih mogao biti kao Iggy pop, koji je življi i od mene i svih klinaca u publici, to bih bio ja, ali nije me strah otići u penziju.

Nedostaje li vam razdoblje Gine Banane?

Ne fali mi razdoblje Gine, ali mi se drago sjetiti, ali mi nedostaje mladost, ludost, ništa drugo, sada mi je dobro sve. Jedino mi nedostaje naša zemlja, iako se mnogo stvari promijenilo na bolje. Sviramo svugdje po bivšoj Jugoslaviji i publika je svugdje ista, nema apsolutno nikakve razlike svirajući u BiH ili Hrvatskoj, mi se svi međusobno privlačimo.